Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Četrdeseta je obljetnica smrti Miroslava Krleže. Umro je 29. prosinca 1981. u bolnici u Vinogradskoj ulici u Zagrebu, kamo je nekoliko tjedana ranije smješten zbog zdravstvenih komplikacija nastalih nakon upale pluća. Dan poslije njegove smrti, što se često marginalizira i prešućuje, u Rimu je umro  kardinal Franjo Šeper.

Krleža je uz najviše vojne počasti pokopan 4. siječnja, dok je Dan žalosti za ovim piscem (samo u Hrvatskoj!) proglašen 30.12. Preko praznika pokojnikov leš je bio zamrznut. Na dan pokopa katafalk je ujutro bio izložen u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU). Istoga dana u poslijepodnevnim satima je bio pokopan na Mirogoju. Došlo je manje ljudi nego se očekivalo. (Grob mu se nalazi gotovo do Tuđmanova počivališta!).

S druge pak strane, posmrtni ostaci kardinala Šepera bili su izloženi u katedrali 5. siječnja. Ovom velikom čovjeku došlo se pokloniti možda dva ili tri puta više ljudi nego tzv. klasiku hrvatske književnosti.

Danas, na obljetnicu Krležine smrti, mnoge se kulturne i ine ustanove naprosto natječu tko će više i bolje prezentirati njegovo književno i životno djelo, dok za kardinala Šepera malo tko i pita..

Nu, valja se podsjetiti da su u vrijeme komunizma, poglavito nakon sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, relativno mnogi progonjeni hrvatski nacionalisti, odnosno borci za slobodnu Hrvatsku, o svojim nedaćama, i životnim problemima, pisali pisma i tražili pomoć i od  tada najistaknutijih političara, ali i književnika, poput Miroslava Krleže (1893.-1981.), kojeg i danas slavimo kao velikog pisca, što on zapravo i jeste, ali na žalost pomalo zaboravljamo i njegovu sramnu ulogu u veličanju Titova režima, odnosno zagovaranju Jugoslavije i ne pružanja pomoći Hrvatima koji su neopravdano bili optuživani, suđeni i zatvarani. Nije  priznavao niti se borio za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, dok  Katoličku crkvu u Hrvata nije mogao ni smisliti.

Da, i to je bio Krleža i o tome bi trebalo učiti djecu u školi, jer ovaj vrhunski literata  nije imao samo jedno lice!

Dr. Franjo Tuđman, kojeg su među ostalim osudili i što je dao intervju švedskoj televiziji, među ostalim pisao je i Krleži, tako da od tog već zaboravljenog pisma uistinu možemo svašta doznati, pa i to kako ga je „spašavao“.

A pismo je počelo ovako:

„Štovani i dragi Krleža, Ima nešto što Vam nisam nikad rekao, a sad moram, dok još ima vremena da se čujemo (mislim dakako na svoju situaciju), ako zbog ičega, a ono zbog povijesti, jer je riječi o nekim trajnim odrednicama u našim prilikama, što u mom slučaju još itekako djeluju.

Naime, neki ozbiljni ljudi iz partijskih i intelektualnih redova, na čije se mišljenje čovjek inače mogao osloniti, rekoše mi ne jednom, da sve zlo  što me snalazi, istjerivanje iz SK, iz Instituta i Fakulteta, te uhićenje 1972., (tada još nije bilo osude  iz 1971.) dolazi zbog toga što sam pripadao Krležinu intelektualnom  krugu, jer da je to u Hrvatskoj, pod režimom  bilo i ostalo najvećim grijehom.

Na moje suprotstavljanje takvu fatalističkom tumačenju, odgovor bijaše: zar se nije pokazalo  da je spriječen  tvoj ulazak u JAZU, iako te je, i baš zato  što te je predlagao Krležin krug (a htjedoše spriječiti  i moj doktorat); kako si i mogao misliti da možeš sjediti s Krležom u uredništvu „Foruma“ i prijateljevati s njim, a ostati u milosti onih što trebaju poslušnike…

Danas moram dopustiti  da je u tom razmišljanju bilo nešto istine, ali, dakako, daleko od toga da bude sva, jer riječ je, razumije se, o dubljim povijesnim  uzrocima…

Doduše, ja sam se, već kao srednjoškolac, opredijelio za socijalizam, ponajviše pod magijom Vaše književne riječi, ali upoznali smo se kad sam već bio zreo čovjek, sa svestranim iskustvom…U našim mnogokratkim živim  povijesnim rasprava, za mene su životna iskustva i pogledi takvog intelektualnog začetnika revolucionarnog pokreta u nas bili od najveće vrijednosti, ali ne kao zamjena,već kao dopuna iskustva mladjih naraštaja i vlastitih prosudbi.

