By Napokon je stigla dobra vijest za stradalnike hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Svi oni koji su svojedobno otišli u braniteljsku mirovinu uskoro mogu očekivati povećanje koje su već odavno zaslužili. Te braniteljske mirovine i nisu tako velike kako se priča, pa se nitko nema što ljutiti ni prigovarati. Dobit će ih oni koji su branili i obranili Hrvatsku, a uz to su stradali i zdravstveno. Riječ je navodno o 200 tisuća branitelja.
Međutim, dok se veselimo ovom daru, opravdano se moramo zapitati: što je s hrvatskim braniteljima koje ni metak nije okrznuo? Što je s onima koji su iz ratnih postrojbi otišli ravno na svoja radna mjesta i koji su na kraju dobili mirovine isključivo prema civilnom stažu, potpuno jednako kao i oni koji rata vidjeli nisu?
Među tim ljudima koji igrom slučaja nisu stradali nalaze se iznimni junaci i istinski ratnici. Njihove sudbine danas su sramotno zanemarene. To su ljudi koji su s prve crte bojišta, bez kukanja i traženja povlastica, skinuli odoru i obukli radna odijela. Godinama su gradili ovu zemlju u miru, uplaćivali u proračun, a danas u trgovinama broje cente. Sustav ih tretira kao obične civile, brišući njihove godine u rovovima kao da se nikada nisu dogodile. Stoga, već godinama jedni primaju zaslužene naknade, a ovi „neokrznuti” heroji proživljavaju tihu starost na marginama društva. Osuđeni su na preživljavanje od mizeranih radničkih mirovina, dok država mirno gleda kako njihovo dostojanstvo propada. Gledati suborca s mirovinom od par stotina eura, dok se političari hvale povijesnim proračunima, gorka je sudbina onih koji su dali sve, a nisu tražili ništa. Država koja zaboravlja svoje ratne junake sama sebi potkopava temelje.
Ministarstvo hrvatskih branitelja i Vlada Republike Hrvatske moraju hitno prestati ignorirati ljude koji su iznijeli teret rata na svojim leđima, a onda bez kune ili eura naknade preuzeli teret obnove u miru. Nužne su brze izmjene zakona kojima će se uvesti fiksni braniteljski dodatak na civilne mirovine za svaki mjesec proveden u borbenom sektoru. Ti ljudi nisu tražili privilegije ’91., ne traže ih ni danas, zahtijevaju samo priznanje da su bili tamo gdje je bilo najteže. Gospodo u foteljama, ne čekajte da većina ode, iako ih svaki mjesec zbog starosti ili bolesti u iznimno velikom broju pokapamo svaki mjesec, i da ovi zaboravljeni heroji tiho nestanu. Ispravite ovu povijesnu nepravdu i vratite dostojanstvo svakom hrvatskom ratniku prije nego što bude prekasno.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
