Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Vukovar, Ovčara, Lužac, Velepromet, Borovo Selo, Borovo Naselje, Berak, Bogdanovci, Bapska, Sotin, Tovarnik, Šarengrad, Vinkovci, Jarmina, Ćelije, Dalj, Erdut, Aljmaš, Nuštar, Osijek, Tenja, Đakovo, Laslovo, Korođ, Antin, Tordinci, Beli Manastir, Darda,  Bilje, Karanac, Četekovac, Čojlug, Voćin, Hum, Balinci, Pakrac, Bučje, Daruvar, Ivanovo Selo, Batinjska Rijeka, Kusonje, Novska, Lipik, Bjelovar, Donji Čaglić, Donji Grahovljani, Nova Gradiška, Rajevo Selo, Županja, Slavonski Brod, Gunja, Zagreb, Karlovac, Sisak, Šibenik, Kijevo, Knin, Gospić, Zadar, Dubrovnik, Novigrad, Paljuv, Kašić, Okučani, Lađevac, Hrastovica, Joševica, Baćin, Kostrići, Žuta Lokva, Kozibrod, Pastuša, Petrinja, Hrvatski Čuntić, Pecki, Dragotinci, Kraljevčani, Gornja Bučica, Prnjavor Čuntićki, Skela, Struga Banska, Hrvatska Kostajnica, Majur, Stubalj, Graboštani, Kuljani, Zamlača, Gornji Viduševac, Budačka Rijeka, Vaganac, Bukovac, Karanac, Novo Selo Glinsko, Skakavac, Volinje, Lipovača, Poljanak, Bizovac, Klanac, Dabar, Smoljanac, Kukuruzari, Čanak, Gornje Jame,  Bruška, Jasenice, Maja, Topusko, Staza, Đulovac, Lađevac, Furjan, Barilović, Vukmanić, Lovinac, Sveti Rok, Nadin, Škabrnja, Široka Kula, Saborsko, Slunj, Polje, Lađevačko Selište, Kruševo, Ervenik, Potkonje, Miljevci, Radoljice, Šopot, Zaton Obrovački, Otočac, Vrhovine, Medviđa, Dragišići, Kusonje, Vukovje, Babića Most, Brloška Dubrava, Grabovac, Čorci, Brešani, Velika Peratovica, Promina, Oklaj, Soline (kod Biograda)…

Moglo bi se ovako nabrajati tko zna do kada i ne bi to, nažalost, bilo sve kad su u pitanju gradovi, sela i lokaliteti diljem Hrvatske u kojima i na kojima su srpski fašisti počinili zvjerstva i krvave zločine u ime srpstva i “Velike Srbije” 90-ih godina prošlog stoljeća. Žarili su, palili, ubijali, pljačkali, silovali razarajući čitava sela i gradove i progoneći stotine tisuća civila. Takva destrukcija na ovim područjima nije viđena nikad, pa ni u vrijeme provala Osmanlija i svjetskih ratova. “JNA”, dobrovoljci i četnici iz Srbije, Crne Gore, BiH, iz Makedonije, Kosova, Vojvodine i njihove specijalne, policijske i paravojne postrojbe u zajednici s teroristima s okupiranih hrvatskih područja – komunisti, monarhisti, “socijalisti”, “demokrati” – ujedinjeni u zajedničkom krvavom zločinačkom pothvatu, četnička kokarda i partizanska petokraka u savezu u barbarskim operacijama istrebljenja svega što nije srpsko.

Ista destrukcija kakvoj smo se svjedočili u Hrvatskoj odvijala se i u Ravnom, Bijeljini, Mostaru, Jajcu, Jablanici, Konjicu, Sarajevu, Srebrenici, Račku, Suvoj Reci, Podujevu, Velikoj Kruši, Orahovcu, Vučitrnu, jer srpski je fašizam ostavio krvave i uočljive tragove gdje god je zagazila njihova čizma, pa i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Nije sporno kako je to bio sveobuhvatan i detaljan osvajački plan u koji su kao metode ostvarenja ciljeva bili ugrađeni genocid i etničko čišćenje, te sustavno razaranje uz paljevine i pljačku. Koncept “svi Srbi u jednoj državi” pripreman je desetljećima prije i to se činilo smišljenom indoktrinacijom, homogenizacijom i stvaranjem takvog duhovnog ozračja u srpskom narodu koje će u odsudnom trenutku jamčiti masovni odziv u osvajački pohod u ime

