By Jeste li promislili dragi prijatelji, koji znate opravdano kritizirati, koliko je, od toga, teže stvarno djelovati. Koliko volje, napora, odricanja, vremena i truda iziskuje, povezivanja svima „lako“ dostupnih činjenica, šutnje na granici poziva na obavijesni u Vilu Palmu ili nedaleku zgradu “pravde“, da bi srce, ipak, govorilo svojom glavom.
A to je skoro šala prema onome, kad te iz vrha Partije, zvane Stranka, pozovu, ili još gore od toga, niti ne pozovu na poslušnost, nego krenu djelovati, i naplaćivati dugove za ne voljko predanu vlast, “sretno“ ostvarivši svoju ogromnu osobnu materijalnu korist, ali šuplje duše, kroz koju će se ona rasuti tugom u ništavilo.
U Dubrovniku ima ljudi, od kojih bi se mogli nadati da imamo Ljude, koji rade i djeluju da možemo, ili biti, ili postati Ljudima. Za one uspavane, ljepotice i ljepotane, postoji lijek da se dignu na noge, treba ih samo ljubiti, i možda se, od nesvjesne žabe, pretvore u princezu ili princa.
Vrijeme su nam ukrali oni, koji upravo sebe, slučajno nazivaju “crnim labudovima“, zalutavši u Grad, na golemi Srđ, u podzemlje i izvor Omble, Grušku luku, Petku, Nuncijatu, Tri sestrice, otočić Liricu ili Lijericu, hotele Ston, pa i Puntu Mimozu na rtu Kobili, tik do Prevlake. Srećom su Puntara Kneževića s druge strane granice razotkrili, gonili su odavde k njima i mene, ali oni Tamo su shvatili, kad sam piso da im je neprijatelj u redovima. Crnogorcima sam nakon one njihove isprike oprostio, vjerujem i oni meni jer znaju što je čojstvo, a za ove ovdje, koji prijavljuju i pomažu, na svoju sramotu, praveći se europolcima, već ćemo lako.
Da imaju moć od Naroda, a ne onu od đavla, nahva-ovce, kao i HAVC ovce bi dalje prodavale, za svoje provizije, naše, sve po 55 kuna, ali špine se zlatne zavrću, cijevi pucaju, ulice grada se strmoglavljuju, oporučno, kao testamentom, u nadi da neće biti ostavinske rasprave, ali ona je u tijeku. Nije ni na “vašem“ EU-ropskom, ni na Ustavnom, ni na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Vežite se dobro jer “odlijećete“… vaši kriminalni slučajevi, projekti i dote su na sudu Dubrovnika. Trenutno ne postoji jačega suda za (ne)djela i šporke savjesti od dubrovačkoga, i on bi trebao postat uzor u Republici.
Vido Bogdanović tuži, s poznatim i neprepoznatljivim, Grad i nesalomljive Zidine, a ne pita zašto kupujemo struju od Vuka Hamovića. Gradio bi hidroelektranu u podzemlju Omble, ali ne pita kad će proradit ona u Platu. Objašnjavo mi je kako se ne radi o vodi za Golfograd i kako je vode u izobilju, a neki dan promjena servisa i stava. Govori na gradskom, kako je, čuj, ljeti manje vode nego zimi, i kako bi je moglo pofalit. Komu gospar Vido, nama je ima dovoljno, bez Golfograda. Pametnom politikom i odnosom s onima preko granice, tako će i ostati. Ne moramo se mi s njima u Trebinju kokolavat, ali bit odlučni trebamo, pogotovo što danas i za njihovu djecu odgovaramo, pače ih i hranimo. I neka ! Jadan je ko je ograničen, principijelan, a “kratak“, i slab na pečenu jagnjetinu.
