By Hrvatski povjesničar umjetnosti, pjesnik i esejist Zvonko Maković samovoljno je napustio Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU). Ne želi više biti njezin član-suradnik! Razlog tome je među ostalim i akademik Josip Pečarić, koji nije podržao Stanka Andrića za člana ove hrvatske institucije, pa je Maković za njega izjavio (Jutarnji list, 5. rujna 2024.) da je „povjesničara fascinantnog opusa dezavuirao nestručnjak i diletant“!
S obzirom da je ovo teška uvreda i kleveta za Pečarića, prvo smo ga pitali: zbog čega ga tek sada napada Maković, a mogao je to učiniti kad su se sredinom godine održavali izbori u HAZU? Pečarić je odgovorio:
- Ima dobrih umjetnika kojima logika nije jača strana (blago rečeno) što se vidi iz njegovih odgovora pa i kada je u pitanju izbor „povjesničara-Uklanjatelja“ kako je dr. sc. Stanka Andrića nazvao jedan drugi umjetnik, ali doista veliki umjetnik akademik Kuzma Kovačić. Jadničak, naš bivši dugogodišnji član suradnik nije ni razumio zašto je akademik Kovačić kandidatu koji nije izabran dao takvo ime tj. da je Andrić kada je postao ravnatelj HIP-a u Slavonskom Brodu, koji je podružnica HIP-a Zagreb, uklonio bistu Utemeljitelja RH. To je bilo vrijeme kada su i Iva Goldsteina danas poznatijeg kao Ivu Drobilica predlagali za akademika, vrijeme kada je vlast bila potpuno u rukama SDP-a, pa je Andrić valjda mislio da je kao „povjesničar-Uklanjatelj“ zaslužio da i on poslije Ive Goldsteina postane akademik. Malo se to odužilo jer ni Goldstein tada nije prošao također zbog mog protivljenja.
Naravno ne spominje ni da po svjetskoj bazi SCOPUS Stanko Andrić spada u grupu najslabijih povjesničara iz HIP-a. Spominje da je razlog pismo o Tuđmanu koje je napisao Andrić s prije pet godina, koje je njemu kao čovjeku kojemu je logika slabija strana teško oborivo. A to pismo sam objavio u svojoj knjizi koju sam dao na Internet tako da ga svi mogu komentirati. Naravno i izrugao sam se Andričevim priglupim ‘neoborivim argumentima’ i to doista nisu shvatili članovi Razreda koji su ga predložili. Zato se u Akademiji izbori obavljaju glasovanjem svih akademika jer među nama nisu svi kao Maković ili Andrić – ima ih puno koji znaju logično razmišljati, pa kad većina akademika shvati koliko su pogriješili u Razredima koji takve predlažu uspijemo spriječiti takve izbore. To ne uspijemo u svakom takvom slučaju jer nije jednostavno suprotstaviti se onima koji su birani u Akademiju kao najbolji u svojoj struci.
Znači li to da ste Vi „sam“ glasovali da se g. Andrića ne primi u HAZU? Ili?
- Izgleda mi da je u Vašem pitanju mala poruga onim 40 akademika koji su glasovali za Andrića. Protiv je bilo 50, a za izbor mu je trebalo 56. Dobio je nešto više nego svojevremeno Goldstein koji se poslije ‘zahvalio’ tim koji su glasovali za njega svojim u cijelom svijetu čuvenim pronalaskom ‘drobilicom u Jasenovcu’ po kojoj je dobio ime Ivo Drobilica.
Napisao sam i drugi dio knjige o zbivanjima poslije neizbora „povjesničara-Uklanjatelja“. Predstavljena je u Zagrebu i Tisnom: HAZU I TUĐMANOVA BISTA / NAPADAJU TUĐMANA – DA UMREŠ OD SMIJEHA, 2. Ono što pokazuje kakav je to jak povjesničar koji nije izabran ove godine je ono što je naveo dr. sc. Josip Stjepandić, predsjednik HAZUDD-a i glavni urednik ili član uredništva niza svjetskih znanstvenih časopisa:
„Umjesto da neizbor shvati kao priliku za popravni ispit, on se upustio u obračun kojeg može samo izgubiti, ali i nanijeti štetu onima koji ga smatraju kvalitetnim znanstvenikom.
Dao je intervju poznatom bljuvalnom glasilu, koje je godine 2012. večer prije konačne presude hrvatskim generalima u Den Haagu znalo da će to biti konačna presuda Franji Tuđmanu:
„Uz to sam kratko naznačio i pojedina otvorena pitanja oko autorske originalnosti Tuđmanovih knjiga, jer već odavna postoje teze i indicije da su neke dijelove nekih njegovih knjiga napisali drugi autori, a ne on.“
Znači, Tuđman je muljao sa svojim radovima, to svi znaju, ali se ne usude otvoreno kazati?
Budući da je u ovom malicioznom iskazu ostao nedorečen te nije ponudio nikakve dokaze, moramo pretpostaviti da je „antituđmanizam“ bitna odrednica (a možda i temelj?) djelovanja kandidata S.A. To jedan znanstvenik ne čini. O znanstveniku govore njegova djela, a ne to što se o njemu priča.”
Da za takvog kandidata je glasovalo čak 40 akademika!
Međutim, za Vas sada već bivši suradnik akademije, Maković, kaže da ”ne zna” tko ste, da nije pročitao ni jedan Vaš rad, da niste povjesničar…
- Pa vidjeli ste iz njegovog intervjua da on nema pojma o znanosti. Kako bi on mogao razumjeti da je neko po broju objavljenih znanstvenih radova objavljenih u matematičkim časopisima među desetoricom u svijetu u cijeloj povijest i da ga nazivaju „kraljem (matematičkih) nejednakosti“ ili da ima najviše radova od stotinjak hrvatskih znanstvenika koji su na listi 2% najutjecajnijih svjetskih znanstvenika.
Kako Maković može razumjeti što govori bivši ministar znanosti akademik Ivica Kostović koji je također na tim listama Sveučilišta u Stanfordu, kada na predstavljanju knjige u Zagrebu kaže:
- „Još nikad nitko nije, od kad sam ja u Akademiji, dakle od 2006,, prošao za akademika koji nije prošao tajno glasovanje u Razredu. Onda to ide na skupštinu, Znači, natječu se ljudi iz vani, predlažu ih sveučilišta ali ne prolaze. Svega 4 čovjeka, svega 4 kandidata od kad sam ja od 2006, nisu prošla na Skupštini. Dvojica protiv čijih izbora se suprotstavio neki akademik. To su Goldstein i Andrić. Znači dostignuće akademika Pečarića je nešto što je gotovo nevjerojatno. Kad te predloži razred automatski prođeš skupštinu. To je uglavnom tako, svi akademici tako prođu. A on je argumentima uspio jednostavno poljuljati tu Akademiju što daje neku nadu da ipak ta Akademija ima nešto hrvatskog u sebi.
Da je HAZU a ne SAZU.
Na žalost, jer se srame predsjednika Tuđmana kao akademika, jednostavno ga se srame. Valjda sada se i srame što su ga uopće onda izabrali. Mislim, sad ne bi prošao jel’ tako?
Evo, zato bi ja pohvalio akademika Pečarića. Ostvario je nešto što je gotovo neizvedivo. Da srušiš nekoga koga je razred predložio tj. tvrdio da zaslužuje biti akademik. Znači čestitam mu na tome.
Zapravo, ja ne idem inače na promocije knjiga, a kad su o Tuđmanu onda sam u zadnjem redu, ali ovdje sam došao baš da se vidi da u Akademiji ima ljudi koji vole Hrvatsku državu.“
Moramo razumjeti da ima ljudi kojima logika nije jača strana. Da, mnogim povjesničarima nije logika baš jača strana, što se pokazalo na primjeru Stanka Andrića. Oni hvale njegov tekst o Tuđmanu koji ja ismijem, a oni ga i dalje hvale.
Kako Maković može razumjeti zašto je istinski povjesničar ravnatelj HIP-a dr. sc. Mirko Valentić dao upravo meni da odgovorim na knjigu „Tuđmanov Jasenovački mit“ dr. Milana Bulajića, ravnatelja i osnivača Muzeja genocida u Beogradu, i da sam tog ‘stručnjaka’ do nogu potukao na radiju ‘Slobodna Europa’ o tome. Kako on može razumjeti sukob logike i političkog aktivizma, kad je i sam blizak ovom drugom.
Da, kako Maković može razumjeti zašto je naš poznati povjesničar dr. sc. Zlatko Matijević na predstavljanju jedne moje knjige sam postavio pitanje što ja radim u povijesnim znanostima i odgovorio: Pečarić uvodi red u povijesnoj znanosti!
Žalosno je da ne razumijemo da i u Akademiji imamo takve kojima je logika nešto nepotrebno.. Mi južnjaci se takvima rugamo i kažemo da ih je Bog stvorio da bi im se drugi rugali, a njima lijepo jer su u centru pažnje. Još Ti objave i intervju!
A tko je, akademiče Pečariću, po Vama Zvonko Maković?
- Tko je on po meni napisao sam davno u tekstu koji je objavljen godinu dana prije njegovog izbora za Člana suradnika. Mislim da je zato zgodno dati cijeli taj tekst:
MAKOVIĆ KAO SIMBOL JUGOSLAVENSTVA
“Držimo neprihvatljivim da područje kulture u Republici Hrvatskoj prisvajaju gotovo isključivo predstavnici svjetonazora koji je duboko suprotan hrvatskoj kulturnoj tradiciji i koji danomice radi na razaranju hrvatskoga kulturnog identiteta.” Prvu rečenicu “Izjave o stanju hrvatske kulture i nacije” itekako su svi dobro razumjeli. Ne čudi silina napada na potpisnike od strane onih koji sudjeluju u tom razaranju, a koji doista skoro u potpunosti imaju u svojim rukama hrvatske medije.
Tim medijima nije pomoglo ni to što Izjavu nisu objavili već samo napade na nju (potpisnici su postali fašisti, nacionalisti, nereformirana desnica i slično), pa su je u dvije televizijske emisije građani podržali s 85 i 97 posto glasova. U obje emisije sudjelovao je najeksponiraniji osporavatelj Izjave Zvonko Maković, predsjednik Hrvatskog centra P.E.N.-a. Vjerojatno je zato on i najzaslužniji što su gledatelji listom shvatili da su napadači na Izjavu naši poznati jugonostalgičari.
U emisiji “Opasne veze” Maković je govorio cijelih sat vremena, dok je voditelju Tihomiru Dujmoviću i drugom sudioniku akademiku Dubravku Jelčiću ostalo na raspolaganju samo pola sata. Što je više govorio to je gledateljima sve više i više postajalo jasno kako se radi o jednom tipičnom jugonostalgičaru, pa su svi koji su se javili u emisiju to i konstatirali.
Već na početku emisije kada se susreo s prvom optužbom da je Jugoslaven, Maković je optužio i Jelčića da je to isto. A dokaz mu je bilo to što je Jelčić bio zaposlen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Dokaz kojeg bi se postidio i neki pučkoškolac. Izgleda da Maković vjeruje kako su svi stanovnici Hrvatske stariji od 15 godina Jugoslaveni, zato što su živjeli u Jugoslaviji. Zašto su u toj državi ubijali i zatvarali neke Hrvate, vjerojatno još nije dokučio.
Bilo je nevjerojatno i vidjeti kako Maković tvrdi da o jeziku trebaju brinuti stručnjaci, potom tvrdi kako on to nije, ali osuđuje HAZU što to radi. Stručnjaci su mu s njegova fakulteta. Očito nisu oni iz Razreda za filološke znanosti HAZU. Intelektualac koji ne zna što je to nacionalna akademija!? Razumljivo je kad tako nešto vidimo kod Sanje Modrić iz “Jutarnjeg lista“, ali ovdje se radi o predsjedniku P.E.N.-a!
Izgleda da Maković ne poznaje ponajbolje ni zemljopis. Naime, za stradanja Hrvata u BiH krivi su mu Tuđman i HDZ. I Dujmović i Jelčić su bili šokirani činjenicom da mu za to nisu krivi Mladić i Karadžić. Zapravo, ili Maković ne zna da je cijela BiH s istočne strane linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, ili on misli da je tu liniju zamislio Tuđman i HDZ. Gledateljima je odmah bilo jasno da samo Jugoslaven može reći nešto takvoga, tj. da samo Jugoslaven može “zaboraviti” taj velikosrpski plan i postojanje armije koja je bila četvrta po snazi u Europi i koja je to trebala ostvariti. Naravno, Maković misli da je HDZ kriv što je pomogao Hrvatima u BiH da se suprotstave velikosrpskoj agresiji. Da nisu, ne bi bilo rata, pa bi ih Sloba mogao u miru posrbiti ili istjerati iz BiH. Ovako se ta zadaća mora provoditi i danas (strani diplomati su poručili kardinalu Puljiću da se Hrvati trebaju iseliti iz BiH ili asimilirati, što je sam kardinal i rekao u svom razgovoru u “Večernjem listu” od 28. travnja 2001.). Vjerojatno Maković i ne razumije koliko ga ovakva gledišta definiraju u očima tih gledatelja kao Jugoslavena. U “Jutarnjem listu” od 3. ožujka 2005. Maković kaže “U Izjavi tobože zabrinutih hrvatskih građana kaže se da su ‘nedopustivi oni dijelovi informativno-političkih i razgovornih programa čiji prilozi vrijeđaju osjećaje hrvatskih gledatelja.’ (…) Te rečenice mi se gade. One imaju zadah nekih mrtvih vremena kojih se i suvremena Europa i slobodnomisleća Hrvatska gnušaju.” A slobodnomisleća Hrvatska se gnuša izdajica. Gnuša se onih koji “ne znaju” za liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag, kao ideju vodilju u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Kada netko izgovori takve nebulozne rečenice, tim gledateljima se one doista gade.
Mogao bi on to i doslovno shvatiti
Zašto dopuštam mogućnost da Maković to ne razumije, tj. da je iznenađen činjenicom da su ga gledatelji prepoznali kao simbola jugoslavenstva. Pogledajmo kako on razumije tako elementarne stvari kao što je npr. ucjena. Poznato je da je u toj “igri” najprljaviji ucjenjivač. Obično ucjenjivač traži od ucijenjenog novac. Ali može i nešto drugo. Tako je svima jasno da EU ucjenjuje Hrvatsku i traži od nje da joj preda generala Gotovinu. Dakle, ne novac (to će postići na drugačiji način) već Gotovinu. Jednostavna “igra” i čovjek bi pomislio da nema toliko neinteligentnih ljudi da ne razlikuju tko je u njoj ucjenjivač. Ali ima. Maković. Po njemu Gotovina ucjenjuje milijune svojih sunarodnjaka svojim kukavičlukom. “Duboko sumnjam u moralne kvalitete kukavica!” – poručuje nam Maković. Dakle, nisu ucjenjivači oni koji te očito ucjenjuje, nego onaj čijom te glavom ucjenjuju. Da je Hrvatska ucijenjena tako da mora dati novac, po Makoviću bi ucjenjivač bio – novac! Veće budalaštine doista teško je čuti.
Iako Maković nije matematičar, kao ja, ipak bi trebao znati da je 85 posto s HTV-1 veće od 15 posto, odnosno da je 97 posto veće od njegovih 3 posto. Ili pak da je 91 posto koje je Gotovina dobio u odnosu na EU u emisiji “Nedjeljom u 2” također veće od 9 posto (riječ je o oko 35.000 glasova!). Pa ipak, njemu Gotovina ucjenjuje narod koji mu daje toliku potporu. Kolika je razina inteligencije onoga koji ne zna što slijedi iz ovih brojki i da iz njih slijedi da si po Makoviću kukavica ako ne daš svoju glavu da bi makovići i slični bolje živjeli. Ili da im se nalogodavci ne bi naljutili. A ako čovjek ne razumije takve stvari, onda nije u redu što mu npr. Zoran Vukman poručuje (“Hrvatsko slovo”, 11. ožujka 2005.): “A Zvonku Makoviću također toplo preporučujem da prvom prigodom generalu Anti Gotovini kaže u lice na koga je mislio kad je napisao da se u Hrvatskoj ‘na pijedestal herojstva dižu kojekakvi lupeži i kukavice.” Zar Vukman ne razumije da ga čovjek, koji govori ovakve besmislice, može doslovno shvatiti i to uraditi?
Račanov prilog medijskoj slobodi
Maković je bio silno iznenađen da je njegova neistomišljenica, inače sjajna novinarka Dunja Ujević ostala bez posla. On je, naime, protiv podjela u društvu. Naravno, slušajući ga ili čitajući ga postaje jasno da to njegovo jednoumlje podrazumijeva upravo da Dunja i ne piše. Ili je mislio na jugo-jedinstvo? Kao Maković ne zna da su mnogi sjajni državotvorni novinari ostali bez posla. Počelo je sa smjenama na HTV one 2000-te, pa s Majom Freundlich… Sjetimo se samo Jovićeve “Slobodne Dalmacije”. U njoj je po mojoj procjeni, s kojom su se složili i Jović i Dujmović, bilo samo oko 40 posto državotvornih tekstova. Ali ti tekstovi su bili toliko superiorni nad onim drugima da je Makovićevim istomišljenicima preostalo jedino da od “Slobodne” naprave bilten SDP-a. A kolika je superiornost tih državotvornih novinara pokazala je i nedavna emisija “Nedjeljom u dva” gdje je Ivanković napravio smiješnim “perjanicu” lijevog novinarstva Aleksandra Stankovića. Milan Ivkošić o tome piše (“Večernji list” od 13. 3. 2005.): “… Račanova vlast 2000. godine pomela (je) i Ivankovića i desetke drugih profesionalaca na HTV-u, koji su danas ili bez posla, ili su gurnuti na margine, ili su se raselili po drugim televizijama, ili su otišli iz novinarstva. U Stankovićevoj agresivnosti bilo je i ‘opravdavanja’ te političke čistke (možemo li isto konstatirati i za Makovićevu agresivnost? J.P.) trijumfalizma nad žrtvom, ali presudno je bilo to što je nasuprot njega sjedila jedna pismenost koja je plaćala račune svojim političkim obratima, ali se i smjestila u sam vrh hrvatskog novinarskog profesionalizma u posljednjim desetljećima. Umjesto da pred tom činjenicom bude ponizan i da se prema njoj odnosi s poštovanjem, a i s korektnošću domaćina, on ju je očito doživljavao kao neprijateljsku suprotnost, kojemu je jedina ‘vrijednost’ selektivno prekapanje po dosjeima i biografijama sugovornika u emisiji. Koji paradoks: Stanković, policijski dugokaputaš iz Papićevih filmova, branio je Europu pred novinarom koji je upravo na njezinoj tematici zasluženo stekao ime!” Zato i ne čudi silina napada takvih novinara na potpisnice izjave. Svjesni su da su kao strvinari stekli monopol nad medijima. Stanković i doslovno vodi emisiju kojoj je prethodio Ivankovićev “Press klub”, i da u srazu s profesionalcima kakvi su Ivanković, Freundlich, Vukman, Ujević,…. ostaju samo – strvinari.
Lažni transkripti
Maković nam spominje suvremenu Europu. A ova, na žalost, prepoznaje samo svoje interese. Iako se izdajica gnušaju, dobro ih plaćaju da bi im pomogli ostvariti ih. Jadna je Europa kojoj je temeljna civilizacijska norma oduzimanje cijelim narodima pravo na samoobranu (embargo na uvoz oružja), ili zabranjivanje pojedinim državama ono što im je po međunarodnom pravu – pravo i obaveza. Pa im je povratak okupiranih područja vlastite države – zločinački pothvat! I to dokazuju lažnim transkriptima. Pri tome nije važno što su ih dobili iz Ureda Predsjednika. Važno je da oni znaju da je to tako!
Oni se gnušaju ljudi, iako ih koriste, koji o “svojoj” državi kažu: “Hrvatsku lažljivu, kradljivu, barbarsku, nepouzdanu, Hrvatsku u kojoj vlada bezakonje…” ili koji se ruga hrvatskom puku: “Da on može reći nekome ‘ne’. Da je on neki subjekt. Moš mislit subjekta!” Taj “moš mislit subjekt” je razoružan od barbarogenija uspio pobijediti i prisiliti tu istu Europu da prizna hrvatsku državu, koju nisu željeli. Toj istoj Europi i danas trebaju oni iz “slobodnomisleće” Hrvatske koji će za Judine škude učiniti sve da doista Hrvatska bude “moš mislit subjekt”! A koliko tek Makovićevu ljubav prema Beogradu pokazuje upravo riječ Barbarogeniji. Riječ koju je veliki hrvatski književnik Petar Šegedin koristio za velikosrpskog agresora. Očito to toliko peče g. Makovića tako da je on koristi za one koji sigurno ne vole Beograd. Pa su oni “autentični barbarogeniji”. Lijepe li rehabilitacije Miloševića i njegovih hordi. Ne samo da Maković ne zna za liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag, nego smo mu mi barbarogeniji. Što je i logično. To što ne zna za tu liniju odmah ga kod naših ljudi svrstava na stranu tih stvarnih barbarogenija. Zato ga još citirajmo: “Ti koji sada pljuju po Europi zalažu se za autentično barbarstvo, lopovluk, lažljivost, nevjernost, kukavičluk, koji bezakonje proglašavaju vrlinama.” Da, doista je tako lijepo opisao sebe i sve one koji se ne sjećaju linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Sve one kojima je zločinački pothvat kada oslobađaš svoja okupirana područja. Sve one koji za “verbalni delikt”, odnosno za činjenicu što si predsjednik HDZ-a BiH, osuđuju Darija Kordića na 25 godina robije, a ubojice, i one koji su izravno naređivali zločine, kazne mnogo blaže, itd. itd.
Izgleda da Maković ne može razumjeti, kako bi prošao netko u toj Europi koji bi rekao nešto slično za svoju zemlju. Nema dvojbe da bi se tim Europljanima gadile takve tvrdnje! Pogotovu što Maković to govori za Hrvatsku u vrijeme kada Papa u svojim djelima zapisuje da Poljska, Slovačka i Hrvatska mogu pomoći EU (“Glasu Koncila” od 13. ožujka 2005.), a nešto slično ustvrdio je i francuski vojni biskup rekavši da se divi Hrvatima, jer mi imamo nešto što sve više nestaje, imamo vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti (“Hrvatsko slovo”, 3. siječnja 2003.). Koliko moraju boljeti ove riječi nekog jugonostalgičara?
Obraćanje naciji kao – djetetu
Na kraju primijetimo da među tim napadima na Izjavu ne moraju biti samo oni koji dolaze od onih koji su Beograd zamijenili Bruxellesom. Ima tu i onih koji doista misle da Hrvatska, ako ne bude u Europu, mora biti s Beogradom. Mora biti s nekim, a ne može biti samostalna. O sluganskom, pak, mentalitetu, po kome, valjda nismo ni živi ovih godina dok smo samostalni, pisao je i Šenoa. I ne samo on. Zato i ne čudi što se naciji obratio i onaj koji je prvi među njima – sam g. Predsjednik. Milan Ivkošić to komentira (u spomenutom tekstu): “Predsjednik Mesić obratio se naciji. Kao naciji – djetetu. Kao naciji – debilu. Naciji koja ‘nasjeda dvojbi – Gotovina ili Europa’. Koja se treba oprijeti protivnicima ulaska u EU, euroskepticima, zločestim zagovornicima izolacije. Da, svakako je nezgodno Predsjedniku na TV-u vidjeti kako u ‘utakmici’ s EU Gotovina pobjeđuje s 91:9….” Naravno da mu nije lako vidjeti da ni falsificirani transkripti ne pomažu kod hrvatskog naroda.
Karizmatični svećenik Zlatko Sudac kaže: “Ako zbog Gotovine ne idemo u EU, onda meni ne treba takva Europa.” To su iste one riječi koje trebaju pomoći toj Europi da ima više ljudskosti u njoj. Sjetimo se kako je još u vrijeme kada je stigla prva optužnica protiv Gotovine vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac upozorio da bi Hrvatska “jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta”. Da, Hrvati moraju pokazati Europi da zajedništvo ima izgleda samo ako su u pitanju zajedništvo ravnopravnih. Poniženi u njoj samo su čimbenik nestabilnosti. A to im ne mogu objasniti makovići i sl. Njima je do jugoslavenskog ponosa, časti i dostojanstva. A toga više, na njihovu žalost, nema!
Naravno, Maković to ne može razumjeti. Njemu je strašno vidjeti da ima ponosnih Hrvata. To je dozvoljeno samo gazdama, zar ne. Sjetimo se od koga je to i naučio. Kada su “vatreni” osvojili treće mjesto na svijetu, jedne engleske novine su napisale da su Hrvati najogavniji mali narod u Europi. Jer su ponosni! To je jezik koji razumije Maković. Mi ga ne razumijemo. Mi ćemo i dalje biti ponosni. I ponosit ćemo se Gotovinom. Sjetimo se kako je zapovjednik NATO-a, general Clarke, u Zagrebu rekao 1998. godine, dakle iste godine kada su se u Haagu počeli interesirati za njega: “Znadete, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj general pukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina.” Hrvati misle isto što i on. Samo će ljudi kao g. Maković biti začuđeni kada govore drugačije pa vide da ih ljudi smatraju Jugoslavenima, izdajicama i sl. Kad vide da se ljudima gade njihove riječi. Dobro je što gore navedeni primjeri pokazuju da on to baš i ne mora razumjeti.
A mene je Maković iznova podsjetio na moju pitalicu o razlici između četnika i Jugoslavena:
Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik!
“Hrvatsko slovo”, 18. ožujka 2005.
(Italikom su dani dijelovi teksta koji nisu objavljeni.)
Cijeli tekst sam objavio u knjizi:
Josip Pečarić: Priznajem, Hrvat sam! Zagreb, 2005.
Kao što vidite i pored takvog mišljenja o njemu nisam se usprotivio njegovom izboru za Člana suradnika.
Je li Vam na kraju ipak žao što je HAZU ostala bez još jednog člana?
Izabran je za Člana suradnika 2006. i nije uspio postati akademik ni poslije 18 godina. Sada je već u HAZU pravilo da ako nisi izabran u tih deset godina gubiš članstvo u Akademiji. Pošteno je ustupio mjesto mlađima samo je svojim intervjuom odlučio pokazati i nama akademicima kako ga s pravom nismo izabrali za akademika!- zaključio je Pečarić.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