Velikosrpska propaganda se i danas nesmetano širi na sve raspoložive načine, pa i putem Interneta i ta ideja još uvijek ima masovnu potporu među Srbima

(Izvor za fotografiju: https://www.facebook.com/127587967261278/photos/a.150057495014325/128193633867378/; stranica posjećena 13. 8. 2021.)

stvaranja “novog Dušanovog Carstva”, onako kako je to bilo u vrijeme Balkanskih ratova ili okupacije sjeverne Albanije; zato dr. Latinka Perović s pravom kaže (kad govori o posljednjim ratnim sukobima na tlu bivše SFRJ): “Ništa se nije dogodilo što već nije bilo napisano i rečeno”.

Desetljećima, u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije i potom u socijalističkoj Jugoslaviji, stvarano je ozračje mržnje i netrpeljivosti prema Hrvatima, Albancima, bosanskim muslimanima i to se provlačilo kroz literaturu, publicistiku, feljtonistiku i medije, a nakon smrti Tita postalo novinstvo, radio i televizija su preuzeli glavnu ulogu u otvorenom huškanju. I sve je to bilo u funkciji pripreme za stvaranje “Velike Srbije”.

Dakle, nikakve tu slučajnosti nema. Politička, intelektualna i crkvena “elita” kroz čitavo jedno stoljeće uvjeravala je srpski narod kako je “Velika Srbija” ne samo nacionalni cilj (ili “misija”), nego uvjet biološkog opstanka “ugroženog srpstva i pravoslavlja”, postojale su sasvim konkretne ideološke i političke platforme, programi i strateški planovi, te se u odsudnom trenutku, kad je postignuta sinergija između onih koji su osmislili i vodili taj projekt i većine srpskog naroda, krenulo u ostvarenje velikosrpske ideje na samom terenu, metodama genocida i etničkog čišćenja. Srpski mitovi i filozofija “svetosavlja” bila je pokretač tog “srpskog duha” koji je “prava” svoje nacije stavljao iznad svega, a Srbe promovirao kao “nebeski narod” i “nad-rasu”. Zato je veliki zločin bio moguć. I zato su za taj plan genocida i etničkog čišćenja već krajem 80-ih godina XX. stoljeća akteri agresije imali potporu najvećeg dijela Srba (pa u početku i Crnogoraca) na području cijele tadašnje SFRJ – i naravno, u dijaspori, a javno mnijenje u Srbiji i Crnoj Gori gotovo je plebiscitarno podržavalo krvavi rat za “Veliku Srbiju”.

To je istina koju naši (hrvatski) političari nikako ne mogu prevaliti preko jezika, ne zato što je ne znaju i nisu obaviješteni, nego zato da ih fašisti iz Beograda ne bi kojim slučajem prozvali za “širenje mržnje” i “kolektivno optuživanje srpskog naroda”. Što je najtragičnije oni ne shvaćaju da upravo takvim svojim ponašanjem samo ohrabruju velikosrpske fašiste koji od svojih ciljeva nisu odustali niti će se to dogoditi – ili barem ne u doglednoj budućnosti, jer s te strane nam i danas stižu iste klevete, uvrede i prijetnje kao i prije 30, 40 godina.

“Agresija Miloševićevog režima”!? – to je notorna glupost

Za vodeće ljude u našoj državi ono što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća bila je “agresija Miloševićevog režima”, baš kao da se radi o nekom jednokratnom acting out incidentu ili spontanom izljevu nasilja i mržnje nekolicine političara iz Beograda koji su se u dokolici i iz zabave bavili ratnim igrama, a ne o široko postavljenom, sveobuhvatnom konzekventno provođenom planu u čijoj su realizaciji pored svih državnih institucija i “JNA” aktivno sudjelovale stotine tisuća Srba s cijelog područja tadašnje SFRJ, uz bezuvjetnu, euforičnu potporu milijuna svojih sunarodnjaka.