Svak očito, pa i gospar Vido, ima neskrivene prioritete, neki imaju i određene dugove, a Golfograd nije moja zadužbina. Komu danas više nije sasvim jasno da su se mnogi gore, i s Vrha, dobro morali namrčiti i maskirati, kako bi za sebe nešto napravili, kao što je Ando Vlahušić, napravio zlatnima Lazarete. Nije on kriv da nam, ni pravosudni organi, tu alkemiju ne mogu vidjeti iza dvije zaštitne ograde, koje skrivaju uspješne pljačkaše. One za kojima se traga, i one kojima se dava oprost, a i otpisuje porez. Tako je to, puče veseli, dok kaplje od moćnih aparata, razasutih po Stradunu, i apartmana, ako ne zazvoni za neko vrijeme u državi Danskoj. A trulo je do same srži i lažu nas da još više uzmemo “kratkoročnijeh“ ali zato brzijeh kredita, i obogatimo PDV (umjesto one potrebite), ma što to značilo. Ne treba vam u kladionice, nego pravac Stradun, povedite i prijatelje i goste i putnike namjernike, ponesite tko kune, tko eure ili dolore i jene, pa udri razmjenjuj dok vam se ne zacrni, toliko da ćete pristat na uvođenje EU-Ropske valute, i ne shvaćajući, koliko će nas to koštati od slobode, neovisnosti, samosvojnosti, što nam je još preostalo.
Dubravka Šuica je po meni uspjela nadmudriti Andreja Plenkovića, koji je tako “ni kriv ni dužan“ ostao bez, ne jednog, nego dva mjesta u EU-Ropskom Parlamentu. Pomogla je ona i Sanaderu od prugastoga dresa, i Karamarku, od ženine firme, da drekne, “Nije vam Srđ ćaćin“, i Oreškoviću bi bila pomogla da je bio na tamnoj strani Srđa, ali nije. Kakvih mi divnih ljudi imamo (malo), znate ih, neki su u Gradu i po Županiji, neki u Omišu, Splitu, Vukovaru a rijetki i u Zagrebu. Jaka je i dijaspora, a mogla bi biti i puno snažnija, čistom logikom da nam je inteligenciju što na Bleiburgu, po Sloveniji i onu vraćenu u Hrvatsku posmicao, koliko je mogao i ne mogao, ponovo “oživljeni“ Tite.
Da me pitate što sam vam poštovani čitatelji reko, možda to ni sam ne bi znao. Nebi sigurno!
Ali… uz vašu pomoć i svjestan duha, koji se budi, lako ću shvatiti iz pogleda, osmijeha, one snage, koja iz vas zaiskri, kad osjetite da ima svrhe krenuti pravim putom. Pratite kritički Gradsko vijeće i teme, koje na dnevni red stavljaju, pod vještom palicom predsjednika Marka Potrebice. I Njega i Njih držite budnima za Grad, pomozite svojim Vijećnicima da ostvare želje, ne nas, nego onih, koji dolaze kako bi ostali Ovdje.
Nakon deklaracije da se ne gradi opasna hidroelektrana u Ombli, hitanja Luke u svoje ruke, stavljanja Stona u zidine, udaranja senja na Prevlaku obnovom njezine utvrde za sigurno novi početak, ti Ljudi su donijeli odluku da nam zaštite vodu Omble, sutra i Palate, i svih većih i izuzetno značajnih malih izvora. Danas ih već podržimo, da sutra donesu deklaraciju, protiv izgradnje infrastrukturnih poguba na klizištima i ponad izvorišta Omble. Gospođe i Gospari, vas Narode, ovo će biti odluka 21. stoljeća, da nam voda ostane u rukama, a moglo bi takvih odluka biti još. Trebalo bi sad napisat i reć nešto na temu bijelih labudova, dok crni a crveni haraju Hrvatskom.
Ma ne treba Vama crtat, nego samo reći:
„Na noge Dubrovniče, i ne daj da se ova Hrid otrgne od Matice, koju napokon vodi ovi naš stari i drevni Grad. Kad Dubrovnik svoje mire obnovi, i sve svoje tvrđe stare i novije, naše i “njihove“, budućnost će onda Libertas biti. Mislit ćemo Čudom, ali ne nego pređima i njihovom svom mukom, a i nas su naučili ako smo slušali… i za zlata i za srebra i za zajedničko dobro, a ne samo ono svoje sebično i na posljetku Ničije.“
Samo naprijed mladosti, jer, pored golubova, Dubrovnik je, vazda imo, i imat će svojih Sokolova.
Marko Mujan, mag pol.
