By Činjenica je da se u ratnim okolnostima doslovno svaki tren može izgubiti život. Nažalost potvrda za navedenu činjenicu su i pogibije naših prijatelja već u prvim danima na bojištu.
Nakon svega čemu smo svjedočili od osamostaljenja Hrvatske pa do danas, vrednovati nečiji doprinos po danu ratovanja je nadmašilo sve do sada viđeno. Tako nešto je naprosto uvreda za svakog časnog branitelja koji je uzeo oružje u ruke kako bi obranio svoju Domovinu, ne za novac, ne za privilegije, već samo zato jer je to bila i ostala dužnost svakog domoljuba kada mu ratni vihor pokuca na vrata.
Nema spora u tome da je nakon završetka Domovinskog rata obveza države materijalno, po potrebi stambeno i na druge načine, zbrinuti obitelji poginulih branitelja, kao i sve one koji su zbog posljedica rata postali osobe sa trajnim invaliditetom, nerijetko i uz potpuni gubitak radne sposobnosti. Za spomenutu žrtvu ne postoji nikakva cijena kao odgovarajuća naknada, bilo za smrt ili invaliditet, tako da u kontekstu bilo kakvih prava navedenoj skupini riječi puno ili previše naprosto nemaju mjesta, jer sve je u stvari premalo.
U normalnoj, pravno uređenoj državi, u državi u kojoj korupcija nije neizostavni dio vlasti, svi borci ili ratnici nakon završetka rata nastavljaju svoj život baveći se svojom profesijom, zarađujući i osiguravajući na taj način mirovine dostatne za život dostojan čovjeka. Ali mi očito nismo stvorili pravno uređenu državu, još manje onu u kojoj ne caruje korupcija, što nas je na koncu dovelo u situaciju da boreći se za golu egzistenciju pristajemo da nas političari, nerijetko bez časti i odgovornosti, od časnih branitelja pokušavaju pretvoriti u „plaćenike“.
Možda će se netko sada naljutiti na spominjanje riječi „plaćenici“, no recite mi što bi drugo i bili nego „plaćenici“ ako pristajemo da nas plaćaju po danu ratovanja… Nije li plaćanje po danu, tjednu ili mjesecu ratovanja svojstveno jedino plaćenicima? Ako je uistinu tako, onda je puno jednostavnije da svi koji su u Domovinskom ratu sudjelovali radi novca to javno kažu, a nakon toga sukladno njihovu sudjelovanju i nekom cjeniku koje koriste neke zemlje u kojima su plaćenici prisutni, ih se lijepo kroz zaostale plaće isplati za sve dane, tjedne, ili mjesece u kojima su ratovali za „svoju“ Domovinu, i tako isplatom okončajmo sve priče po tom pitanju.
Nakon što problem „plaćenika“ riješimo okrenimo se onom pravom pitanju umirovljenika među kojima su i tisuće i tisuće onih – nas koji smo sudjelovali u Domovinskom ratu, potom nastavili život radeći u svojoj struci ili gdje i kako smo već mogli. Ne možemo niti smijemo zatvarati oči pred činjenicom da je među nama nažalost sve više onih koji čak i sa radnim stažom duljim od 40 godina imaju mirovinu koja je oko ili ispod linije siromaštva, i to je zapravo naš glavni problem. Problemu koji se tiče svih nas 1,24 milijuna umirovljenika, i ako ga mi ne riješimo „danas“ isti problem sutra čeka i sadašnjih 1,7 milijuna zaposlenika.
Radi ozbiljnosti problema BUZ poziva Vladu da prestane kupovati naklonost dijela biračkog tijela na teret državnog proračuna uz namjerno stvaranje sve većih podjela i razdora među umirovljenicima. Pozivamo Vladu da što prije odredi jasan cilj po kojem će u najkraćem mogućem roku prosječnu mirovinu podići iznad 60% prosječne plaće. Pozivamo Vladu da isto tako u najkraćem roku definira cilj po kojem već sa 30 godina staža najniža mirovina ne smije biti ispod linije siromaštva, kao i da u najkraćem roku ispravi nepravdu radi koje su od 1999. godine plaće rasle za 30,46% više od rasta mirovina zbog čega je sve veći broj umirovljenika koji završavaju u siromaštvu.
Vladi, HDZ-u i Plenkoviću poručujemo da radi dokazane nesposobnosti za rješavanje problema što prije odstupi i time omogući narodu da izabere novu vlast, vlast koja ima hrabrosti obračunati se sa korupcijom na svim razinama.
U Zagrebu, 09. 08. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
