Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Što čovjeka može učiniti uistinu sretnim, razgaliti ga do djetinje veselosti, suzbiti njegovu zastrašujuću nemoć pred zatupljujućom svakodnevicom i dosadom koju kod njega s vremenom neminovno proizvodi zasićenost ispraznim razonodama? Odasvud napadan uznemirujućim zvucima i brzajućim, gromoglasnim topotom tehnološkog napretka i svega onog što mu provjerenim načinima svojevrsna bijega od sebe sama, ne dopušta da predahne, on se mora ili prepustiti zaglušujućem zovu neizbježnog ili, može li si to priuštiti, dozvoliti, odati se (ne)sretnu vječnu progonstvu, kao jedan od rijetkih, gotovo izumrlih sanjara. U nemogućnosti da dopre do stvarnoga sebe i ostvari svoju neuništivu ljudsku potrebu za već gotovo posve nedosezivim, katarzičnim smirajem, ne priznajući si to, postaje zatočenikom vlastite apatije i nezadovoljstva. I zato sve više nadobudno poseže za raznovrsnim, promućurno upakiranim prijevarama. Zaboravimo na trenutak čovjekovo potomstvo i obitelj, i upitajmo se što ga, osim toga, doista i s iskrenom razdraganošću može posvema obuzeti? Ako izuzmemo užitak koji nalazi u hrani, teško da išta s notom zaista arhaičnog dostojanstva može zaokupiti njegovu pažnju u tolikoj mjeri da nadilazi čak i zadovoljstvo koje pronalazi u spolnim odnosima. Sve što mu se nudi, a što si je u stanju olako omogućiti ne može ga u dovoljnoj mjeri zadovoljiti, jer posjeduje kratkotrajnu vrijednost trenutka, budući da mu se već u idućem nudi usavršenija verzija istog kojoj se jednostavno nije u stanju oduprijeti. Taj suvremeni sužanj materijalnog, koji si je učinio sve odviše dostupnim, nepromišljeno je učinio i to da njegovo prelagano dostizanje cilja, dostignuto čini manje vrijednim. Prag njegove mogućnosti da doživi radosno uzbuđenje, stoga se neprestano povisuje, jer zasićen svime onime što mu se nudi, on nema za čime posegnuti s čežnjom. Ljubav, više no ikad ‘zavrjeđuje’ onim što posjeduje ili pak onim što svojim društvenim značajem predstavlja. Spolni ga odnos također ne može do kraja ispuniti, jer ga je jednako tako, lukavo prerušena u ljubavnu naklonost, sve češće prinuđen kupovati, pritom sama sebe dragovoljno, no neizbježno zavaravajući. Zbog svoje na stanovit način mehanizirane seksualnosti, određene grčevitim, trendovskim postavkama o spolnosti u kojima se ne nalazi iz razloga što se u njemu protive onom iskonskom, on naprosto ne može uteći vlastitu nezadovoljstvu. U njegov se život bezobzirno ulazi kroz na silu otvorena vrata; pod prismotrom je oka koje je patološki znatiželjno, ili pak je u sofisticirano razrađenoj misiji saznavanja još donedavno svima svete privatnosti. Sam je sebi postao najveći neprijatelj, s obzirom da samome sebi najmanje vjeruje. Nadzire li stoga svoje vlastito kretanje kako bi provjerio koliko je do određenog momenta naudio čovjeku u sebi? Ljudsko se biće sve češće može preobratiti ili preinačiti u nešto sasvim drugo, a da to sve s vremenom preraste u naoko bezposljedičnu lakrdiju jednako tako naoko bezazlenih duhovnih avantura. Zvuči gotovo nevjerojatno, no uspio je kreirati specifičnu nemoć u izjednačenosti zasićenošću onim što ga okružuje, (a čime je neposustalo zasipan) kod onih koji imaju sve, kao i kod onih koji nemaju (gotovo) ništa. Također je na najboljem putu da učini sljedeći apsurd u pogledu svojih mjerila vrijednosti, jer u svijetu gdje je svatko prorok, proroštvo više ne postoji; ili gdje svatko je umjetnik, nema više umjetnosti. Na toj točci izjednačavanja i relativnosti, nadmoćno se podupirući, nimalo bezopasno caruje i likuje osrednjost. Takva joj raspoloživost daje krila kojima prostor za neometan let zauzimaju ponajprije osrednji. Da bi nadoknadio manjak ljubavi, ali i manjak neovisnosti izazvane viškom deklarativne slobode, u zamaskiranoj žudnji, u utrci za prestižem, prisiljen je stvarati nova poglavlja povijesti koja će njegovu potrebu za pravednošću i satisfakcijom učiniti priznatom i vidljivom u kaosu u kojem mu se prijeti postati nebitnom, bljedunjavom travkom. S druge pak strane, rujući po svojoj prošlosti kako bi barem na trenutak ustuknuo pred opominjućom sadašnjosti, od nje se obranio nekim davnim, provjerenim istinama, ima se potrebu izdignuti na način da stare neostvarivosti učini mogućima, ma koliko ih svojim novonastalim svojstvom odavno nadišao. Ipak, kako bi rehabilitirao svoje teško obranjivo postojanje koje mu ne dozvoljava biti onakvim kakav njegov unutarnji ustroj iziskuje, pokušava pronaći istinu o samome sebi kroz bojevanje, gušeći se u onome što ga, neoborivo, nadvladava. Kao nezaustavljiva tragača koji hita k svome zamišljenom cilju, ipak kao da ga odviše ne brine što njegov krajnji ishod možda neće biti takvim kakva priželjkuje. No on ga ionako ničim ne uvjetuje, već jednostavno kroči naprijed poput somnambula u snu nekog drugog bića. Hodi liticom ne misleći o tome hoće li pasti, jer ne djeluje na razini svjesnosti u sferi spasonosna nadanja. Katkada se doima poput lutke na koncu vođene rukom prikrite, nepredvidive moći.
STANKA GJURIC


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema