Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

„Blago Vama, tako ste pozitivna,“ odgovara mi nakon što sam je podsjetila da je sva odgovornost

za život u našim rukama.

Nije mi to prvi put da me ne razumiju, ne mogu, ne žele.

Svjesno se učim razumijevanju kako svatko živi ono što vjeruje i igra svoj film na način koji trenutno zna.

Suludo trošim energiju iznoseći joj svoj film,ali da bar malo želi izaći iz uloge žrtve i nemoći, mogla bi…

„Čujte, biti pozitivna je jedino što mi preostaje nakon svega što sam prošla u životu“,

pričam u nadi da ću je potaknuti.

„Mogla sam se zavući u crnu kutiju i ne izlaziti iz nje do kraja života.

Ali tražila sam uvijek svjetlo u mraku i sretna sam što to danas učim svoje sinove tinejđere.

Uostalom, svjetlo i tama su dio iste cjeline, jedno bez drugoga ne bi prepoznali.

Da smo toga uvijek svjesni, ne bi bili tako nesretni.

Zapravo, ne bi generacijski nepromišljeno stalno davali prednost onome što nije dobro u našem životu, onima koji nisu dobri…propuštajući tako bezbroj dobroga i bezbroj dobrih…“

 

Koliko god se trudila u poslovne odnose ne unositi emocije, srce je ono što i te odnose čini tako

kvalitetnima.

Dugo nije naišao netko ovako kompliciran, nesigurna žena koja se boji svoje sjenke, ne vjeruje životu, ne vjeruje ljudima.

U par rečenica sam joj pokušala objasniti da suprug i ja ne funkcioniramo na taj način te da mi je žao

što nema povjerenja u ljude.

Nastavlja sipati jadikovke iz rukava, a osim što je pokušavam razumijeti, osjećam žaljenje zbog čovjeka koji je izgubio vjeru u ljude.

Jedna od mojih krilatica koju upravo tiskam na inspirativnim karticama je:

„Odustati od ljudi znači odustati od čovjeka u sebi.“

Znam koliko je teško u svima vidjeti potencijalne neprijatelje no takav život uz neprijatelja u sebi, još je teži,mučniji.

Sam život nam ponekad servira takve izazove, a ne zovu se bez veze izazovi jer očito u nama izazivaju sve ljudsko.

Pa i one nadljudske, nevidljive atome snage u kojima crpimo vjeru i nadu iz ničega.

A to ništa su baš ta nevidljiva vjera i nada,taj Svemir, Bog o kojemu svi pričaju i nazivaju ga brojnim imenima, a ne nalaze u sebi kada je potrebno.

Iz svoga iskustva govorim, da nisam vjerovala u to svjetlo, da se nisam nadala da postoji u mraku, iako ga ne vidim, danas ne bih sjedila ovdje i pisala u nadi da će moj život, moji izazovi inspirirati nekoga i dotaći baš kada treba.

Da sam prestala vjerovati i u to ljudsko, ne bih danas bila čovjek koji će pružiti ruku drugom čovjeku i veseliti se, ali i plakati s njim kada treba jer samo onaj tko ima iskustvo mraka, može vidjeti u njemu.

I razumijeti.

Možda sam danas odgodila neodgodivo sa svojom poslovnom suradnicom,ali sam je smirila i dala vremena da prespava, razmisli, uvidi.

Dala sam joj vremena da preuzme odgovornost za svoj život i odluke.

Idem dalje u dan.

O nadi i vjeri imam toliko priča, iskustvenih, proživljenih.

Iako su ženskog imena, ima tu i muškaraca…

Daliborka Margetić


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema