Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nedavno je u emisiji HR 1. Program, “Intervju tjedna”, gost bio Predrag Matić zvani Fred, SDP-ova perjanica u Europskom parlamentu, inače (najblaže rečeno) vrlo osebujna osoba – kako u izričaju tako i u ponašanju, a povodom najnovije rezolucije koja je izglasana u EP i čiji je nositelj (zamislite tu sprdnju), bio nitko drugi nego on (glavom i bradom).

Nemam namjeru naširoko pisati o “liku i djelu” Predraga Matića Freda, mada bi se o toj personi itekako imalo što reći, ali, budući da je on tamo u EU postao “nositelj” nečega, nije ga moguće zaobići.

Najprije bih podsjetio kako on takav kakav jest (sa svim svojim ljudskim, moralnim i stručnim “sposobnostima” i “kvalitetama”) nikad ne bi dogurao niti do razine lokalnog političara u nekom selu a kamo li do pozicija koje je imao i još uvijek zauzima da ne pripada braniteljskoj populaciji i da nije iz Vukovara, te da se nije doslovno prodao SDP-u zbog političke karijere. Kao što se (ne od jučer) zna, takvi kao on postali su jako tražena “roba” na političkom tržištu i preko njih neke stranke sebi namiču imidž “domoljubnih” ne bi li privukli dio “desnog” biračkog tijela. Dakle, u pitanju je čista trgovina.

Tako se Fredi lijepo “prodao” i (poput pajtaša Bojana Glavaševića) unovčio svoje “ratne traume” čim mu se pružila prva zgodna prigoda. Čovjek se smišljeno stavio u ulogu “trojanskog konja” i poslužio Josipoviću, Milanoviću i ostalima za ostvarivanje njihovih političkih ciljeva i to koristeći “karizmu” što ju je u javnosti po naravi stvari i automatizmu stekao kao vukovarski branitelj i bivši logoraš.

Naime, mnogi od nas jako dobro znaju kako je započeo njegov uspon. Onog trenutka kad je u medijima oštro i “đonom” počeo istupati protiv HDZ-a (iako ga je istaknuti HDZ-ovac i rođak doveo i zaposlio u Ministarstvo obrane) naveliko se hvaleći svojom herojskom prošlošću i ističući vlastito mučeništvo u logoru – ali ponekad i to kako ga je mimoišlo zasluženo unapređenje u čin generala – Predragu Matiću je kao vukovarskom branitelju i logorašu bio osiguran poseban status u krugu onih koji su vodili proces “detuđmanizacije” i prokazivali HDZ kao “zločinačku organizaciju”. Na tom valu je Peđa (tada još nije bio “Fred”) započeo svoju kampanju koja ga je na kraju dovela do stanovitih položaja i sinekura za koje se neumorno i s predumišljajem borio nogama, rukama i, naravno, jezičinom.

I danas se sjećam kako je u jednom od prvih svojih zapaženijih nastupa na HTV-u u emisiji “Otvoreno” strastveno i zaneseno govorio o svojim “vukovarskim danima” veličajući sam sebe i neštedimice slaveći svoj ratni put i usput se obrušavajući ne samo na HDZ, nego i na Branka Borkovića koji mu je sjedio nasuprot – uz opasku kako je posljednjih dana prije pada Vukovara “nedostajalo svega: hrane, streljiva, sanitetskog materijala, ali i zapovjednika”, očito aludirajući na to da zapovjednika obrane grada – Borkovića – nije bilo tamo gdje je morao biti u tim najtežim, posljednjim danima prije okupacije grada. I onda se u jednom trenutku telefonom u emisiju javio Marko Babić, zapovjednik 3. pješačke bojne legendarne 204. brigade, suborac i zamjenik legendarnog Blage Zadre (kojeg je zamijenio na mjestu zapovjednika nakon pogibije). Na sebi svojstven način, izravno, otvoreno i bez okolišanja Babić je zagrmio u eter: “Pa dobro, Matiću, jeb.. mu mater, jel se to u Vukovaru sam vas par borilo ili je bilo još koga od nas!? Izgleda da si se samo ti tamo borio!” (riječi Marka Babića parafraziram po sjećanju).

I, nakon toga, naš je Peđa promijenio boju lica, počeo mucati i jedva je izgovorio nekoliko nepovezanih riječi, opravdavajući se. To podilaženje Babiću bilo je jadno i nisko i tako se može ponašati samo netko tko ima kompleks manje vrijednosti.

Jako dobro znamo tko je bio junak Domovinskog rata Marko Babić – a znamo (uglavnom) i tko je Predrag Matić i tu se nema više što dodati.

Nadobudni Peđa pokazao je prilično rano kako ima ambicija biti mnogo više nego običan vojni umirovljenik, pa je već od 1994. do 1998. godine šef Ureda općih poslova u Kabinetu načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga. Glasnogovornik istog Stožera je od 2000. do 2004., a od 2008. do 2010. je vanjski član saborskog Odbora za branitelje. Od 2010. obnaša dužnost savjetnika predsjednika države Ive Josipovića za branitelje kao “volonter”. I niti godinu poslije (2011.) postaje ministar hrvatskih branitelja. Godine 2019. svome imenu (“Predrag”) dodaje ime “Fred”, kako je pojasnio javnosti: “zbog prepoznatljivosti u EU parlamentu” – iako svi znamo da je u pitanju “navlakuša” za dio biračkog tijela koje je osjetljivo na “ratne nadimke”, pogotovu kad su vukovarski branitelji u pitanju. Uglavnom operacija “volontiranja” s predumišljajem kod Josipovića je bila kratkog vijeka i naš se Peđa ubrzo planski i smišljeno uvalio u fotelju ministra hrvatskih branitelja – na dobro plaćeno radno mjesto, koristeći sve sinekure i povlastice koje ono donosi. I još samo da spomenemo kako se odrekao vlastite dijagnoze (PTSP-a) na temelju koje je dobio mirovinu – kako bi stekao ponovno radnu sposobnost i uvalio se u ministarsku fotelju, da bi nakon što se dočepao položaja ministra hrvatskih branitelja počeo izrugivati one koji na temelju iste imaju status HRVI. Ipak, ostat će zabilježeno kako je u svojoj knjizi “Ništa lažno” (Zagreb, 1998.) pisao o PTSP-u kao “raku duše”, a poslije sve skupa bagatelizirao. Blago Peđi, njega je od tog “raka duše” izliječila ministarska pozicija. Izvrsna terapija na koju imaju pravo samo rijetki među nama.

No, vratimo se temi.

Povod za razgovor novinarke Jasmine Popović s nekadašnjim savjetnikom predsjednika Josipovića i bivšim ministrom hrvatskih branitelja a sadašnjim europarlamentarcem SDP-a, Predragom Matićem Fredom, bila je nedavno u EP usvojena “Rezolucija o Stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u Europskoj uniji”. Izvjestitelj Europskog parlamenta bio je zastupnik Predrag Matić zvani Fred, a tekst je usvojen s 378 glasova “za”, odnosno za nju je glasovalo 53,92% zastupnika.

Kako je jasno vidljivo, riječ je o vrlo tankoj natpolovičnoj većini i ostaje činjenica kako dokument nije podržalo 314 zastupnika. Nije teško zaključiti da rezolucija ne bi bila usvojena nikad da je za nju trebala dvotrećinska većina – ali upravo to i jest razlogom da nije primijenjena unatoč tomu što se odlučivalo o vrlo važnoj problematici koja zacijelo bitno utječe ne samo na zdravlje žena nego i demografska kretanja, a demografija je (što je općepoznato) rak-rana današnje zapadne civilizacije, pa i zemalja članica EU. Dakako, nigdje u medijima nećete pronaći te podatke. Lijevo-liberalna globalistička klika euforično slavi to kao pobjedu nad “snagama mraka”, baš kao da su kultura smrti i ničim ograničeno ubijanje nerođene djece ljudski napredak i progres a očuvanje njihovih života zločin.

Ni naš tragikomični Fred (čiji su javni nastupi primjereniji nekoj seoskoj vašarskoj zabavi ili kavanskim raspravama nego medijskom prostoru) ni ostalih 377 zastupnika (kao ni njihovi poslodavci iz sjene) ne zamaraju se dilemama koje prate takve odluke. Njima je važan stolac u EP i onih 6 – 7 tisuća eura mjesečno.

Naime, u spomenutoj rezoluciji ne samo da se zemljama članicama EU “preporučuje” (jako dobro znamo kakve su naravi njihove “preporuke” i koliko im je potrebno da bi se transformirale u izričite naredbe i pritiske) neograničeno “pravo” žena na pobačaj, nego se nastoji ukinuti pravo liječnika na priziv savjesti.

Umjesto da se posveti nužna pozornost edukaciji i odgoju djece, pri čemu će se mladima (pogotovu adolescentima) skretati pozornost na rizik od preuranjenih seksualnih odnosa, rezolucija na sva zvona zagovara kontracepciju odnosno sprječavanje neželjenih trudnoća – uzimajući u obzir isključivo saniranje posljedica, a ne liječenje uzroka, pa i vezano za pobačaj.

U vizuri globalista koji nas uvjeravaju kako je pobačaj “pravo” i to isključivo “pravo žene” – i da jedino ona može odlučiti želi li roditi dijete ili ne – otac ne postoji. Sudjelovanje druge žive osobe, čovjeka, odnosno muškarca (muža ili partnera) ovdje ne postoji. Dotle je feministička isključivost dogurala, da se kao zdravo za gotovo i posve prirodno prihvaća kako u stvaranju novog ljudskog bića začetog u utrobi majke, sudjeluje samo žena. “Druga strana” (jer, kao što znamo, plod nastaje spajanjem ženske jajne stanice i spermatozoida, a tvore ga po 23 kromosoma (“muška” i “ženska”).

Ovdje, kako je jasno vidljivo, imamo barem tri temeljne nelogičnosti:

  • Pobačaj (ubijanje nerođenog djeteta) tretira se kao “ljudsko pravo”

 

  • Muškarcu se odriče bilo kakvo pravo sudjelovanja u odlučivanju o sudbini budućeg novorođenčeta, iako mu je otac

 

  • Ne uzimaju se u obzir prava nerođenog djeteta kojem se krši temeljno pravo na život zajamčeno svim pozitivnim međunarodnim propisima i aktima – od Povelje UN-a nadalje

 

Nitko nema pravo ozakoniti uskratu života drugom ljudskom biću, pogotovu ne dekretom i uz potpuno ignoriranje prava druge strane koja (u ovom slučaju) sudjeluje u njegovu stvaranju i to nije niti može biti diskreciono pravo samo i isključivo žene.

Nadalje, krajnje je nehumano ne uzimati u obzir prava nerođenih i odlučivati o životu ili smrti budućeg čovjeka koji je od samoga začeća novo biće u pravom smislu te riječi – sa svojom posebnom DNK strukturom i osobitostima jedne jedine i neponovljive ljudske jedinke.

Kad je u pitanju priziv savjesti, odnosno u ovom slučaju pravo izbora liječnika na to hoće li ili ne uskratiti nečiji život, ono mora ostati nepovredivo. Niti se može niti smije nametati obveza državnim bolnicama da u svojoj kvoti liječnika moraju imati one koji će to raditi, jer takav stav otvara prostor za manipulacije i prisilu nad liječnicima. Kako god je nečije pravo pristati na krajnje nemoralan čin oduzimanja tuđeg života, tako je i pravo svakog liječnika da se sukladno svom svjetonazoru i moralnim stavovima svjesno opredijeli za onu drugu mogućnost i odbije sudjelovati u zločinu.

Naravno, pitanje pobačaja je vrlo osjetljivo područje i to se ne može riješiti nikakvim ad hoc odlukama, pa ni prisilom. Ovaj bi svijet konačno morao shvatiti da se umjesto posljedicama treba posvetiti dužna pozornost uzrocima.

Zašto je toliki broj neželjenih trudnoća danas? Je li rješenje da se na jednoj strani stimuliraju “seksualne slobode” i u tom smislu objektivno promovira potpuna sloboda ponašanja pa i ranog stupanja u intimne odnose (koliko god mladi bili psihofizički nespremni na to, nedorasli ozbiljnosti samog čina i nesvjesni mogućih posljedica) – a da se kao jedino “rješenje” nudi kontracepcija, odnosno sprječavanje neželjene trudnoće? Možemo li se mi ponašati neodgovorno i nemoralno a graditi zdravo i normalno društvo? Može li zdravog društva biti bez zdravog pojedinca? Kuda nas vodi ovakva vrsta “slobode” u kojoj je dopušteno sve – od pornografije do opscenih sadržaja u literaturi, pa i onoj školskoj koja se putem nastavnih programa i kurikuluma nameće kao društvena norma i sastavnica odgoja mladih?

I na kraju: kuda nas to vodi kultura smrti – dok farizejski, hineći neku tobožnju “humanost” iz sveg glasa vičemo kako je ljudski život najveća vrijednost, a prava čovjeka neporeciva i nepovrediva?

U tom kontekstu bulažnjenja nesretnog Peđe Matića o Hrvatskoj kao “močvari” i njegov pokušaj da još jednom javno pljune na zemlju koju je tobože “branio” (pravi branitelj to nikad učiniti neće!), kao i tvrdnje da smo mi u Hrvatskoj “daleko od europskih civilizacijskih dosega” djeluju groteskno i otkrivaju svu moralnu bijedu jedne korisne “mule” koju su euro-globalisti ovoga puta smišljeno iskoristili da ponese teret onoga što je velika većina njih izbjegavala.

Smiješno i tragično u isti mah.

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema