By Sjećate se Zlatka Žagmeštera? Riječ je o legendi hrvatskog rukometa. Mladi ga sigurno ne pamte, a većina onih koji su ga nekada uzdizali i u nebesa vjerojatno ga je „zaboravila“.
Ovih dana Odbor Državne nagrade za sport donio je odluku o dobitnicima Državnih nagrada za sport u 2022. Nagradu za životno djelo dobili su: košarkaš Nikola Plečaš, vaterpolist Boško Lozica i sportski novinar Edo Pezzi. Još su dodijeljene i neke druge nagrade. Zasluženo.
Međutim, rukometna legenda Zlatko Žagmešter rekao nam je da je već godinama razočaran, ne toliko u rukomet, koliko u one koji se neprestano prave da nisu upoznati s njegovim vrhunskim rezultatima u sportu.
- Vjerujte, badava me pojedinci godinama predlažu i za Nagradu Franjo Bućar, kad ni neki od rukometaša koji tamo sjede i glasuju „nemaju pojima“ tko sam bio i što sam ostavio iza sebe u rukometu-kaže, s pravom, pomalo i razočarano.
Nu, da sve ne ostane „u zraku“ pokušat ćemo podastrijeti i dio njegova sportskog životopisa, pa neka čitatelji sami zaključe, je li u redu da se ovog nekada vrhunskog športaša tek samo tako marginalizira, prešućuje i podcjenjuje?
Dakle, Zlatko Žagmešter (Zagreb. 1943) hrvatski je rukometaš, rođen u Zagrebu, odrastao u Šenoinoj ulici, vanjski igrač, po mnogima najbolji rukometaš svih vremena („Sportske novosti“R.Vinek,1969., Sportske novosti 03.02.2014) i „rukometno čudo“ (B.Karapandža, Zagreb.hr, siječanj, 2009.)
Profesor Rodin, rukometni reprezentativac Jugoslavije dovodi ga sa 14 godina u RK Zagreb. Prvim nastupom za RK Zagreb u jugoslavenskoj ligi bio je najmlađi igrač prvenstva Jugoslavije. Iz RK Zagreba odlazi u RK Dinamo i sa klubom osvaja zimsko dvoransko prvenstvo grada Zagreba. Potom ga Vlado Štencl poziva da dođe u RK Prvomajsku koja je postala ligaš. Ponovno je najmlađi igrač i u klubu i saveznoj ligi. Kao novi ligaš RK Prvomajska osvaja peto mjesto u Jugoslaviji da bi slijedeće godine bila treća a godinu iza toga i kup Jugoslavije, mijenja ime u „RK Medveščak“ te postaje državni prvak dvoranskog rukometa. Zlatko Žagmešter biva pozvan u reprezentaciju Jugoslavije te postaje najmlađi član državne reprezentacije i već sa 19 godina jugoslavenski rukometni reprezentativac te najmlađi učesnik-igrač na svjetskom prvenstvu u Pragu (49 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije). Do danas na ovim prostorima niti u bivšoj državi niti u državi Hrvatskoj nije tako mlad ušao u državnu reprezentaciju. Njegovom zaslugom Jugoslavija se bori za 5. mjesto na svjetskom prvenstva u Pragu, na kojem je 1964. proglašen najvećom nadom svjetskog prvenstva („Rude Pravo“ 1964) i kao dvadesetogodišnjak, najmlađi igrač u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog rukometa u sastavu rukometne reprezentacije svijeta. Iako najmlađi učesnik iz 6. momčadi uvršten je u 7 najboljih rukometaša svijeta na svjetskom prvenstvu.
(Arnošt-ČSSR, Mareš-ČSSR,Almqiust -Švedska,Moser-Rumunjska,Ivanescu-Rumunjska,Lebedjev-SSSR,Žagmešter-Jugoslavija, („Československy sport“13.03.1964.).
Najbolji je jugoslavenski strijelac na svjetskom prvenstvu u Pragu gdje je zauzeo peto mjesto uz starije i iskusnije igrače (1.Hansen-Danska 35 zgoditaka, 2.Moser-Rumunjska 32, 3. Fenjo-Mađarska 31, 4.Almquist-Švedska 28, 5.Žagmešter-Jugoslavija 27, 6.Cercenadze-SSSR i Milković-Jugoslavija 26, 7.Ivanescu-Rumunjska 22, 8.Lebedev-SSSR i Liebking SR Njemačka sa po 21 zgoditak.) što je izuzetan uspjeh kao pojedinca jer je Jugoslavija zauzela 6. mjesto.
Poznat po izuzetnoj fizičkoj spremi tijekom cijele sportske karijere i po osam satnom svakodnevnom treningu te izuzetno visokom i snažnom skok šutu te velikoj snazi i preciznosti udarca, kao i jedini rukometaš u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog rukometa koji je redovno postizao pogotke sa 9, 12 ili 14 metara udaljenosti jer je uvijek bio posebno dobro čuvan od protivničkih ekipa.
Proglašen za najuspješnijeg rukometaša Kupa evropskih prvaka 1963/64 sa Rumunjom Ionom Moserom.
Najbolji je strijelac reprezentacije Jugoslavije na svjetskom rukometnom prvenstvu u Parizu 1970. godine (Jugoslavija 3. mjesto).
Jedini rukometaš u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog rukometa koji je imao 100 postotni učinak udaraca i zgoditaka na utakmicama, a tijekom desetogodišnjeg razdoblja igre postigao je otprilike 5000 golova („Vikend“1970).
Kao igrač „RK Medvešča“, državnog prvaka , nastupio u poznatoj finalnoj utakmici Kupa evropskih prvaka (Lyon) protiv najbolje momčadi svijeta, rumunjskog prvaka „Dinama“ iz Bukurešta u kojoj je u tom trenutku igralo devet reprezentativaca. „Žagmešter, alfa i omega Medveščakovog puta do protivničkog gola napušta igru zbog povrede ali se krvav i poderanog dresa vraća u igru i učinio ono što se ne može vjerovati s rukom koju su mu odmah poslije utakmice stavili u gips, te pružio takvu igru da je od francuskog rukometnog saveza dobio Zlatnu medalju koju francuski rukometni savez dodjeljuje samo najboljim svjetskim igračima“ („Matica“,lipanj 1965, „L’ Equipe“ 2.04.1965). Takvo priznanje nikada više nije dobio niti jedan rukometaš Hrvatske ili Jugoslavije. Utakmica završava 13:11 za Rumunjsku, a RK Medveščak osvaja drugo mjesto Kupa evropskih prvaka.
„Express“ 26.11.1966.: „Žagmešter, najbolji jugoslavenski rukometaš, „enfant terrible“ jugoslavenskog rukometa.
Utakmice sa međunarodnog kupa Kupa Bukurešta i pobjede jugoslavenske reprezentacije nad Rumunjskom 22:16 – Žagmešter, 9 zgoditaka od toga 8 golova za 18 minuta „zasjenio čak idola svjetskog rukometa Rumunja Gruiju „Sportske novosti“ 17.11.) te nad Mađarskom 14:12 i danas se pamte.
Odlazi igrati u inozemstvo i tijekom evropske karijere zvali su ga tri kluba evropskih prvaka da igra za njih – Gummersbach, Frischauf Goppingen, hrvatski RK Partizan Bjelovar.
Igra za Bonn, te odlazi u Solingen 98 koji je tada bio u petoj ligi a dolaskom Žagmeštera ulazi u prvu ligu. Kao igrač Solingena 98 najpopularniji je rukometaš SR Njemačke (Sportske novosti, 20.10.1967)
U francuski Moulhouse dolazi kao igrač-trener. Te godine sa 10 mjesta Moulhouse se bori za prvaka Francuske, a odlaskom Žagmeštera (koji se na poziv vraća u RK Zagreb) Moulhouse do danas više ne ponavlja svoju poziciju u Francuskom prvenstvu.
Kao trener radi u Finskoj gdje mu je ponuđeno mjesto trenera finske reprezentacije.
Na poziv Rukometnog saveza Jugoslavije vodi jugoslavensku reprezentaciju na Balkanskom kupu i Turniru nacija na kojem pobjeđuje sa osam golova razlike tadašnjeg aktualnog svjetskog prvaka SR Njemačku koju je vodio Vlado Štencl.
Na Balkanskom kupu nakon Turnira nacija izbornik rumunjske reprezentacije Nedeš čestita mu i proriče mu veliku igračku karijeru.
Iz Moulhousa odlazi i vraća se na poziv iz RK Zagreb koji nakon jesenskog dijela imao samo jedan bod i kojega odigravši devet utakmica Žagmešter spašava od ispadanje iz lige.
Igračku karijeru završava na toj devetoj utakmici igrajući za RK Zagreb zbog teške ozljede kralježnice kada je grubo fauliran u skok šutu.
Od Rukometnog saveza Hrvatske 1988. godine dobiva Priznanje za doprinos razvoju rukometnog sporta.
Tipični novinski naslovi koji su ga pratili tijekom karijere: Nezadrživi Žagmešter(Jugoslavija-Španjolska)“,Pola golova-Žagmešter(Jugoslavija –Mađarska); Pet minuta tajfuna, Snajper Žaga, Bombaš Žagmešter(Jugoslavija-Švedska), Žaga – 13 zgoditaka (Medveščak-Zagreb), 10 zgoditaka Žagmeštera (Zagreb-Crvena zvezda); 12 golova Žagmeštera (Medveščak-Zagreb), Zagmestar bombte zwolf Tore ((Rapid-Medveščak), Žagmešter u reprezentaciji svijeta; Žagmešter -8 golova za 18 minuta (Rumunjska-Jugoslavija); Gromovnik „Žaga“; Tajno oružje – Žagmešter; Žagmešter – posljednji adut; Rapid hat Zagmester zu furchten;
Rapid und Danubia besiegt-Agrams Zagmester :10 Tore; Ko je bolji tobđija: Žagmešter ili Liebking?
Evo, istaknuli smo samo tek mali dio sportske karijere hrvatske rukometne legende. A vi koji dodjeljujete priznanja i nagrade možda ćete i nešto upamtiti od svega toga i nakloniti se čovjeku i sportašu blistave karijere!
Žagmešter je to i zaslužio!
Mladen Pavković
