By Licemjerje postaje jedna od sve izraženijih osobina našeg društva, društva koje se javno zgraža nad svirepim zločinima pojedinaca, ali rijetko tko ima hrabrosti javno, jasno i glasno reći da za neke zločine, odnosno zločince, ne smije biti nikakvog razumijevanja, a još manje milosti.
Koliko još ubijenih, poput mladića u Drnišu, mora izgubiti život na brutalan način da bismo kao društvo konačno shvatili kako čak ni doživotni zatvor nije odgovarajuća kazna za neke počinitelje monstruoznih ubojstava? Ne smijemo zatvarati oči i glumiti neko napredno, osviješteno ili civilizirano društvo ako pritom odbijamo pogledati brutalnoj stvarnosti u oči, stvarnosti koja traži svijest, odgovornost i odlučnost da društvo mora zaštititi nedužne od pojedinaca koji predstavljaju trajnu prijetnju životima drugih.
Dok Hrvatska vodi beskrajne rasprave o pravima počinitelja, neke države poput SAD-a ili Kine šalju potpuno drukčiju poruku, najteži zločini nose najteže posljedice. Njihovi modeli kažnjavanja nisu bez kontroverzi i opravdano izazivaju rasprave, ali jedno je neupitno, država ondje nastupa odlučno i šalje jasnu poruku da društvo neće tolerirati brutalno nasilje nad nedužnima.
Vrijeme je za ozbiljnu javnu raspravu o strožim kaznama za najteže zločine, uključujući pitanje treba li Hrvatska redefinirati granice kaznene politike prema svirepim ubojstvima i zločinima koji pokazuju potpuno odsustvo ljudskosti. Jer ako država ne može ili ne želi učinkovito zaštititi građane, tada gubi povjerenje upravo onih zbog kojih postoji.
Zašto je tako teško kazati da i ona najteža kazna za teške zločine nije nešto od čega treba bježati, nije nešto što bi nas definiralo kao „necivilizirane barbare“, već prije svega kao društvo koje je spremno najgori ljudski korov odstraniti bez ikakve grižnje savjesti. U čemu je uopće razlika između terorista i ubojice ako u oba slučaja bez milosti i grižnje savjesti ubijaju nedužne ljude. Sa teroristima se ne pregovara, njih se naprosto eliminira, sa svirepim ubojicama treba postupiti potpuno isto.
Za ljudski korov zatvor je nakon zločina zapravo nagrada, za državu potpuno nepotreban trošak. Zato pitanje više nije jesmo li dovoljno „civilizirani“ da razgovaramo o najstrožim kaznama, nego jesmo li dovoljno odgovorni da zaštitimo one koji bi sutra mogli postati nove žrtve. Je li došlo vrijeme da Hrvatska ozbiljno preispita svoju kaznenu politiku prema najtežim zločinima? Političke ostavke i smjene u pravosuđu su minimum u ovom trenutku koji se očekuje od svih odgovornih u sustavu koji je već po tko zna koji puta zakazao.
Ne može, niti smije, život zločinca vrijediti više od života njegove žrtve.
U Zagrebu, 19. 05. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
