By Zdravko Vampovac, koji je dugo živio i radio u Švicarskoj (ali i ne samo tamo) nije zaboravio svoju hrvatsku Domovinu, niti čekao poziv da se vrati u svoju voljenu Domovinu. Rođen je u Virovitici (1955.), a već dugo zajedno s obitelji živi u Vodicama. Tijekom života bavio se raznim poslovima, ali pisanje i objavljivanje knjiga osobiti mu je užitak.
- Kad sam živio i radio u Švicarskoj često sam pisao i za tamošnje novine, ali nikada nisam zaboravio svoju Hrvatsku. Mene je „okupirala“ i Armenija, jer sam u njoj našao mnoge sličnosti s Hrvatima. Pisao sam i povijest svojeg rodnog kraja, a objavio sam i knjigu o hrvatskom domoljubu Draganu Hazleru, koji je ovih dana nažalost umro, a uz ostalo bio je i „duša od čovjeka“. Zanimalo me i građevinarstvo, ali i slikarstvo. Talent sam naslijedio od svoga oca. Mnoge su uspjele i izložbe iza mene – rekao je.
Nu, sada nas je ponovno iznenadio jednom vrijednom i zanimljivom knjigom- „Slavonac“!
Što ga je „natjeralo“ da se posveti ovoj temi, od koje mnogi neopravdano i “bježe“?
- Dok je čovjek još mlad ne razmišlja duboko o svojim korjenima i svojem podrijetlu jer je zaokupljen drugim brigama i problemima, prije svega onim egzistencijalnim – kazao je te nastavio: Kad jednom dođe u mirovinu onda ima vremena i za takva razmišljanja pa je logično da najednom, netko prije, a netko kasnije, počne razmišljati o djetinjstvu, svojim precima, o kraju u kojemu se rodio i proveo svoje djetinjstvo, ma kakvo ono bilo. Ja ću kratko reći da je moje djetinjstvo bilo lijepo i bezbrižno, iako s laganim okusom neimaštine. Od nas trojice braće, ja kao najstariji morao sam prvi s 15 godina, odmah nakon završetka osnovne škole, napustiti roditelje i otići na školovanje u Sloveniju, poslije u vojsku, a nedugo nakon toga i u Švicarsku. No, kad je netko iz bilo kojih razloga morao naglo napustiti toplo i sigurno rodoteljsko gnijezdo te otići u nepoznati svijet i zbog toga zatomljavati svoje dječačke traume, nije teško zaključiti da će u takvoj osobi kad-tad proraditi osjećaji i razum da se svega toga na neki način prisjeti i na bilo koji način to ispolji. Kod mene se to u ovom slučaju ispoljilo na taj način da sam napisao svoj prvi roman kojemu sam dao ime „Slavonac“. Da se razumijemo, ovaj roman nema elemenata autobiografije niti u primjesama. Svoju ljubav i poštovanje prema kraju u kojemu sam se rodio ja sam ispoljio na „neutralan“ način opisujući slučaj jedne mlade slavonske obitelji koja je zbog nesređenih ekonomsko političkih problema i užasno loše vođene politike današnje vlasti, korupcije, nemorala i krajnje beskrupuloznosti morala potražiti spas u odlasku u daleko inozemstvo. Još ja, u svojstvu autora romana „nisam dozvolio“ da se ta cijela obitelj odseli, nego je u inozemstvo otišao samo najglavniji lik, glava obitelji – Mata, koji se u konačnici i vratio. Ali, kako? Da ne otkrijem fabulu, reći ću samo još to da se u cijelom romanu može isčitati moja velika ljubav prema tim ljudima i toj prelijepoj Slavoniji, sve prema izreci koja se i u romanu pojavljuje: „gdje su ljudi dobra srca, gdje od roda zemlja puca…“ To je roman – paradigma na iseljavanje mladih iz Hrvatske, napose iz Slavonije koja je i po ovom zadnjem popisu stanovništva najpogođenija od svih hrvatskih pokrajina. Želio sam dati svoj mali književni doprinos najaktualnijim pitanjima koja su tamo aktualna i mislim da sam time dotaknuo najbolniju ranu hrvatskoga društva današnjice. Eto, to su razlozi zašto je ovaj roman posvećen mojoj rodnoj Slavoniji i zašto sam se uhvatio ovoga posla.
- Dugo ste živjeli u Švicarskoj. Postoji li neka „veza“ između Švicarske i Slavonije?
U Švicarskoj sam proživio 18 godina. Nije to neko dugo razdoblje. Čak nije ni važno koliko se negdje provede godina, jer ima ljudi koji su proveli 40, 50 i više godina u nekoj zemlji a kao da nisu nigdje bili: niti su dobro naučili jezik, niti su se tamo uklopili, nisu se uklopili ni u svojoj izvornoj domovini niti je njihov boravak negdje urodio nekakvim korisnim plodovima, sve po onoj staroj izreci „gdje si bio – nigdje, što si vidio – ništa“ i sve su se aktivnosti svodile na relaciji „kuća – pos’o, pos’o – kuća“. Ja nisam bio jedan od takvih. Ovu tvrdnju ću potkrijepiti činjenicom da sam 2017. godine napisao i objavio svoju knjigu pod naslovom „Švicarska i njezine tajne“. Dakle, da bi se napisala ova knjiga morala je postojati intenzivna interakcija između mene i te zemlje. Pitate me postoji li nekakva veza između Švicarske i Slavonije? Nekakvih velikih veza između Švicarske i Slavonije nema. Iskreno ću reći, ja ih uopće ne vidim. Ukratko ću se samo podsjetiti vremena od prije tridesetak godina dok su nas iz bivše Jugoslavije švicarske carinske službe na svojoj granici maltretirale i ponižavale čerupajući po našoj prtljazi tražeći zabranjenu robu (alkohol, meso, cigarete i slično), dok su primjerice u isto vrijeme moji poznanici Švicarci k nama već tada ulazili samo s važećom osobnom iskaznicom, ne pitajući ih što unose. To nas je frustriralo i ostale su gorke uspomene. Švicarska je i danas atraktivna zemlja za sve one koji „vole“ raditi, tj. one koji će rado prihvatiti sva pravila i mirno i tiho služiti svojim gazdama. Čak su i plaće još uvijek atraktivne. Nećemo lagati. Od prije nekoliko dana Švicarci su dozvolili zapošljavanje radnika iz Hrvatske, dok su se prije teško dobivale švicarske radne vize. Tako će jedan dio Hrvata moći riješiti svoje egzistencijalne probleme, što je svakako za pozdraviti.
- Nu, što Švicarska ima, a što Slavonija nema kad je poljoprivreda u pitanju?
Ukratko: Švicarska ima sve i više od toga, a Slavonija nema ni najnužnije! Evo nekih podataka. Švicarska uvozi preko 40% hrane iz inozemstva, najviše iz Italije, Španjolske, Francuske, Poljske i drugih zemalja. Oni su u svoj Ustav još 1996. godine unijeli članak o multifunkcionalnoj i održivoj poljoprivredi čime jamče opskrbu stanovništva hranom, očuvanje prirodnih resursa (proizvodnja mora biti ekološka, takva da budućim generacijama ostavi u nasljeđe plodno tlo i pitku vodu), brigu o krajoliku i poticanje decentralizirane naseljenosti. Osim toga Švicarska je zemlja s najvećim subvencijama u Europi. Po jednom grlu godišnje se dobije najmanje 2000 švicarskih franaka (14.000 kn). Njihovih 120 tisuća krava, 350 tisuća teladi, 220 tisuća ovaca i 20 tisuća koza svakoga ljeta bude na planinskoj ispaši, na svježem i zdravom zraku i pitkoj vodi. Godišnje proizvedu preko 200 tona alpskog sira čije je ime i podrijetlo zakonom zaštićeno.
- Pa, što od toga imamo u Slavoniji?
Ništa. Naprotiv, prodajemo najplodniju zemlju u Europi strancima – Rusima, a mladi odlaze. To je naša stvarnost. Tužne su to spoznaje.
- Posvetili ste se i sve većem iseljavanju iz Hrvatske. Što mislite: zašto Hrvati napuštaju svoju Domovinu?
Gledajte, po meni, Hrvati najviše odlaze iz svojih krajeva zbog nepravde, nenalaženja nikakvog posla, zbog pretjerane administracije, zbog neisplaćivanja zarađenih plaća, zbog neljudskih i sve gorih uvjeta rada u pojedinim zanimanjima, zbog neljudskog radnog vremena u pojedinim sektorima, primjerice u trgovinama, zbog jakog uvozničkog lobija koji uništava domaću proizvodnju, zbog drastičnog srozavanja zdravstvenih usluga, zbog raširenog nepotizma i klijentelizma na svim razinama vlasti, zbog nefunkcioniranja pravne države, zbog korumpiranog sudstva i tako dalje i tako dalje. Ima toga još puno za nabrajati…
Neki dan su objavljeni službeni rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva u Hrvatskoj. Nije li bolno čuti da nas je u 10 godina „nestalo“ 400.000. Godišnje je to 40.000 (npr. grad veličine Karlovca, Siska ili Dubrovnika) ili oko 110 stanovnika dnevno! Strašno.
- Nu, Vi ste vratili, jeste li sretni?
Da, vratio sam se s cijelom obitelji. Nas petero. Od prošle godine sam službeno i u mirovini. U prvih desetak godina imao sam velikih problema s poslovanjem (građevinski obrt, salon namještaja…), posebno s administracijom i mogu reći da se tu ništa nije promijenilo. Vidim da i drugi imaju istih problema još i danas. Bolje da ovom prigodom ne govorim ništa o tome. Jesam li sretan? U globalu – jesam. Živim u svojoj kući i u svojoj domovini koju neizmjerno volim. Stekao sam i mnogo dobrih prijatelja s kojima se često družim. To je dar Božji kojega konzumiram već četvrt stoljeća. Zdravlje služi i nekako se borim sa svim problemima koje nas pogađaju, primjerice korona. Do sada me zaobišla. No, u zadnjih nekoliko godina stvorile se okolnosti da mogu ispoljavati sve svoje intelektualne sposobnosti što mi je bila želja još davnih godina. Napisao sam ili preveo četrnaest knjiga i imao nekoliko promocija širom Hrvatske, a bio sam i na tri međunarodna simpozija u Slovačkoj i Ukrajini. Obišao sam čitav Balkan istražujući megalite, geološke fenomene i stare pretpotopne kulture na ovim prostorima. Susretao sam i upoznavao mnoge ljude i kako ne bih bio zadovoljan. Dok zdravlje služi, sve je u redu i ide se dalje. Ima još puno posla.
- Što mislite: koga će najviše zanimati Vaš novi roman?
Budući da je ovaj roman u Hrvatskoj jedinstven po temi koju obrađuje, sigurno će se naći čitatelja koji žele saznati kako je to netko „obradio“ na literarni način. Nitko prije mene nije pisao o aktualnom odseljavanju mladih ljudi na Zapad, razlozima odseljavanja, problemima koji su ih snalazili u dijaspori i njihovoj čežnji za domom i domovinom. Sve to stoji na ovih 210 stranica. Dobio sam pohvale na račun „prelijepih opisa“ Slavonije koji se pojavljuju kroz cijeli roman, njenih prirodnih posebnosti kroz godišnja doba, zatim opisa glavnih i sporednih likova a posebno je dio čitatelja bio fasciniran mojim opisima Irske u kojoj nikada nisam bio. Kad sam im rekao da je to samo fikcija, bili su dodatno iznenađeni. Pitali su me kako je to moguće i kako sam se usudio pisati o Irskoj tako „uvjerljivo“ a da nisam bio u njoj. Moj je odgovor bio kratak. Današnja dostupnost mnogih podataka putem interneta svakoj razboritoj i maštovitoj osobi omogućava, ako poželi, napisati SF roman o odlasku ljudi na Mjesec opisujući pri tome sve i jedan krater i sve i jedno mjesto prema njihovim službenim nazivima i tamo smjestiti radnju kakvu god autor poželi. Po tom principu izabrana su neka mjesta i radnje u Irskoj u kojima se kretao Mata, glavni lik ovoga romana. Taj dio romana bio mi je poseban izazov i kojemu sam posvetio posebnu pažnju i puno maštovite kreativnosti. Nadam se da će to prepoznati većina čitatelja, a posebno se veselim povratnim informacijama onih čitatelja koji su bili ili su još uvijek u Irskoj. Ukratko, umjetnička sloboda i literarna mašta omogućili su mi da napravim taj mali presedan.
- Nego, gospodine Vampovac, vjerojatno već pripremate i nešto novo…?
O, da. Dok radim na jednom projektu (a meni je svaka knjiga projekt!), u glavi mi se stvori nekoliko ideja koje razvijam i u određenom trenutku se odlučim za neku od njih. Tako je i ovaj puta. Svojega „Slavonca“ sam u jednom intervjuu najavio prije tri godine. I evo ga. Objavljen je. Knjigu „Ukrajina, Hrvati i Karpati“ najavio sam prije pet godina i evo, i ona je izašla u travnju 2021. Sada ću najaviti čak tri „projekta“ i to: jednu biografsku knjigu, jednu knjigu iz područja popularne znanosti i još jedan roman. Kako se vidi ljestvica je podignuta prilično visoko i ako se do kraja ove godine realiziraju dva naslova od ova tri projekta, biti ću zadovoljan. Sve ostalo je na čitateljima.
- Ali…kako uspijete napisati toliku količinu teksta? U čemu je tajna tolike produktivnosti?
Dobro pitanje. Kada sam poslao mojem kumu ovu zadnju knjigu, on me nazove pa mi kaže: „Kume, ja ne stignem toliko pročitati koliko ti stigneš napisati, uspori malo“! Bio mi je to najbolji kompliment. U čemu je tajna? To je kombinacija samodiscipline i erudicije, tj. znanja i umijeća. Naravno, i poznavanja materije o kojoj pišem. Pisanju i prikupljanju literature prilazim vojničkom disciplinom. Moj radni dan počinje jako rano. Ustajem u 5:30, zatim napravim jednu šetnju od cca pola sata po svojem kvartu ili do mora i natrag, vraćam se kući, pijem kavu i nešto pojedem, sjedam za računalo, pregledam elektronsku poštu i nastavim pisati do 11 sati. Ostatak dana prelistavam literaturu ili pregledavam što je napisano prethodni dan ili se odmaram i to je to. I tako svaki dan. Nastojim svaki dan napisati 4 – 5 stranica teksta, što mi uvijek ne pođe za rukom ali ima dana kad napišem i 7 ili 8 stranica, a to nije često, pa se to nadoknadi. No, iako disciplinirano prilazim ovome poslu, dogodi mi se da neki puta nehotice izbrišem čitave dijelove teksta koje mi onda moj prijatelj Tomislav „izvlači“ i spašava, da ne propadne, pa se na taj način borim protiv svoje kompjutorske nepismenosti. Eto, u čemu je tajna moje produktivnosti.
Razgovarao: Mladen Pavković
