Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Trideset i dvije godine braka. Da je života, nije malo. A braka tek…

Što je brak? Sjećam se uvijek našeg hoda prema oltaru. Mladić u tamnom odijelu, pored njega hodam ja, kao u snu, u bijelini. Mnoštvo ljudi od kojih većinu ne poznajem. Ja, osamnaestogodišnjakinja, zaljubljena, i moj prelijepi mladić kojeg mi je puno srce. Što nas čeka nismo ni slutili. Uletjeli smo u oluje nespremni. Bajka se rastapala poput sjajnih mjehurića koji nestaju u zraku a da ne shvatiš ni kad ni kako.

Bilo je to predratno vrijeme. Dvoje mladih, ludih jedno za drugim. Nismo imali mnogo. Ušli smo u žrvanj života. Bila je borba. U svemu tome, ispustili smo ruku jedno drugome. Više nismo stajali jedno pored drugog, nego jedno nasuprot drugog. Bilo je teško. Sa svih strana bilo je nemoguće opstati, ostati. Mislili smo kako je ljubav ubijena i nema je više.

A onda, u svom tom bunilu, odlučni da se odvojimo, da pokidamo sve što je još bilo spojeno, i da učinimo ono “bolje za nas i djecu”, ispred mene odlučne i nepokolebljive u svom nastojanju da što prije završim odlaskom ovu agoniju, stao je ON!

Konačno ON! Nasmijan, predivan, sa željom da me primi u svoj zagrljaj, da me utješi i da moja mladost procvjeta. Stao je ispred mene i shvatila sam da sam baš njega tražila čitav život. Otkrila sam da bez njega nisam kadra voljeti jer ne spoznajem srž ljubavi. Stao je preko puta mene i gledao me s ponudom u očima. Nije htio lomiti moju volju niti mi silom dati ljubav. Nosio je pregršt darova u rukama, ali mi ni njih nije pokušavao nametnuti. Stajao je, smješkao se i gledao me. U tisuće komadića raspala sam se, da me On opet sastavi. Lijepio je pukotine moje duše zlatom. Ožiljke mi ukrasio, oplemenio moje rane. Otkrio mi je da je ljubav daleko iznad samih osjećaja i očekivanja. Štošta mi je objasnio. Ljubav mi je sve objasnila.

Nije rekao što trebam učiniti. Otvorio mi je istinu a onda pustio da sama odlučim. Nije me uopće pitao o tome ni riječ. Samo me ljubio, samo me obasipao pažnjom, samo je brisao moje suze koje su bez prestanka padale sve dane koje smo proveli skupa. Nije ništa tražio za sebe. Shvatila sam da je to srž ljubavi: ne tražiti za sebe. A opet, ako ću ljubiti, otkrila sam da je ljubav doista zahtjevna. Ona sadrži spasonosno umiranje u sebi. Ona zahtijeva neprestano mrtvljenje svog ega, svoje sebičnosti, svog samosažaljenja. Drugi postaje prvi.

Da! Moje “Da” bilo je spasonosno.

Nakon što sam Njemu rekla “Da” krenulo je moje neprestano “Da” volji Njegovoj. Ta volja uključivala je mog muža i obnovila našu obitelj. Sakrament ženidbe je oživio.

Tada smo bili 14 godina u braku. Danas slavimo 32. Kako je moguće da je treća osoba spasila naš brak?

Ta treća osoba je ona koja je čitavo vrijeme i željela i trebala biti s nama u obitelji. Ta treća osoba bila je prisutna kad smo davali zavjete pred oltarom. Ta treća osoba ostala je s druge strane našeg doma kad smo krenuli u zajednički život. Nije ona to htjela, mi smo ju ostavili s druge strane. Ta treća osoba je kucala i čekala i preklinjala s druge strane vrata da otvorimo, da ju prihvatimo, da sjedne za naš stol, i da nam prste opet ispreplete.

Bio je to Isus! I postao prva ljubav. Prva ljubav u kojoj sve druge opstaju. I sad nam je predivno. Lađu svog života predali smo u ruke Kormilara. Na moru života pokatkad zapuše, lađica se zaljulja. Ali On podigne svoje ruke i zaprijeti oluji da umukne. Pokatkad se čini da On spava u lađici pa ga zazovemo a On pita zašto smo malovjerni. Kad gledamo u njegove oči hodamo po vodi kao i On. Želi nam darovati prostranstva. I raduje se. Raduje se našoj ljubavi koja je konačno, u Njemu koji jest, postala ona istinska, iz hvalospjeva ljubavi; koja sve prašta, sve podnosi, svemu se nada, i nikad ne prestaje.

Isuse naš, hvala ti!

Vesela Dujmić

 


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema