By Poštovane kolegice i kolege,
prije nego govorim o kandidatima i modelu koji predlažemo, moram reći nešto o kontekstu u kojemu se ovaj izbor odvija.
Hrvatska danas ima jedan od najnižih stupnjeva povjerenja građana u institucije u cijeloj Europskoj uniji. Povjerenja nema u Vladu, u Sabor, u Ustavni sud. To nije slučajnost. To je rezultat desetljeća u kojima su institucije postojale da bi služile strankama, a ne građanima.
U takvom društvu, proces koji se odvija pred nama ne može proizvesti ono što nam treba: suce kojima se vjeruje, koji su stručni i koji su neovisni. Ne zato što su svi kandidati loši ljudi. Nego zato što sam proces to ne može jamčiti. Jer nemamo nikakva pisana pravila po kojima ih biramo. Jer stranke, sve stranke, i pozicija i oporba, navijaju za svoje, a ne za najbolje. Jer nitko nema povjerenja da će druga strana zaista birati po stručnosti, pa ni sam ne bira po stručnosti.
To je začarani krug. I iz njega se ne izlazi dobrom voljom, izlazi se promjenom pravila.
Danas raspravljamo o izboru troje sudaca Ustavnog suda. Ali ja neću govoriti samo o ovoj trojici. Govora o njima ima dovoljno, od HDZ-a koji tvrdi da su izvrsni, od oporbe koja tvrdi da su stranački. Ta svađa traje već godinama i svaki put završi jednako: ili dogovorom iza zatvorenih vrata ili blokadom koja traje mjesecima.
Ja ću govoriti o nečem drugom. O tome zašto se ovo stalno ponavlja. I o tome što možemo učiniti da se prestane ponavljati.
Što je Ustavni sud i zašto je važan
Počnimo od osnova, jer mislim da ih ponekad zaboravljamo usred svakodnevnih političkih svađa.
Ustavni sud nije još jedan sud. On nije mjesto gdje se rješavaju sporovi između građana ili između tvrtki. On je čuvar Ustava. Jedina institucija u ovoj državi koja može reći vladi ‘ne’. Koja može poništiti zakon koji je ovaj Sabor izglasao ako taj zakon krši temeljna prava građana. Koja može stati između državne moći i pojedinca koji nema nikoga drugog da ga zaštiti.
Kad Ustavni sud ne funkcionira kako treba – svi smo slabiji. Kad Ustavni sud postane produžena ruka stranačke većine – nemamo ga. Imamo samo kulisu.
I upravo zbog te važnosti, način na koji biramo njegove suce nije administrativna formalnost. To je politički čin prvog reda. I kao takav mora imati pravila.
Što je problem
Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji gdje sve suce Ustavnog suda bira jedan jedini organ ovaj Sabor. Bez ijednog pisanog kriterija stručnosti. Bez ijednog zaštitnog mehanizma ako se stranke ne mogu dogovoriti. Svaki izbor počinje iz nule kao politički pregovor između onih koji imaju dovoljno glasova.
Rezultat vidimo danas. Mandat sucima istekao je u listopadu prošle godine. Sabor nije reagirao. Produljeni mandat istekao je u travnju. Šest mjeseci Ustavni sud radi u krnjem sastavu. HDZ je sam utvrdio listu kandidata. Oporba je napustila sjednicu Odbora. I obje strane tvrde da su u pravu.
I obje strane jesu u pravu. Jer pravila ne postoje.
Nije problem u ovim konkretnim kandidatima. Nije problem u ovim konkretnim strankama. Problem je u tome da smo izgradili sustav koji nema nikakav odgovor na situaciju u kojoj stranke ne mogu ili ne žele postići dogovor. Sustav koji blokadu čini mogućom i koja onda traje sve dok netko ne popusti ili dok se javni pritisak ne nakupi dovoljno.
To nije demokratski proces. To je ucjena institucija.
Što predlažemo
Centar je izradio konkretan prijedlog izmjene Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu koji ćemo uputiti u zakonsku proceduru. Prijedlog je izrađen na temelju komparativnih iskustava Italije i Njemačke i usklađen je sa stavovima hrvatskih ustavnopravnih stručnjaka koji su godinama identificirali iste probleme koje danas živimo.
Model počiva na četiri načela.
Prvo — podjela imenovanja između triju vlasti.
Umjesto da sve suce bira Sabor, predlažemo tripartitni model. Pet sudaca bira Sabor dvotrećinskom većinom, kao i dosad, ali samo pet. Četiri suca imenuje predsjednik Republike uz prethodno mišljenje neovisne stručne komisije. Četiri suca biraju zajednički Vrhovni sud, Visoki upravni sud i Državno sudbeno vijeće na zajedničkoj sjednici.
Zašto ovako? Jer ovim modelom nitko nema kontrolu nad cijelim sudom. Ni vladajuća većina. Ni predsjednik. Ni sudbena vlast. To je osnovno načelo koje Italija primjenjuje već desetljećima i koje je dokazano djelotvorno u sprječavanju stranačke kolonizacije ustavnog sudstva.
Drugo — jednokratni mandat od deset godina.
Dosadašnji mandat od osam godina može se obnoviti. To znači da sudac koji razmišlja o drugom mandatu mora razmišljati i o tome tko ga je postavio i hoće li ga isti ljudi ponovo podržati. To nije neovisnost, to je ovisnost s odgođenim djelovanjem.
Deset godina, jednokratno, bez mogućnosti povratka. Sudac koji zna da se ne može ponovo birati slobodan je suditi isključivo prema Ustavu.
Treće — zabrana kandidature bivšim stranačkim dužnosnicima.
Osoba koja je u posljednjih deset godina bila zastupnik, član Vlade, stranački dužnosnik ili nositelj izborne liste ne može se kandidirati za suca Ustavnog suda. Ne govorimo o formalnom stranačkom članstvu, govorimo o javno verificiranoj političkoj ulozi koju svaki građanin može provjeriti.
Ustavni zakon već propisuje da sudac ne smije biti član stranke dok obnaša dužnost. Mi samo pomičemo tu granicu unatrag za deset godina. To je minimalni uvjet vjerodostojnosti.
Četvrto — automatski zaštitni mehanizam.
Ovo je možda najvažniji element, jer direktno odgovara na situaciju u kojoj se danas nalazimo.
Ako Sabor ne izabere suce u roku od 60 dana od isteka mandata, aktivira se Stručna komisija za zaštitu ustavnog poretka. Komisija nije politički imenovana, njeni članovi su u njoj automatski po funkciji: dekani pravnih fakulteta svih četiriju sveučilišta, predsjednik Odvjetničke komore i pučka pravobraniteljica. Nitko ih nije postavio, oni su tamo po funkciji koju obnašaju.
Komisija u roku od 30 dana provodi javni postupak, sastavlja listu od tri kandidata za svako upražnjeno mjesto i dostavlja je predsjedniku Republike. Predsjednik mora u roku od 30 dana imenovati jednog s te liste, ne može slobodno birati, samo potvrđuje kandidata kojeg je stručna javnost verificirala. Ako ni predsjednik ne reagira u roku, Komisija imenuje samostalno.
Politička blokada više nikad ne smije ugroziti Ustavni sud.
Je li ovaj model savršen?
Nije. I neću tvrditi da jest.
Podjela između triju vlasti ne eliminira politički utjecaj, samo ga distribuira. Predsjednik koji imenuje četiri suca i dalje je politička figura. Vrhovni sud koji bira svoja četiri suca nije potpuno izvan političkih pritisaka. Komisija sastavljena od dekana i pučke pravobraniteljice ima demokratski deficit koji neki pravnici s pravom ističu.
I da, ovaj model zahtijeva izmjenu Ustava. To traži dvotrećinsku većinu, isti onaj prag koji nas je doveo do današnje blokade.
Ali to nije argument protiv modela. To je argument za razgovor o njemu. Jer dok se svađamo o kandidatima, dok se HDZ i SDP nadmudruju tko je čiji i tko je kriv za blokadu — nitko ne razgovara o tome kako iz ovog izaći jednom zauvijek.
Centar taj razgovor danas formalno pokreće, prijedlogom koji upućujemo u zakonsku proceduru.
Zaključak
Svaki sustav koji ovisi isključivo o dobroj volji stranaka koje imaju dovoljno glasova loš je sustav. Jer dobra volja dolazi i odlazi. Stranačke koalicije se mijenjaju. Jedino što ostaje su pravila.
Danas govorimo o kandidatima. Ali pitanje koje moramo postaviti jest: što ćemo promijeniti da sljedeći put ne budemo ovdje opet, s istom svađom, s istom blokadom, s istim izgovorima?
Centar ima odgovor. Nismo sigurni da je savršen. Ali sigurni smo da je bolji od onoga što imamo sada.
Dok ne promijenimo pravila mijenjat ćemo samo imena kandidata i biti u istoj blokadi.
| Marijana Puljak
Saborska zastupnica Stranka Centar |