Pošto ste od početka svog djela bili zaokupljeni  povijesnom sudbom našeg čovjeka i naroda, a kao direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda stekli ste spoznaje, moglo bi se reći kao nitko u zemlji, o tome kakvo je stanje i što se sve i zašto zbiva u povijesnim disciplinama, a bili ste upoznati  s mojim nastojanjima i teškoćama na području historije radničkog pokreta i najnovije nacionalne povijesti, što je sve bilo tijesno povezano i tadašnjim društveno-političkim kretanjima, zauzeli ste se  za mene na najvišem mjestu, kad sam 1972. godine bio uhićen u sklopu slamanja  tobožnje nacionalističke kontrarevolucije u Hrvatskoj.

Vidjevši da je optužba „čista magija“, razgovarali ste s Predsjednikom  Titom. Iako je poslije toga sudskim krugovima  dano do znanja da Tuđmanu  – ako nema drugih činjeničnih razloga – ne treba suditi  zbog povijesnih pogleda, iz redarstvenih redova (iza kojih su, očito, stajale i određene političke snage) vršio se i dalje pritisak na sud da me se osudi čak i više od bilo kog drugog!

To je i bilo razlogom da je sudsko vijeća –mimo scenarija, po kojemu nisu bili dopušteni nikakvi svjedoci obrane – prihvatilo prijedlog da se u mom slučaju pozovu kao svjedoci Vi, Krleža, te general-armije Ivan Rukavina i general –potpukovnik Nikola Kajić. Predsjednik sudskog vijeća potpisao je te pozive, ali oni nikome nisu uručeni, jer ih je „viša sila“ zadržala, što je moj odvjetnik Tafra označio nezapamćenim slučajem u sudskoj praksi. U zakulisnom sporu, potom, Okružnom sudu bilo je dopušteno da me osudi „samo“ na dvije godine i pusti na slobodu, a Vrhovnom sudu Hrvatske rečeno je, da mi ne smije sasvim dokinuti kaznu, ali da me neće pozivati „na dosluženje“ u zatvor. Tako mi je kazna smanjena sa dvije na godinu dana, ali meni je istog dana uručeno rješenje Vrhovnog suda o tom smanjenju i poziv SUP-a da se odmah javim u Lepoglavu da odslužim još tri mjeseca! Na to je Vrhovni sud donio novu odluku, kojom mi je kazna smanjena na 9 mjeseci koliko sam proveo u istražnom zatvoru“ (…)“.

Tuđman dalje piše (što je poglavito važno!)  da bi „velikan duha, kakav je Krleža, imao i trebao na sve to nešto reći“, jer to od njega očekuju uznemirene savjesti i one naše javnosti što gaji poštovanje prema njegovu djelu.

Bard jugoslavenske i hrvatske književnosti nakon ovog se pisma  nije više javio, šutio je, ali kad je trebalo uzdizati Tita i partiju, blatiti Katoličku crkvu i biskupe, sve je grmjelo od njegovih riječi, fraza i gluposti!

Također se treba prisjetiti da je knjigu o Krleži s naslovom „Tajne i kompleksi Miroslava Krleže“ (1988.) napisao već zaboravljeni hrvatski povjesničar Zvonimir Kulundžić (1911.-1994.), ali da je ta knjiga morala biti tiskana u Sloveniji, jer ju je Krleža, po svjedočenju autora, (što je nevjerojatno!) uspio „pročitati“ još kad je bila u rukopisu. Kulundžić je zbog ovog djela, a na intervenciju Krleže, umalo završio i na teškoj robiji, jer Partija nije dozvoljavala da se bilo što objavljuje o ovom (državnom) piscu- sa nekoliko lica.

Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema