By Od globalnih agendi i igara Pantovčaka i Banskih dvora do elite u krivim cipelama
Dobro vidimo da se oko nas po prvi put događaju neke stvari. Ipak, to nije ništa novo za svakoga tko prati planove i agende stare tri stoljeća, pa i više. Taj je put davno zacrtan i njime se gazi dok “dobri” ljudi rade upravo ono čemu se kreatori agende nadaju – drže se svog privatnog probitka. Rade, grade i ostavljaju to svojim potomcima, sretni manje ili više.
Sve bi to bilo odlično da to ne rade uglavnom iz osobne koristi. Osobnim i obiteljskim interesima bave se i oni koji tome podređuju naše zajedničko dobro. Većina ih slijedi i preslikava, ne shvaćajući da se u ovom ogromnom kotlu na laganoj vatri čak i kad misle da su već teške, potkožene žabe.
Dočim dragovoljno prihvate sve ono što nitko nikada nije vidio samo zato što im je tako rečeno – poput pristanka na cijepljenje bez izravne fizičke prisile – oni prelaze na stranu tlačitelja. Neki im se naknadno i otmu. Vidimo (tko gleda) kako mijenjaju i pretvaraju Zemlju u za život nemogući Mars i kako bi geo-inženjeringom pravili uvjete za život na Marsu a da ni do mjeseca nisu bili. Tlačitelji zapravo i ne moraju biti tako opasni jer samo rade u vlastitu korist. Ima njima sličnih tamo “dolje” koliko god poželite, samo im put sluge sotone pospu s malo slatkiša, bananama, travama snova, čudesnim prašcima i bombončićima.
Avioni, kamioni i geopolitičke igre na istoku
Dok se za obitelj radi i gradi, zanemaruje se da su skupi bolidi i limuzine pokrenuli svoj biznis i šalju nam kamione i avione. Ako treba, Trebinje će nam pomoći i sagraditi još jednu zračnu luku financiranu preko sjedišta slobodnih zidara u gradu Kali-megdana, podno Banovog brda.
Nisam član informativnih službi niti prorok. Jedino što ne slušam previše pismoznance i stručnjake, nego gledam ono što vidim. To gledaju svi, ali ne vide svi.
Sada, kada se stišala bura oko toga je li premijer u pravu, a predsjednik u krivu (ili obratno), jasno je da nije tako. To se vidi i po pitanju odlaska naših časnika na izobrazbu za zadaće na zapadu. Riječ je o onima koji su voljni za jednu jedinu zadaću trenutačno na istoku – rubu interesa onih s voljom da se praši sve do Moskve.
Nije im to ranijim pohodima uspjelo, a neće ni sad budući im se zaustavilo novokolonijalizam, koji gazi demokraciju i potpisane papire. Te iste međunarodno potpisane papire gazili bi i izvjesni “Bošnjaci”, koji bi najradije pojeli “magarce” Hrvate u Federaciji zaboravljajući da Hrvati mogu biti poput “veprova“ a njima su i svinje problem. Umišljene i samo njihove unitarne Bosne neće biti, neka biraju hoće li je sami rušiti..
Lekcije iz povijesti i narav “velikobošnjačke” politike
Svjesni te činjenice, od Hrvata bi napravili budale dok istovremeno prijete Srbima praznim osmanlijskim kuburama pod spomenicima svojim osvajačima i nabijateljima na kolac. No, moraju znati da su Turci već odavno nešto drugo. Moraju se sjetiti da su ti isti puni emocija i duše molili Franju Tuđmana da im pomogne u oslobađanju, nakon što su ti današnji “Bošnjaci” zabili nož u prsa svojoj braći u Babovini i posvuda po BiH braći Hrvatima gdje god su mogli.
Tko god je počinio zločin, dakako da je zločinac. No, ovdje je bila riječ o vojnim okršajima u kojima su i vojnici pod oružjem i s njima skupa civili zajedno završili pod nazivnikom žrtava. Tek se kasnije o tome promislilo, nakon što se sudilo. Ipak, zločini su zločini, uključujući i onaj u Srebrenici.
Ostaje malo pitanje: gdje je glavni zapovjednik Srebrenice u to vrijeme bio s vojskom i po čijem nalogu? Aliji se tada malo raširio i porastao apetit. To ne kažem ja, nego Bosanci. Otkud meni pravo da sve muslimane u BiH ili u Dubrovniku zovem drugačije? To je njihova stvar i zvat će se kako žele. Mnogi od njih uživaju moje poštovanje, ali ono nije bezgranično. Pogotovo ne kada je politika toliko nastrana, unitaristička i velikobošnjačka da izravno izaziva podjelu BiH.
Prave se ugroženima, pa bi za “građansku” i unitarnu državu išli u džihad do posljednjeg šehida (dali i svojih sinova i kćeri), kao da s druge strane nema bojovnika. Naravno, tko god krene političkom silom, dobit će odgovore. Isto vrijedi i za vojnu. Napadnuti će braniti svoje. Nisu svi Blaž Kraljević pa da iz Vojske prelaze u Armiju. Nama je te Armije i svake druge armije pun penis. Hrvatska puška na hrvatskom ramenu!
Susreti “oči u oči” i paradi na ponos (ili sramotu)
Sigurno nestrpljivo čekate što će vam to Marko (ili, ako vam je simpatičnije, Mišo) novoga reći. Naravno da vas neću ostaviti kratkih rukava, iako ovo što ste do sada pročitali mnogi neće dočekati hladne glave. Vratimo se mi našim predsjednicima.
