By Potvrđeni vođa velikosrpske „pete kolone“ u Hrvatskoj Milorad Pupovac konačno je priznao da je ratni zločinac, što je uostalom svakome u državi bilo jasno od samog početka političkog djelovanja samozvanog čelnika manjeg dijela srpske nacionalne manjine. On je svojevrsni ratni zločinac zato što svojim postupcima i izjavama ustrajno i bez okolišavanja ugrožava stabilnost i sigurnost Republike Hrvatske. Uz to Milorad Pupovac nikad nije prihvatio golu činjenicu da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj je i on sam prešutno sudjelovao, a u novim političkim okolnostima sudjeluje i dalje nakon što je ta agresija doživjela Olujom težak poraz. Za njega jednostavno politički pojam Republike Hrvatske ne postoji, jer Milorad Pupovac u svih ovih tridesetak godina zahvaljujući prije svega popustljivosti vladajućeg HDZ-a a pogotovo jugokomunističkog SDP-a subverzivno djeluje na destabilizaciji države koja ga na razne načine debelo plaća, pa ga je bivši predsjednik Ivo Josipović nazvao etnobiznismenom.
Najnoviji ispad Milorada Pupovca dogodio se ovog tjedna u Hrvatskome saboru kad je braneći svojeg stranačkog kolegu Vojislava Stanimirovića izjavio: „Ako je on ratni zločinac, dragi kolegice i kolege, slobodno smatrajte i mene. Koliko on, toliko sam i ja i pozivam DORH da čuje što sam rekao. Ja sam ratni zločinac koji se bori protiv mržnje i protiv rata već 30 godina i borit ću se i bit ću u Klubu takvih zločinaca”, Tu oštru izjavu začinioje tvrdnjom „kako živi u zemlji mržnje i nasilja“.
Na tu provokativnu izjavu reagirao je jedino zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović koji je podsjetio Milorada Pupovca na ulogu Vojislava Stanimirovića koji je bio gradonačelnik Vukovara nakon njegovog pada, a posebno na njegovu opasku da je osvajanjem vukovarske bolnice pao posljednji ustaški bastion u tom gradu. Ni jedan HDZ-ov zastupnik nije reagirao na još jedan verbalni napad Milorada Pupovca, još se manje to očekivalo od premijera Plenkovića koji je dosad u više navrata ostajao nijem na velikosrpske napade, ne samo kad je u pitanju Milorad Pupovac, dok se to nikako nije moglo očekivati od jugokomunističkog SDP-a.Otkad je god izabran kao zastupnik manjinskog dijela srpske nacioanlne manjine u Hrvatskome saboru Milorad Pupovac stalno provodi valikosrpsku politiku trasiranu u dva Memoranduma SANU. Na samom početku Domovinskog rata kojeg on uporno osporava ustrajavajući na velikosrpskom konceptu o građanskom ratu lansirao je veliku laž o prekrštavanju 10.000 srpske djece na katoličku vjeru. Sam Milorad Pupovac kao važan svjedok na svojoj duši ima tragičnu smrt humanitarca doktora Ivana Šretera.
U novije doba pod premijerom Plenkovićem tolerira se opstrukcija istrage i kaznenog progona za Ovčaru, te optužba za ratni zločin protiv Vojislava Stanimirovića. Sve je to u svrhu izjednačavanja krivnje u Domovinskom ratu. U povodu zahtjeva braniteljskih udruga da se na dnevni red Sabora stavi tematska sjednica o problemu nerješavanja ratnih zločina u Vukovaru, te da se zastupnik Milorad Pupovac očituje o Domovinskom ratu premijer je izjavio da se „sigurno ne će održati tematska sjednica“, ta da je po njegovom „dubokom uvjerenju apsolutno nemoguće da se to dogodi“. Ovom izjavom premijer Plenković je samo potvrdio da kad je u pitanju Milorad Pupovac dopušta tom čelniku manjinskog dijela srpske nacionalne manjine da vodi protuhrvatsku politiku i da Vladu drži ucijenjenu sa svoja tri zastupnika. To je u stvari posljedica nakaradnog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji je omogućio Miloradu Pupovcu ono što uz rijeku iznimku ne postoji u Europskoj uniji. Niz europskih država uopće ne poznaje posebno predstavljanje nacionalnih manjina u svojim parlamentima, a to su Austrija, Češka, Danska, Estonija,Francuska, Italija, Letonija, Litva, Mađarska, Nizozemska, Norveška, Poljska, Portugal, Slovačka, Španjolska, Švedska i Velika Britanija. Venecijanska komisija kao organ Europske unije zaključila je da su rezervirana mjesta i posebno manjinsko predstavništvo privremena rješenja koja u postkonfliktnim uvjetima i okolnostima u pojedinim državama trebaju olakšati političku integraciju manjina, a nakon toga biti ukinuta.
U ovoj prilici poučno je podsjetiti na govor ruskog predsjednika Vladimira Putina 4. veljača 2013. u ruskoj Dumi: “U Rusiji žive Rusi. Bilo koje manjine, u bilo kojem mjestu, ako žele živijeti u Rusiji, raditi i jesti u Rusiji, trebaju govoriti ruski, i trebaju poštivati ruske zakone. Ako oni vole šerijatsko pravo, onda ćemo ih savjetovati da idu na ona mjesta gdje je to državni zakon.Rusija ne treba manjine. Manjine trebaju Rusiju, a mi im ne ćemo dati posebne povlastice, ili pokušati promijeniti naše zakone kako bi odgovarale njihovim željama, bez obzira kako glasno viču ‘diskriminacija’ .Na nama je da se naučimo, gledajući samouništenje u Americi, Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj, ako želimo preživjeti kao nacija. Ruski običaji i tradicija nisu kompatibilni s izostankom kulture ili primitivnih načina života u većine manjina. Kada časno zakonodavno tijelo razmišlja o usvajanju novih zakona, mora prvenstveno imati na umu nacionalni interes s obzirom da manjine nisu Rusi“. Nakon tog govora ruskom predsjedniku priređene su ovacije koje su trajale pet minuta. Hrvatska nažalost, ne samo zbog sadašnjeg statusa nacionalnih manjina. nema svojeg Putina, a trebala bi ga imati, da kaže Pupovcu i njegovim sljedbenicima da u Hrvatskoj žive Hrvati, a da Srbi žive u Srbiji.
Vjekoslav Krsnik
