By Mladen Pavković objavio je novu knjigu.
Nakon „Razgovora s Antunom Gustavom Matošem“ svjetlost dana ugledala je i knjiga „Razgovori Mladena Pavkovića s Miroslavom Krležom“, u kojoj autor pita a bard hrvatske književnosti „odgovara“ rečenicama iz svojih mnogobrojnih i raznovrsnih djela!
Ovo je prvi puta da je netko ovako, na prvi pogled, „od glave do pete“, razotkrio Krležu, koji takve „odgovore“ sigurno ne bi nikada iznio ni u jednom intervjuu.
Evo tek nekih pitanja i odgovora velikog pisca:
- Gospodine ili druže Krleža, što biste rekli na početku našeg razgovora?
- Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture!
- Čini mi se da kod nas svatko svakoga mrzi…
- – Mrzimo se međusobno i uzajamno, uzduž i poprijeko, jalovo i histerično. Mrzi otac sina, jer je fakin, jer se opija, jer se skiče čitave noći, jer ne polaže ispite, mrzi sin oca jer spada u staru kramu, jer ga je vrijeme pregazilo, mrzi mama svoju kćer jer propovijeda slobodnu ljubav i jer neće da se uda za maminog izabranika (perspektivnog diplomata), mrze se muževi i žene, tetke i stričevi, sestrične i bratići zbog oporuke i ostavinskih rasprava, tko je kome ukrao vinograd, kravir, kuću, mrze ordinarijusi svoje asistente i obrnuto..(…).
- Vi očito ne vjerujete u Boga?
- – Ne. Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno…No, ne vjerovati u Boga spada u niži stepen intelektualnog poštenja.
- (…) Bog na čitavom svijetu spaja narode, a ne da ih dijeli…
- E, vidite, kod nas je baš obrnuto. Srbi na svojim banknotama imaju štampanu devizu: „Bog čuva Srbiju!“, a Hrvati vjeruju da je Bog s njima- „Bog i Hrvati!“ Nije još riješeno na čiju će se stranu Bog odlučiti. Na hrvatsku ili srpsku.,
- Čini se da Vi baš ne ljubite ljude?
- – O, da, trebalo bi ljubiti ljude požrtvovno i samozatajno. Trebalo bi biti savitljiv, podatljiv, uviđavan, mekan! Ali koja korist od svega toga, kad su ljudi nakaze. Nakaza za nakazom. Svaki od njih nosi riđovku u srcu! Ljudi su maleni, zgužvani, jadni. Ljude bole crijeva, dugovi, stare. Ljudi su mutni od poroda!
- A osim nakaza, što su još?
- Majmuni, koji se klanjaju kipovima, a žive ljude osuđuju na smrt, da bi mogli pred njihovim kipovima klečati!
- Vjerujete li da se propagandom mogu stvarati književni uspjesi…?
- -Ne, ne mislim, kao što se novinskom galamom ne mogu pogoditi pobjednici na konjskim trkama (…).
- Što ja Za Vas ljubav?
- U prvom redu vještina. To je pitanje dara kao i poezija. Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće.
- Vaša se djela izgleda ipak puno čitaju…
- A, tko mene čita?! Samo djeca i samo onoliko koliko ih na to tjeraju.. “Bitka kod Bistrice Lesne“…Ja pišem zapravo za parišku publiku, a ovo ovdje je sasvim nešto drugo. Ovdje ide Ćopić, ide kozaračko kolo… Molim vas, „Ćopić je kao pjesnik bolji od Zmaja, ali on piše Nikoletinu Bursaća, i to publika prima. Mene ne prima.
- Kakav je po Vama bio Tin Ujević?
- Jedna luda. Družio se s mnogima iz Kazališne kavane koji su propali ili završili u ludnici. Nije mi oprostio esej o Wiesneru. Sreli smo se tada na ulici, na moj pozdrav odgovorio mi je: „Gospodine, ja vas ne poznajem“. Bilo je to 1927.
- Nego, znate li Krleža, što Srbi misle o Hrvatima?
- Ne znam.
- Misle da idemo u pičku materinu!
- E, moj Pavkoviću, budite uvjereni da to isto misle Hrvati o Srbima!, i tako dalje i tako redom.
To je tek dio „istrgnutih“ pitanja i odgovora iz ove iznimno zanimljive i čitane knjige, od stotinjak stranica. Knjiga, koju je objavila Tiskara Rihtarić iz Koprivnice, (u skromnoj nakladi), nažalost se ne može nabaviti u knjižarama, ali može putem emaila:[email protected].
Milan Pišković