S Plenkovićem sam imao prigodu naći se oči u oči. Izgledalo je tako da sam ja njemu govorio, a on je šutio i pažljivo mi se obratio s tek nekoliko riječi koje bi mogle stati u jednu rečenicu. Svi su ga, pa i mediji, pitali o čemu smo razgovarali, a on im je pametno odgovorio. Slično je poslije bilo i s Krstom. Razgovarali smo na u tom trenutku neslobodnom Srđu, na kojemu je nakon toga Mato Franković – ovaj put bez ikakve moje sugestije – postavio MIG-21 s hrvatskim oznakama. Je li to bio jedan od otetih aviona ili je doletio iz Rusije, mogao bih upitati svog prijatelja i suborca u miru pilota Ivana Selaka. Ali ljeto je, neka čovjek na miru pliva, roni ili skače s padobranom.
Jeste li išta shvatili? Kažu da kada nešto napišem, postoje samo dvije mogućnosti za to razumjeti. Prva je tražiti “prevoditelja” na mrežama ili me nazvati, a druga jednostavno pročitati tekst još jednom. Ovo posljednje je najbolje.
Da ne preskočimo Milanovića. Kada ga je Dobroslavić proglasio nepoželjnim, svi su odmah pohrlili na Stradun kako bi ga izbjegli. Ja sam ostao na gradskom počivalištu Boninovu. Tamo su bili i Franković i Potrebica, a da će biti nisam imao pojma… istina nadao se jesam ali ipak su me iznenadili. Nisam ga išao pozdraviti, do danas se nismo nikad rukovali. ali moja je odluka bila da budem tamo. Što sam imao reći i jednom i drugom predsjediku, javno je dostupno i napisano.
Cirkus u loži i rogovi na čelu specijalaca
Sve znate o Francuskoj, Bastilji i sukobima? naša dva predsjednika. Ja ću vam reći ono što svi možete gledati, a što sam ja vidio. Vidio sam cirkus u kojemu je Hrvatska imala zapaženu ulogu. Umjesto Milanovića u prvom sjedio je Plenković u posljednjem redu VIP lože. Umjesto Hrvatske vojske, vidjeli smo elitni dio Hrvatske policije – specijalce.
Ako već ne postoje svečane odore (jer je Milanović vojsci iz inata zabranio nositi one prekrasne povijesne), trebalo je zamoliti krojačice ili poslati narudžbu Kinezima. Temu bi to sa zadovoljstvom prihvatio – da im se naprave svečane odore u kojima bi izgledali kao saliveni, jer imamo koga pokazati!
Što to zapravo vidim? Vidim da ih je ministar policije zanemario za ovu prigodu. Nemaju čak ni istu obuću na nogama, što se jasno vidi po boji. Kao da Borovo više ne proizvodi one najbolje gležnjače s otiskom vukovarskog vodotornja. Radna odjeća im pristaje za teren, ali nije za parade ako vlada mir u Parizu. Na glavi bi vojnik, prema međunarodnim zakonima, morao imati kapu s oznakom pripadnosti, a pretpostavljam da to vrijedi i za policajca.
Što su im stavili na glave? Ono što ste i sami vidjeli, ali ja u tome vidim simboliku. Tko god da im je to odredio ili preporučio (a sigurno nije modna kreatorica Matija Vuica), na čelo im je umjesto hrvatskog grba ili oznake postrojbe stavio rogove od dvogleda – i to onog za noćnu upotrebu usred dana. Mogli su nositi i ovna za probijanje vrata, škare za rezanje metala s akumulatorom i vatrogasne aparate…
Gospodo, tko god bili, ne zajebavajte ni nas ni te mladiće! Oni su naš ponos i prva crta obrane Hrvatske u miru, a bili bi to, zlu ne trebalo, i u ratu. Možete se vi prepirati i brkati funkcije, narod je odabrao ono što mu se ponudilo. Moja je želja vidjeti da se borite za Hrvatsku onako kako se borilo u Dubrovniku (tko se borio) i kako u miru za svoj Grad radi njegov gradonačelnik, poručujući bez šale da ga je spreman braniti vlastitim životom.
Postoji i drugi način, ali borba je ista. Što bih obojici poručio? Da bi jednoga od njih sutra mogao zamijeniti Mato Franković, ako mu za to ostane snage koju mu stalno piju na slamku. Promislite o tome, moji dragi čitatelji. Imate li vi snage?
P.S. Poruka “Crvenim kmerima”: Ako želite pokušati biti vjerodostojni u komunikaciji, trebali biste spoznati stvari kako ne biste bili ismijani zbog neznanja. Tako vas je i Tito “odradio” – ostavio vas je u laži o dobrom totalitarizmu koji hoda po kostima razoružanih i nevinih Hrvata. Nemoćni pucate petokrakama, srpovima i čekićima. Čak biste i djecu školovali za novu komunističku revoluciju preko Beograda i politički lukavog, tiho udbaškog Sarajeva. Sve što radite, sebi radite.
Iz medija: “Jutarnji list – Miloš htio raditi kao konobar na Korčuli, SOA ga zbog objave na Instagramu prognala iz Hrvatske.”
Prvo sam pomislio da je u pitanju Miloš P.ecotić, koji nam je na hrvatskoj Korčuli poručio da umjesto na spomeniku branitelja (koji nam je htio podmetnuti), hrvatski grb – ili kako on kaže šahovnicu – nosimo u srcu. Baš kao što on nosi Titinu petotekraku. Pomislio sam da je taj Miloš P. mislio kako će u “Miloševom gradu” biti kao kod kuće, a ne u Hrvatskoj. Evo nešto dobro što zna napraviti ministar Božinović… Treba prognati one mlatimudane i profesore iz Beograda koji nam i na Korčulu dolaze soliti pamet kako je hrvatski nacionalizam jednak fašizmu, a zajedno s njima to sugeriramo i antihrvatima koji ih ovamo dovode.
Marko Mujan
