PRIRUČNIK ZA HRVATSKU POLITIKU MATKA MARUŠIĆA KNJIGA JE ZA POVIJEST I ZA SVAKI HRVATSKI DOM….

Matko Marušić je profesor emeritus Sveučilišta u Splitu; umirovljen je 2017., ali još uvijek je na popisu 2% najboljih znanstvenika na svijetu. Bavio se istraživanjima u području imunologije tumora, imunogenetike, presađivanja koštane srži, kliničke imunologije, filozofije znanosti, politike uređivanja znanstvenih časopisa i medicinske izobrazbe. Godine 1991. osnovao i do 2009. vodio časopis Croatian Medical Journal koji je postigao svjetski ugled. Pomogao je hrvatskim ratnim liječnicima da objave 132 rada u svjetskim i 127 radova u domaćim časopisima. Pribavio dvogodišnje stipendije u Njemačkoj i SAD za 148 mladih hrvatskih znanstvenika, te omogućio povratak u Hrvatsku onima koji su to željeli. Jedan je od osnivača i rukovoditelja akcije “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” 1993./94.

Objavio velik broj pripovjedaka, rasprava, edukacijskih i polemičnih tekstova, te zbirke priča za djecu „Snijeg u Splitu“, „Plaču li anđeli?“ i „Škola plivanja“, knjigu eseja „Živjeti u župi Radobilji“, humoristične knjige “Medicina iznutra” i „The Life of an Editor“ te 2018. knjigu „Mi, Hrvati“, koju smatra svojim najboljim djelom. U području politike, godine 2020. objavio je u New Yorku knjigu „Croatia: past, present and future perspectives“, a krajem godine 2023. objavio je „Priručnik za hrvatsku politiku“. Vrlo je moguće da se to djelo pokaže kao najvažnije u njegovu opusu, a ovdje ga predstavljamo jer smatramo da je vrlo važno za Hrvatsku.

PRIRUČNIK ZA HRVATSKU POLITIKU

Priručnik broji 600 stranica s 24 poglavlja raspodijeljena u četiri dijela: „Hrvatska politička povijest“, „Hrvatski susjedi“, „Samostalna Republika Hrvatska“ i „Što nam je, dakle činiti?“. Opširno Kazalo na kraju sadrži oko 1000 pojmova, a podijeljeno je u pet dijelova: 1. Bitke, ratovi, pobune i revolucije, 2. Dokumenti, 3. Imena, 4. Organizacije, pokreti, tijela i vojne postrojbe i 5. Zločini. To olakšava traženje informacija. Osim toga, u tekstu se čitatelja upućuje na stranice koje treba pogledati kad se čita pojedina tema. Priručnik je kapitalno djelo, zanimljivo i korisno, a nudi golem broj nepoznatih podataka i onih koji se zaboravljeni ili iskrivljeni, a svi su vrlo važni za hrvatsku povijest, politiku, sociologiju i ekonomiju. Za takvu, toliku i jako lijepo opremljenu knjigu po cijeni od 30 eura nije skup. Iako velika, knjiga je čitljiva i pregledna, a može se čitati i napreskok, po temama koje čitatelja trenutno zanimaju. Ovdje ćemo samo simbolično navesti možda tek 5% važnih i zanimljivih podataka koje smo odabrali letimičnim pregledom.

HRVATSKA POLITIČKA POVIJEST

• Za razliku od većine srednjovjekovnih država i bez obzira na to što nije imala punu samostalnost, Hrvatskom je od 1273. do 1918. upravljao Hrvatski Sabor.
• Dalmaciju je jugoslavenska (srbijanska) vlada predala Italiji Rapalskim ugovorom iz 1920., a Pavelić je to morao potvrditi Rimskim ugovorima 1941.
• Puniša Račić koji je 1928. u tijeku zasjedanja Narodne skupštine u Beogradu ubio Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško je ranio Ivana Granđu i dr. Ivana Pernara, osuđen je na zatvor koji je služio u hotelu, s vlastitom poslugom.
• Židovske su općine, barem djelomice, djelovale na području NDH, a Židovska općina u Zagrebu djelovala je do samoga kraja rata i njezina je arhivska građa sačuvana. Hrvatski je narod masovno i intenzivno štitio Židove. Zagrebački nadrabin Miroslav Šalom Freiberger bio je veliki prijatelj kardinala Alojzija Stepinca; zajedno su radili na spašavanju Židova i obojica su odbila napustiti svoje narode i otići u sigurnost, i obojica su stradala.
• Zagrebački su nogometni klubovi 1943. organizirali natjecanje „korisnicu“ s koje je sav prihod išao splitskom Hajduku.
• Tito je osobno naredio da se pobiju Hrvati na Bleiburgu.
• Kad je slomljeno Hrvatsko proljeće 1971./72. godine, uhićeno je i osuđeno više od dvije tisuće Hrvata, a više od 100 000 ljudi izbačeno je s posla, smijenjeno, maknuto ili socijalno degradirano. Čak je 50 novinara osuđeno na kazne zatvora, a 172 novinara i publicista našla su se na „crnim listama“. Matica hrvatska je ugašena i rad joj je zabranjen, a mnogi su njezini članovi zatvoreni.
• Komunistička Jugoslavija proglasila je bankrot 1982. godine.
• Početak Domovinskog rata obilježava slučaj Miroslava Mlinara, srpskog aktivista iz Benkovca. Dana 17. svibnja 1990. Srbi su u Benkovcu lažirali „pokušaj njegova klanja“, pa su na osnovi te laži 30. svibnja izostali sa svečane sjednice Hrvatskog sabora i proglasili prekid odnosa s njim. „Prekid odnosa“ značio je prekid mogućnosti pregovaranja, dakle – rat.

HRVATSKI SUSJEDI

Taj dio sadrži stotine podataka od kojih će mnogi i upućenu čovjeku biti novi i začuđujući.

Srbija

• Opisani su srbijanski vojnički mitovi – neistine, iskrivljenja i prešućivanja da su se Srbi stoljećima borili na turskoj strani protiv kršćanske Europe.
• Srbi su još od 1162. planirali osvajanje Duklje, područja katoličke Crvene Hrvatske, sadašnje Crne Gore, i to rade do danas, ali još nisu posao završili.
• Sustavno su objašnjene laži oko postojanja i osnivanja Srpske pravoslavne Crkve i pokazano je da je Crna Gora imala svoju autokefalnu Crkvu kad srpska još nije ni postojala.
• Naveden je veliki broj dokaza o srpskim otimanjima hrvatskih teritorija, stanovništva i kulture.
• U Drugom svjetskom ratu u Srbiji je preživjelo 9%, a u NDH 25% Židova. Razlika je i u tome da su u Srbiji Židovi pobijeni, pretežno u kamionu „dušegupka“ u kojima se ljude gušilo ispušnim plinovima, a u NDH su uglavnom deportirani u Njemačku.
• Rasne zakone donijela je Kraljevina Jugoslavija još 1940. godine, ali oni nisu vrijedili za Banovinu Hrvatsku.
• Srbi su ubijali svoje vođe koji su bili naklonjeni Zapadu, a najpoznatiji su kralj Aleksandar Obrenović koji je ubijen (sa suprugom bačen kroz prozor) 1903. i premijer Zoran Đinđić koji je 2003. ustrijeljen usred bijela dana ispred parlamenta.
• Godine 2001. Hrvatska i Srbija su potpisale su bilateralni sporazum koji je potvrdio to da će se pri razgraničenju rabiti katastarski zapisi. Kad se pregledaju katastri, nađe se da na lijevoj („srbijanskoj“) strani Dunava Hrvatskoj pripada 115 km², a na desnoj („hrvatskoj“) strani Srbiji pripada 9 km². Usprkos potpisanom, Srbi tvrde da granica ide sredinom rijeke i da je sva zemlja na lijevoj strani srbijanska, kao i vukovarska i šarengradska ada, pa su taj teren zauzeli i odbijaju o njemu pregovarati. Hrvatska ne smije pristati na to otimanje teritorija i mora potpisno razgraničenje postaviti kao uvjet srbijanskog priključenja Europskoj uniji.

Bosna i Hercegovina

• Srednjovjekovna Bosna bila katolička država (banovina i kraljevina) u sklopu Ugarske, jednako kao Hrvatska.
• Povijesno je vrlo važna Izjava o vjernosti učenju Katoličke Crkve na Bilinu Polju od 8. travnja 1203.
• Do dolaska Turaka, u Bosni i Hercegovini nije postojao nego jedan pravoslavni manastir i to kraj Višegrada, na Drini.
• Ban Tvrtko I. krunjen je dva puta, za kralja Bosne i kralja Srbije – nakon što je između 1366. i 1373. bio osvojio gornje porječje Drine. Srbi na temelju toga tvrde da je Bosna srpska, a srednjovjekovna logika vladanja upravo je obrnuta: po njoj je Srbija je bosanska, jer je Tvrtko bosanski kralj koji je Srbiju bio osvojio.
• Prijelaz katolika na pravoslavlje pod Turcima nisu forsirali Turci nego pravoslavna Crkva koja se pod Turskom nametnula kao glavna kršćanska Crkva turskog carstva.
• U srpskoj agresiji od 1991. do 1995., u Hrvatskoj je djelovalo 15 velikih i mnogo manjih centara za obuku vojnika i časnika Armije BiH. Prvih 600 redarstvenika, koji će postati vojnici Armije BiH, organizirano je, opremljeno i obučeno u Zagrebu. Postoji čak i molba Armije BiH da joj Hrvatska izradi pečat za njezine dokumente.
• Hrvati u BiH predložili su izbornu shemu koja bi spriječila da im Bošnjaci biraju političke predstavnike u Federaciji BiH (slučaj Komšić); u njoj su pomirili daytonsku odredbu o konstitutivnosti triju naroda u BiH i odredbu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci da svaki građanin ima pravo biti biran na svaku funkciju. Međunarodna zajednica odobrila je taj prijedlog, ali Bošnjaci ga uporno odbijaju, bez punog i logičnog objašnjenja.

Slovenija

Priručnik donosi popis nečasnih do neprijateljskih postupaka Slovenije prema Hrvatskoj od raspada SFRJ do danas. Taj popis je dugačak i zaslužuje ozbiljnu pozornost. Priručnik naziva slovensko-hrvatske odnose „prijateljstvom s dvostrukim dnom“.

Crna Gora

• U siječnju 1916. u Mojkovačkoj bitci (u Srbiji) Crnogorci su spriječili austrougarsku vojsku da presiječe povlačenje poražene srpske vojske prema Albaniji i Krfu. Dvije godine poslije, to im je vraćeno srbijanskom okupacijom.
• U Drugom svjetskom ratu Crna Gora je bila isto što i NDH: nezavisna država s talijanskim kraljem.
• Nakon stvaranja monarhističke Jugoslavije, Srbi su sustavni krivotvorili crnogorsku povijest da ispadne da je to dio srpske povijesti. Pritom nisu samo pisali laži u knjigama i člancima nego su masovno krivotvorili i arhivske dokumente.

SAMOSTALNA REPUBLIKA HRVATSKA

Priručnik sustavno i konkretno prikazuje i analizira stanje u današnjoj Hrvatskoj. To je provedeno s pomoću međunarodno prihvaćene sheme koja se primjenjuje za ocjenu poduzeća i drugih ustanova, a zove se SWOT analiza, prema engleskim izrazima strengths – weaknesses – opportunities – threats, hrvatski: snage – slabosti – prigode – opasnosti.

SWOT analiza

Hrvatske snage su: pripadnost Zapadu; domoljublje; vjera; geopolitički položaj i ljepota zemlje. Slabosti: mentalitet socijalističkog nerada i slabe radne etike; korupcija; spor oporavak visokog školstva; krhko gospodarstvo; demografija; nutarnja društvena nesloga. Prigode: očuvan okoliš; članstvo u EU i u NATO-u; te međunarodni ugled i suradnja (koji nikad do sada Hrvatska nije imala). Opasnosti: bez obzira na hrvatske slabosti i relativno zaostajanje prema prosjeku EU-a u većem broju parametara, Hrvatska stoji dobro i najbolje nego ikad u svojoj povijesti. Nutarnje probleme treba i može rješavati sama, a u tome joj jako pomaže EU. Vanjske će opasnosti proći će jednako kao sve druge članice EU-a, a to teško može biti jako loše. Drugim riječima, hrvatska je budućnost sigurna i prosperitetna jednako kao talijanska, francuska, nizozemska i danska.

Ima mnogo dobrih podataka

• Hrvatska se još od srpnja 2018. ubraja u skupinu zemalja s visokom prihodima; BDP stalno raste, a udio vanjskoga duga u BDP-u se smanjuje.
• Godine 2019. Hrvatska je bila na visokom trinaestom mjestu na globalnom indeksu inkluzivnosti (uključivosti).
• Članstvo u EU, Schengenu i preuzimanje eura velika su, povijesna, postignuća.

Rušenje države iznutra

Tu pripadaju „detuđmanizacija“, javno promicanje incidenata koji su Hrvate trebali stigmatizirati kao ustaše i zločince, jugoslavenstvo, UDBA, uporna velikosrpska politika, napadi na hrvatsko školstvo, nepovoljni prikazi stanja u državi i drugo. To je poglavlje opširno jer pobija stavove glavnih napadača na hrvatsku državu.

Teške teme

Posljednje poglavlje toga (trećeg dijela Priručnika posvećeno je „teškim temama“ poput rodne ideologije, vjere, pobačaja, siromaštva i drugih.

ŠTO NAM JE, DAKLE, ČINITI?

U svom četvrtom i posljednjem dijelu Priručnik jasno navodi i razrađuje glavne strateške putove očuvanja hrvatske države.

Otpor neokomunizmu

U nizu poglavlja opisuje se „nova komunistička revolucija“ „koja osvaja svijet“ i tko i kako ruši Hrvatsku iznutra. Dani su savjeti kako se tome oprijeti.

Naći istinu o hrvatskoj povijesti

Posebno se naglašava da je najveći hrvatski problem što na međunarodnoj razini, u priznatim znanstvenim časopisima i na engleskom jeziku, nema djela hrvatskih povjesničara, pa se na toj razini recikliraju srpske laži i na Hrvatsku gleda negativno ili s ozbiljnom sumnjom.

Trajna obrana od velikosrpske politike

Srbija ustraje na lažima i s njom je teško razumno pregovarati. Zato treba ustrajati na presudama međunarodnih sudova i na nespornim znanstvenim dokazima. Na primjer, o ideji stvaranja Velike Srbije jasno se izrazio Međunarodni sud pravde u Haagu „…politički cilj kojemu su težila vodstva SAO Krajine, a tako i Republike Srpske, u dogovoru s vodstvom u Srbiji i Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, bila je uspostava jedinstvenog i etnički čistog srpskog teritorija tako što će se protjerati Hrvati i druge ne-srpske populacije kampanjama nasilja.“ To je vrlo važan citat!

• U Jasenovcu je, u svim iskopavanjima, nađeno manje od 500 ljudskih zemnih ostataka. Ivo Goldstein je odustao od svoje tvrdnje da je u travnju 1945. Maks Luburić iz Njemačke dopremio drobilicu za kosti, a njegov suradnik Goran Hutinec je onda izmislio da su leševi žrtava iskopani i spaljeni – oko 54 000 leševa („dvije trećine žrtava“) u mjesec dana; za to bi trebalo 22 000 stabala. Istraživanja koja je nadgledalo Predsjedništvo Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata SR Hrvatske kaže: „Mi ni u jednom slučaju nismo našli grobnice u kojima su sahranjivani leševi koji su dovoženi ili pak grobove sa sagorjelim leševima.“
• I teorija o bacanju leševa u Savu je propala: u zimi 1941. Sava je bila zaleđena, a 1942. njom su patrolirali mađarski ratni brodovi koji nisu izvijestili da su vidjeli leševe.
• Najveći udarac mitu o Jasenovcu došao je iz matematičke znanosti koja je dokazala da je jasenovački popis žrtava koji se nalazi na mrežnim stranicama Javne ustanove Spomen park Jasenovac krivotvoren. To je objavljeno u vrhunskom svjetskom časopisu i o tome se više ne mogu voditi prepirke. Mali broj nađenih žrtava i krivotvorenje popisa znači definitivni slom toga mita. Njegovo održavanje i nametanje stvar je politike, a ne istine.
• Srbi već dulje vrijeme pokušavaju nametnuti laž da je u NDH nad Srbima počinjen genocid. To laž počinju pričom o 700 000 žrtava Jasenovca. Jasenovački mit je u ruševinama, a što se tiče genocida odgovor je dala usporedba popisa stanovništva u Jugoslaviji 1931. i 1948. godine. Istraživanja Stjepana Šterca,Stjepana Loze i dvojca Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata pokazala su da je iz rata Srba izašlo više a Hrvata manje. Dakle, ako je bio genocid, počinjen je nad Hrvatima.
• Pričom o genocidu Srbi se pokušavaju ugurati pod žrtve holokausta. Na to su oštro reagirali Židovi, a napose negativno na film Dara iz Jasenovca, koji su ocijenili kao „jeftinu propagandu protiv susjeda“.
• O odlasku Srba iz Hrvatske u operaciji „Oluja“, Međunarodni sud pravde u Haagu je rekao: „Ako je egzodus oko 200 tisuća stanovnika srpske nacionalnosti prilikom „Oluje“ i bio priželjkivan od hrvatskih vlasti, to je bilo daleko od namjere za uništenjem.“
• Patrijarh SPC-a Pavle, 1. studenoga 1991. Lordu Carringtonu, tada predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, pisao ovo: „Ti naši sunarodnjaci (Srbi u RH), iste vjere i krvi, suočeni su sa sljedećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske prije ili poslije isele. Trećeg nema.“ Također: „oni, (Srbi) ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom s današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.“ Dokaza da su Srbi otišli svojom voljom ima mnogo, ali ovaj patrijarhov je impresivan jer je objavljen četiri godine prije pobune, poraza i – odlaska.

Veliko hrvatsko pomirenje

• Autor Priručnika jako ustraje na svehrvatskom pomirenju (ljevice i desnice) i tvrdi da su preduvjeti pomirenja samo dobra volja obaju strana i utvrđivanje povijesne istine. U tom pogledu prepoznaje dva povoljna znaka: govor Ivice Račana 15. svibnja 2002. na Bleiburgu i „Dokument dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iz veljače 2018.
• Na pomirenje Hrvata sa Srbima koji žive u Hrvatskoj gleda optimistično i podržava Plenkovićevu politiku.
• Na pomirenje sa Srbijom gleda pesimistično i predlaže stvaranje „Knjige za Srbiju“ u kojoj bi se Srbiji na vrijeme postavili hrvatski uvjeti da bi se suglasila s pridruženjem Srbije Europskoj uniji.
• Naposljetku predlaže da se svekoliko pomirenje zaključi memorijalnim povijesnim grobljem u Udbini. Tako Udbina treba postati mjesto hrvatskoga sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno hrvatsko nastojanje da se dobije samostalna i neovisna država. Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

 

• Ključ budućnosti je u snazi naroda
• U posljednjem poglavlju Priručnik precizno raspravlja o stanju duha u Hrvatskoj i detektira zašto su neki ljudi nezadovoljni. No, iako nabraja i probleme i uzroke slabosti i nezadovoljstva, ukupno to zaključno poglavlje odiše zadovoljstvom i optimizmom.
• Poglavlje a time i Priručnik završavaju pozivanjem na rečenicu predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen izgovorene 31. prosinca 2022. u Zagrebu na proslavi priključenja Hrvatske šengenskom prostoru i eurozoni: „Hrvatska treba biti ponosna na sebe“ i golemu knjigu završava riječima:

„Hrvatska se može ponositi sobom. Imamo se na što pozvati, imamo se čime ponositi i imamo se na što osloniti. Imamo razlog i pravo biti zadovoljni i sretni. Prošlost smo izdržali, a sadašnjost je dobra i nema razloga sumnjati u budućnost ako ne sumnjamo u sebe. Hrvatska nikad više ne će biti u položaju manje povoljnom od položaja Europe. Naša generacija ima najsretnije hrvatske živote u hrvatskoj povijesti. Nema govora o propasti, Hrvatska blista i blistat će i dalje i sjajnije. Nitko tko ikad pročita ovu rečenicu ne će doživjeti da je netočna.“

TEST ZNANJA

Na kraju Priručnika je test od 50 pitanja, gdje je na svako pitanje čitatelju ponuđeno pet odgovora od kojih je samo jedan točan. Za ilustraciju ovdje su odabrana tri, a točni odgovori dani su u Priručniku.

Najzaslužniji za pripojenje Istre Hrvatskoj je:

1. a) kardinal Alojzije Stepinac,
2. b) partizanski general Koča Popović,
3. c) vlč. Miroslav Bulešić,
4. d) Gabrielle d’Anunzio,
5. e) vlč. Božo Milanović.

U tijeku srpske agresije na Hrvatsku godine 1991.:

1. a) svi napadi došli su izravno iz Srbije,
2. b) 2/3 napada došlo je iz Bosne i Hercegovine,
3. c) najveća vojna sila napala je Dubrovnik iz Crne Gore,
4. d) najveća vojna sila bila je vojska pobunjenih Srba iz Hrvatske,
5. e) Armija BiH sudjelovala je u obrani hrvatskih gradova uz lijevu obalu Save.

Pomirenje („djece“ ustaša i partizana) u Hrvatskoj:

1. a) ne dolazi u obzir, jer nema pomirenja žrtve i krvnika,
2. b) treba nastaviti raditi na pomirenju kako je govorio predsjednik Franjo Tuđman i završiti sa zajedničkim memorijalnim grobljem,
3. c) pomirenje je samo izlika da se kopa po prošlosti i ljude dublje dijeli,
4. d) pomirenje nije potrebno, jer u Hrvatskoj povijest više ne dijeli ljude,
5. e) na pomirenje ne bi pristala ni „djeca“ ustaša ni partizana.

ZAKLJUČAK

Za trenutak se trebamo vratiti na početak ovoga izvješća i ponoviti: „Priručnik za hrvatsku politiku“ Matka Marušića knjiga za povijest, sadašnjost i budućnost i za svaki hrvatski dom.

Anđelko Jeličić