Čak i oni koji ništa ne znaju o uzrocima krize, nesporazuma i ratova na tlu bivše SFRJ u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća a živjeli su u vrijeme dok se sve to događalo, svjesni su kako u cijelom tom razdoblju među Srbima u cjelini nije bilo nikakvih disonantnih tonova, odnosno, da su se oni koji su jasno i glasno osuđivali tu destrukciju mogli izbrojati na prste jedne ruke – dok su se na drugoj strani na mitinzima gdje se euforično klicalo “Velikoj Srbiji” i pozivalo u rata za srpstvo, okupljali milijuni njih.

Slobodan Milošević odigrao je dodijeljenu mu ulogu “poslovođe”, operativca, “izvođača radova”, “jahača” kojem su srpski intelektualci, svećenstvo, akademici i ekstremisti iz Kosova Polja osedlali konja, a jedina snaga uz pomoć koje su oni mogli ostvariti svoje ciljeve bila je masa – narod, srpski narod, odnosno, većina tog naroda. I oni su konsenzus po ovom pitanju među Srbima imali. Nije to nikakvo ispisivanje “kolektivne optužnice”, nego prosta istina koja se egzaktno i činjenično, bez ikakvih problema može dokazati. Svaki narod ima pravo izabrati svoj put i vlast kakvu želi – ali on je i odgovoran za to što i koga bira i za ono što čini – ili vlast koju je izabrao poduzima u njegovo ime. Nisu svi Srbi zločinci, niti su svi krivi za ratove i razaranja, ali su ODGOVORNI što su izabrali ratnu opciju i one koji su ih vodili u tu krvavu avanturu – a birali su ih, podržavali i vjerno slijedili čitavo jedno desetljeće!

U svome prvom istupu pred Vijećem MKSJ u Den Haagu, 14. veljače 2002. godine, Slobodan Milošević je među ostalim rekao i ovo:

“U ova dva dana, svi tužioci koje smo čuli izgovorili su jednu rečenicu da oni samo sude pojedincu. Vrlo je osetljivo to da se poveže sa narodom ili s bilo kim drugim, sude pojedincu, a ne narodu. Sva tri tužioca su to rekli, ali u svim optužbama oni optužuju ceo narod. Počev od srpske inteligencije, optužili su srpsku inteligenciju na čelu sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, čuli smo čak citate iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji su navodno bili idejna podloga zločina nad Albancima, a reč je o Memorandumu u kome su srpski akademici pošteno izneli situaciju, pre sada već više od 15 godina, i odgovorno govorili o situaciji na Kosovu. Ali to što optužuju Srpsku akademiju i srpsku inteligenciju je samo jedna stvar. Optužuju Vidovdan i boj na Kosovu, uz čak podsmešljivu primedbu žalosnog tužioca, koji ne zna šta u stvari mi to slavimo, šta smo 24 slavili i zašto se tu okupilo dva miliona ljudi, na tom Kosovu Polju, da slavi 600. godišnjicu kada smo izgubili bitku. On ne zna, kad može da optuži srpsku istoriju i bitku na Kosovu, jer se ta bitka bila za Srbiju i Evropu, i za Srbiju i za Evropu. Ali nije samo ovde optužena srpska inteligencija i Akademija nauka i Vidovdan i boj na Kosovu, optužen je ceo institucionalni sistem Srbije, koji im je pružao podršku, parlament, vlada, političke organizacije, mediji, itd. Dakle, i to je sve optuženo. Optužuju se građani koji su me masovno podržavali i nekoliko puta birali na slobodnim višestranačkim izborima. Jedino se tu slažemo da je moje ponašanje bilo izraz volje građana, samo što tužba optužuje građane što su me podržavali, a ja vam kažem da je i ovo moje ponašanje ovde izraz volje građana, izraz volje naroda. Optužuje vojsku i policiju, dobrovoljce i teritorijalnu odbranu koje će, kako sam kaže, ubuduće da naziva zbirnim imenom srpske snage i tako i čini, naravno. Optužuje Srbe i sve u Srbiji koji su me podržavali, i Srbe van Srbije, ako su me podržavali i te, koji me danas u Srbiji podržavaju, a onda optužuje narod. Sve smo čuli u ova dva dana, a onda kaže da optužuje pojedinca, a tog pojedinca, dakle mene, proglasio je verovatno za nekog natčoveka, čim mi je pripisao neku nadljudsku moć, uticaj i odgovornost i van teritorije moje države, neku magičnu moć, božansku verovatno, i uz to se bavi stalno mojim emocionalnim stanjem, šta li sam ja to mislio i šta sam hteo da postignem.”

(Vidi: http://www.hlc-rdc.org/Transkripti/Milosevic/Transkripti/Transkripti%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20Milosevicu%20%282%29/Transkript%20sa%20sudjenja%20Slobodanu%20Milosevicu%20-%2014.%20februar%202002..pdf; str. 152 – 153.; stranica posjećena 13. 8. 2021.)

Ovog puta, svidjelo se to komu ili ne, Slobodan Milošević je govorio istinu i iznosio činjenice, barem kad je riječ o jednodušnoj potpori što su je uživali on i njegovi suradnici u SANU, UKS, SPC i među intelektualcima uopće, ali i u narodu – što se nikad ne smije zanemariti, jer da nije bilo te široke i jasno izražene, fanatične privrženosti većine Srba (i to na području cijele SFRJ – a ne samo u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu!), nema tog režima i  vlasti koja bi bila u stanju pokrenuti takve ratove i napraviti takvo zlo kakvo je učinjeno.

Ne zaboravimo da je Slobodan Milošević bez ikakve muke u dva navrata okupio oko milijun (neki tvrde i više) Srba na otvorenoj sceni:

Preko milijun Srba okupilo se na Ušću u Beogradu (19. studenoga 1988.) i poslalo poruku: “Slobodan Milošević je oličenje naše narodne duše”

(Izvor za fotografiju: https://www.xxzmagazin.com/public/ck/uploads/images/2019/05/810xauto/Asml-01-t.jpg)

 

 Neka danas bilo koji politički lider “od Vardara do Triglava” pokuša na jednom mjestu okupiti trećinu od toga! Zna li tko onoga koji to može?

 I nisu mitinzi jedino što je posvjedočilo masovnu potporu srpskog naroda (pogotovu u Srbiji) toj ratnoj, osvajačkoj opciji.

Pogledamo li rezultate prvih višestranačkih izbora u Srbiji 1990. godine (održani 9. i 23. prosinca) za predsjednika republike i parlament, prema podacima iz Službenog glasnika Republike Srbije br. 1., 1991., na birališta je izašlo 71,49% od ukupno upisanih birača, od čega je stranka Slobodana Miloševića (SPS) dobila 46,09% glasova, dok je stranka Vuka Draškovića (SPO) imala 15,79%. Tako je ekstremna srpska opcija uzela gotovo 62% glasova i osvojila 213 od ukupno 250 zastupničkih mjesta u parlamentu, dok su ostatak od 37 zastupničkim mjesta podijelili: Demokratska stranka (7), nacionalne manjine (14) i manje stranke (7). Zna li se kako je Demokratska stranka (DS) bila tek nešto mekša varijanta radikalne velikosrpske opcije, stanje je još poraznije i posve je jasno komu je srpski narod u velikoj većini poklonio povjerenje.

 Predsjedničke izbore na kojima je sudjelovalo ukupno 32 kandidata još je uvjerljivije dobio Slobodan Milošević sa 65,34% osvojenih glasova, drugi je bio Vuk Drašković sa 16,40%, a demokrat dr. Ivan Đurić završio je na trećem mjestu sa samo 5,52% glasova.

(Vidi: https://pod2.stat.gov.rs/ObjavljenePublikacije/G1991/pdf/G19916001.pdf; stranica posjećena 13. 8. 2021.)

Naprijed iznesene činjenice bjelodano govore kakvo je bilo raspoloženje srpskog naroda i komu je vjerovao, te koga je podržavao čitavo jedno desetljeće i tu se nema što dodati – matematika je egzaktna znanost, a činjenice su činjenice.

I nakon četiri izazvana rata i rijeka krvi, Milošević i njegova vlast imali su bezuvjetnu potporu naroda – sve do gubitka Kosova

Čak i nakon svih kataklizmi što ih je sa svojim saveznicima izazvao (četiri rata u kojima je bilo preko 150.000 mrtvih i stotine tisuća invalida, između 3 i 4 milijuna civila koji su protjerani ili su svoje domove morali napustiti uslijed ratnih okolnosti, s čitavim regijama koje su bile devastirane – od Hrvatske preko BiH do Kosova), Milošević u vrijeme intervencije NATO-a ponovno ima uz sebe narod koji se masovno okuplja izaziva “zapadnu alijansu” i protestira protiv “agresije” i “zločina” Zapada prema Srbiji, a da se ni jednog trenutka ne uzimaju u obzir razlozi koji su do toga doveli. “Bezgrešna nacija” opet je na nogama i prkosi cijelom svijetu!

Slobodan Milošević bio je u desetogodišnjem razdoblju procvata novovjekog srpskog fašizma doista idol masa i (kako su njegovi obožavatelji i mediji tada govorili i pisali: “oličenje narodne duše” – ne zato što je bio pametan i imao lijepe oči i vitak stas, nego stoga što je velika većina srpskog naroda čvrsto vjerovala kako će ostvariti temeljni cilj: svi Srbi u jednoj državi. I dok je postojala i najmanja mogućnost realizacije ove bolesne fikcije, on je imao povjerenje naroda, bio hvaljen i obožavan i čitavo desetljeće (1990. – 1999.) biran na najviše dužnosti u Srbiji i SRJ.

Njegova je moć nestala kad je poslije udara zračnih snaga NATO-a na Srbiju i SRJ (ožujka/lipnja 1999. godine) i najvećim skepticima puklo pred očima kako ratni ciljevi nisu ostvareni, te da se na kraju gubi čak i Kosovo s kojega se vojska i policija SRJ moraju povući. Tada ga se odriču najprije SPC i akademici, potom gotovo kompletna intelektualna elita, a i narod koji šutke i bez reakcije gleda kako nova vlast (koja dolazi nakon puča 5. listopada 2000. godine) uhićuje Miloševića u njegovoj vili na Dedinju i predaje ga kao ratnog zločinca ICTY-u u Den Haag i to na jedan od najvećih srpskih blagdana, Vidovdan (28. lipnja 2001. godine, kad se obilježava “boj na Kosovu”).

Nije li to rječit dokaz kako su i Slobodan Milošević i cijela ta kamarila kojom je bio okružen, ne samo u očima SANU, SPC, UKS i cjelokupne intelektualne i medijske javnosti nego i u percepciji običnog srpskog puka, bili samo lutke na koncu i epizodni glumci, samo jedno od oruđa kojim se trebalo postići “nacionalni cilj”. Onog trenutka kad se pokazalo kako nisu uspjeli, odbačeni i to bez ikakvih potresa i lomova.

 Čitavo jedno desetljeće Slobodan Milošević je bio idol masa, akademika, svećenstva SPC, književnika i kulturne javnosti te najutjecajnijih medija i svi su oni od njega stvarali božanstvo – ali su ga se u ime preživljavanja velikosrpske fašističke ideologije vrlo lako i bezbolno odrekli, a razlog za to bio je samo jedan: nije uspio ostvariti mitski srpski san o “novom Dušanovom Carstvu” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.

 

Danas nema “Miloševićevog režima”, ali velikosrpska fašistička ideologija je itekako živa i vitalna!

 U Srbiji je i danas raspoloženje javnosti takvo da se poput stranog tijela odbacuje svakoga tko nije na velikosrpskom ideološkom kursu – i to je jasan pokazatelj kako je ta ideologija sastavnica kolektivnog duha i mentaliteta, a ne posljedica bilo kakvog trenda ili pomodarstva. Da je drugačije, ova ekstremna ideologija ne bi opstala i već stoljeće i pol plijenila masovnu pozornost javnosti i bila ideja vodilja u ostvarenju onoga što Srbi smatraju svojim “nacionalnim ciljem” ili “misijom”.

 Ekstremnih ideja, ideologija i pokreta je bilo uvijek i bit će ih na svim kontinentima diljem svijeta, ali ako neke od tih ideja postanu sastavnicom “duhovne matrice” čitavog jednog naroda i tako se duboko ukorijene u nacionalno biće kao što je to slučaj s velikosrpskim “pogledom na svijet”, onda je to već ozbiljan problem – ne samo za taj narod nego prije svega i iznad svega za njegovo okruženje.

 Onaj tko nije u stanju sagledati ove činjenice, ili je jako slabo upućen u stanje na Balkanu ili mu nedostaje osjećaj za stvarnost i realnost.

Na kraju, podsjetimo kako je to “Miloševićev režim” napadao i razarao Hrvatsku.

Animirani zemljovid, Domovinski rat: https://youtu.be/EyxOBHFYVNo

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika