Podjeli

Ovih dana započimlje radom Hrvatski sabor nakon božićnih praznika s nizom velikih problema s kojim se suočava država, od još uvijek ne kontrolirane kovide, ne izgradnje od potresa porušenog Zagreba i Banovine i sada najnovija crna demografska slika Hrvatske. Dovoljno da obeshrabri svakog političara, stranku, vladajuću i one u oporbi.

A tu možda leži i glavni problem hrvatskog političkog sustava, koji se oslanja samo na jedan dom, Sabor, jednu vladajuću, u koaliciji, stranku i niz strančica koje predstavljaju opoziciju, oporbu.

Kažem niz jer je glavna opoziciona stranka danas toliko oslabila da možemo slobodno reći da se radi o dviju a ne o jednoj stranci. Sve u svemu problematična politička slika.Tu se vidi razlika izmedju polu-prdesjedničkog sistema koji vlada u Hrvatskoj, efikasnost tog sistema i sistema u naprednijim anglosaksonskim zemljama gdje vlada tako zvani westminsterski sistem vladanja i raspodjela vlasti.

Naime da bi vlada bila efiksna potrebna je jaka i učinkovita oporba. Ne oporba od mnogo stranaka i strančica nego od jedne solidne opozicije koja svojom strukturom i politikom može bilo kada zamjeniti vladajuću stranku bez da se u državi osjeti veći poremećaj. Takva je situacija u Velikoj Britaniji, Australiji, Kanadi i u SAD. (Ova zadnja nije dio westminsterskog sistema ali funkcionira na sličnoj bazi, dvije vodece stranke, demokrati i republikanci, koje se iz godine u godinu natjeću koja će od njih dvi sastaviti vladu. Osim što je predsjednik države u isto vrijeme i prvi ministar ili predsjednik vlade dok  na pr. u Australiji titularna glava, predsjednica države, je engleska kraljica).

U Australiji uz dvije vodeće stranke ima obicno još jedna treća, u ovom slučaju zelena stranka, čije zastupništvo u gornjem i donjem domu se svodi na par zastupnika iako imaju puno veću podršku u glasačkom tijelu nego li u broju zastupnika. Katkad ova treća stranka igra ulogu kraljotvorca, kao što je bio slučaj u prošlosti sa tadašnjom Australskom demokratskom strankom. Kad su pitali osnivača te stranke koja je njegova uloga reće: “To keep the bastards honest”, da bi gadovi bili iskreni . To se odnosi na bilo koju  stranku u parlamentu.

Rijeć  bastard, što ustvari znaći kopile, ima drugačije značenje u engleskom govoru nego u hrvatskom. Ne zvuči tako ‘gadno’, više je šaljive naravi i često u uporabi u svakidašnjom govoru.

(Intersantno je da je jedan od čelnika Demokratske stranke u Australiji  bila kčerka Marija Dešpoje, prvog neslužbenog otpravnika poslova neslužbenog hrvatskog veleposlanstva još iz 1975. godine, u Canberri, koje je dvije godina prkosilo nastojima Jugoslavije da ga australske vlasti zatvoru. Jedna od najuspješnijih akcija hrvatske političke emigracije u svijetu).

Ono što želim reči, istaknuti, je važnost jedne učinkovite opozicije u Saboru, koja bi po pravilu, zajedno s vladajućom strankom, predstavljala vlast u zemlji. Nažalost toga danas nema u Hrvatskom saboru. Cijepkanje opozicije na više stranaka učinilo je tu opoziciju ne učinkovitom. Tako da se uglavnom pretvara u opoziciju radi opozicije a ne radi nekog konkretnog doprinosa.

Prinjerice tako zvana hrvatska desnica u Saboru svojim ne realnim ispadima daje jednu negativnu sliku, ne pridonosi učinkovitom radu Sabora. Umjesto da nastoji biti konstruktivna, da čak pomogne vladajučoj stranci tamo gdje se radi o općim interesima  ona ju tjera od sebe da bi joj onda prebacila da koalira s Četnicima. A s kime će ako oni sami ne žele s njom koalirat?

A zemlja mora imati vladu, kakva je da je. Tražiti promjenu a ne biti u mogućnosti pružit tu promjenu je skrajna politička neozbilnost, naivnost.

Drugi nestabilni karakter političkog sistema je predsjednik države, kojeg bira narod, i na taj način mu daje političku moć da ako želi, kao što se je pokazalo, konkurira vladi.  Idealno bi bilo kad bi između predsjednika i premijera postojala suradnja uz minimalnu konkuretnost. U zemlji ne mogu biti dva centra moći, zato je ključno kako se bira predsjednik države. Druga opcija je da on bude imenovan od Sabora, drugim rijećima od vladajuće stranke. Što opet dovodi u pitanje dali takav jedna predsjednik može neovisno djelovati. A tu je i problem, kakvu djelatnost dati predsjedniku a da ne bude konkurencija vladi? Dali da njegova uloga bude samo ceremonijalna?

Zato je u mnogoćemu australski naćin privlačan jer glava države je u ovom slučaju strana osoba, koja ne vrši nikakvu ulogu u vođenju zemlje a njen predstavnik na terenu, guverner, predložen od Australije, ima uglavnom ceremonijalnu ulogu iako, u  nekoj ustavno krizi, može raspustiti vladu što automatski znači saziv novih izbora, kao što je bila konstitucionalna kriza 1975. godine. Ali to je rijetkost!

Sve u svemu čeka nas još jedna vatrena godina, puna neizvjesnosti i političkog nadmudrivanja.

Možda nam je na kraju krajeva pandemija dobro došla da svrati pažnju na prosječnog čovjeka, njegovo zdravlje i njegov  životnji standard, čija sreća i blagostanje je uvjet i uspjeh same države.

Stjepan Asić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.