By Kada smo na portalu Bez Cenzure u rubrici Top tema kroz četiri ili pet vrlo dobro primljenih ogleda otvarali pitanje sveobuhvatne uporabe i zlouporabe umjetne inteligencije, cilj mi je bio ponuditi laički, ali dubinski presjek onoga što tehnologija čini samom tkivu našeg društva. Ta promišljanja, lišena institucionalnih dogmi, nastala su iz čiste potrebe da se prepozna trenutak u kojem strojevi prestaju biti puki alati i postaju arbitri ljudske sudbine. Manje od nekoliko mjeseci kasnije, svjedočimo tome da je sam Vatikan osjetio isti taj egzistencijalni nemir.
Nova enciklika pape Lava XIV. “Magnifica Humanitas” (Veličanstveno čovječanstvo), objavljena krajem svibnja 2026. godine, ne nudi samo teološki osvrt, već i izravnu potvrdu da su naša ranija laička upozorenja o gubitku ljudskosti, manipulaciji i algoritamskoj dominaciji zapravo precizno locirala tektonski poremećaj našeg doba. Papa je u njoj postavio jasne moralne i društvene smjernice za digitalno doba, no povijest nas uči da glas s vatikanskih brežuljaka u trenucima velikih kriza ima duboko značenje samo ako padne na plodno tlo. Najbolji primjer za to je povijesna paralela na koju se i sam Lav XIV. izravno oslanja.
Povijesna lekcija: Kako je Rerum Novarum promijenila svijet
Kada je papa Lav XIII. daleke 1891. godine objavio encikliku Rerum Novarum (O novim stvarima), svijet se nalazio usred industrijske revolucije koja je, baš poput današnje digitalne, stvorila golemo bogatstvo u rukama nekolicine i neviđenu bijedu za radnu većinu. Taj dokument nije ostao samo “mrtvo slovo na papiru”, već je postigao monumentalne, opipljive društvene promjene. Eksplicitno je priznao pravo radnika na samoorganiziranje, što je dalo legitimitet sindikatima u borbi za dostojanstvene nadnice, te je potaknuo države na uvođenje zakonskih ograničenja radnog vremena i zabranu dječjeg rada. Ponudivši treći put između nemilosrdnog kapitalizma i radikalnog socijalizma, postala je temelj modernog socijalnog nauka Crkve.
Uspoređujući ta dva povijesna trenutka, uočavamo frapantnu sličnost u namjeri, ali i dramatičnu razliku u dinamici moći:
* 1891. godina (Rerum Novarum): Glavni izazov bio je izrabljivanje fizičkog rada pod naletom parnog stroja i tvornica. Glavni akteri moći bili su nacionalni industrijalci koje je država još uvijek mogla zakonski regulirati. Opipljivi cilj bio je pravedna plaća i osmosatno radno vrijeme.
* 2026. godina (Magnifica Humanitas): Glavni izazov je otpuštanje i zamjena samog ljudskog uma pod naletom generativnih AI modela i algoritama. Glavni akteri moći su transnacionalni tehno-lordovi iz Silicijske doline čija ekonomska moć nadilazi granice većine suverenih država. Opipljivi cilj je transparentnost algoritama, AI razoružavanje i očuvanje ljudskih radnih mjesta.
Dok je Lav XIII. u 19. stoljeću pregovarao s ljudima, Lav XIV. se danas suočava s entitetima koji teže tome da ljudski um u potpunosti učine suvišnim.
Anatomija ljudskog srca: Između nade 1891. i ponora 2026.
Ključna razlika između ova dva povijesna trenutka ne leži u tehnologiji, već u stanju ljudskog srca i duhovnom pejzažu epoha u kojima su nastale. Rerum Novarum je 1891. godine urodila plodom jer je, unatoč divljem kapitalizmu, svijet još uvijek funkcionirao unutar koordinata klasičnog humanizma. Radnik je bio izrabljivan, ali je bio stvaralac. Crkva je tada uspjela probuditi savjest društva jer su se ljudska srca, unatoč pohlepi, još uvijek mogla posramiti pred istinom i prepoznati dostojanstvo bližnjega.
Što, s druge strane, u dubini svojih navada može polučiti Magnifica Humanitas u 2026. godini? Svjedočimo jezivoj spoznaji: Papa se ovaj put obraća civilizaciji koja je već duboko zagazila u kulturu smrti, profita i bespogovornog klanjanja bogu krupnog kapitala.
Dok Papa u enciklici poziva na etičko “razoružavanje” AI-ja i zaštitu dostojanstva rada, stvarnost na terenu ga demantira svakim otkucajem algoritma:
- Bog krupnog kapitala: Silicijska dolina i transnacionalni tehno-lordovi ne priznaju teološke autoritete. Njihovo jedino mjerilo je eksponencijalni rast dionica i monetizacija ljudske pažnje. Trka za profitom postala je opravdanje za sustavno žrtvovanje radnih mjesta.
- Civilizacija smrti u praksi: Umjetna inteligencija se danas najbrže i najizdašnije financira kroz vojne komplekse – autonomne dronove ubojice koji sami odlučuju o oduzimanju ljudskih života. Tamo gdje algoritam postaje krvnik, moralni apeli o oslobađanju AI-ja od logike rata zvuče kao tihi šapat u epicentru uragana.
- Desenzibilizacija srca: Čovjek 2026. godine dobrovoljno predaje svoju privatnost, misli i kritičko razmišljanje u zamjenu za komfor i algoritamsku anesteziju. Kada sustavno gasimo želju za istinom, gasimo i sposobnost da čujemo i primijenimo moralne smjernice.
Nije li onda, promatrano iz čisto ljudske i materijalističke perspektive, ova enciklika stigla prekasno? Ako smo već prodali dušu bogu profita, može li nas išta trgnuti iz ovog digitalnog ropstva?
Posljednja riječ ne pripada algoritmu, već Stvoritelju
Unatoč tjeskobnim analizama i prividnoj pobjedi tehnokratskih elita, kršćanska i ljudska nada ne završavaju u slijepoj ulici pesimizma. Povijest nas uči da su mnoga carstva, koja su sebe smatrala vječnima i nepobjedivima, na koncu završila u prahu. Silicijska dolina i njezini tehno-lordovi, u svojoj osionosti, vjeruju da stvaraju novi svijet i novog čovjeka, zaboravljajući pritom osnovnu zakonitost postojanja: stvorenje nikada ne može nadmašiti niti zamijeniti Stvoritelja.
Papina enciklika Magnifica Humanitas stoga nije zakasnjeli rekvijem, već proročanski podsjetnik na prolaznost ljudske oholosti. Kada ogolimo sve slojeve “civilizacije smrti”, profita i prividne moći krupnog kapitala, ostaje nepobitna istina:
* Privid apsolutne moći: Umjetna inteligencija, algoritmi i digitalni sustavi samo su zrcalo ljudskog uma – nesavršeni, ograničeni i podložni propadanju. Oni nemaju ni dušu, ni svijest, ni dah života.
* Jednaki pred Vječnim: U konačnici, pred licem Svevladara i Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga, svi stojimo u istoj ravni. Pred Njim su jednaki i pisac ovih redaka, i papa Lav XIV., i nesavršeni računalni kod (AI), kao i čitavo čovječanstvo.
* Tko drži zadnju riječ?: Tehnokracija može kontrolirati baze podataka, tržišta i tokove novca, ali ne može kontrolirati ljudsku dušu niti Božju providnost. Zadnju riječ u povijesti ljudskog roda ne drži umjetna inteligencija, niti korporativni odbori, već Onaj koji je sve pokrenuo i koji sve drži u dlanu svoje ruke.
Zato naša laička nada nije tek pusta želja ili naivni optimizam. To je duboko utemeljeno povjerenje da niti jedan digitalni Babilon ne može ugasiti božansku iskru u čovjeku. Strojevi će nastaviti računati, kapitalisti će nastaviti zgrtati, ali čovjek – stvoren na sliku Božju – pozvan je ostati slobodan, budan i zagledan u Vječnost.
Mili Lozančić
U Zagrebu 1.6.2006. Ljeta Gospodnjega
