By Prije trinaest godina hrvatskim građanima obećavan je europski standard života stoga danas imamo pravo postaviti pitanje koje HDZ-ova vlast uporno izbjegava. Ako je članstvo u EU toliko uspješno kako ga HDZ želi na silu prikazati, zašto se većina građana i dalje bori sa istim problemima, ali sada i po znatno višim cijenama? Europa je napredovala, a Hrvatska se još uvijek hvali obećanjima koja su nas dovela među članice sa najlošijim pokazateljima.
Nitko razuman neće osporiti da je ulazak u Europsku uniju bio strateški ispravan potez. Hrvatska je dobila pristup najvećem jedinstvenom tržištu na svijetu, milijardama eura iz europskih fondova, slobodi kretanja i većoj sigurnosti. Međutim, članstvo nije cilj samo po sebi, članstvo je trebalo biti alat za stvaranje države u kojoj se od rada može dostojanstveno živjeti, a od mirovine dostojanstveno starjeti. To se, nažalost, nije dogodilo, niti postoje naznake da uz HDZ-ovu vlast ikada i hoće.
Dok su Poljska, Češka, Slovenija, baltičke države, kao i brojne druge članice ubrzano povećavale produktivnost, plaće, mirovine i kupovnu moć svojih građana, Hrvatska je ostala zarobljena u političkom klijentelizmu, sporim reformama, neučinkovitoj javnoj upravi i gotovo neprekidnom nizu korupcijskih afera. Umjesto da sustižemo razvijenije članice, mnoge od država koje su nam nekada bile ravne danas su one kojima iz sve veće udaljenosti gledamo u leđa.
Posebno je bolna stvarnost nakon uvođenja eura. Građanima se obećavala stabilnost uz tek neznatni rast cijena, a ono što su najizravnije osjetili bio je u stvari enormni rast cijena. Hrana, ugostiteljstvo, usluge, stanovanje i svakodnevni troškovi rasli su puno brže od osjećaja sigurnosti koji je euro trebao donijeti. Inflacija naravno nije nastala samo zbog eura, ali država nije učinila gotovo ništa da zaštiti građane od neopravdanih poskupljenja koja su diktirali strani trgovački lanci, niti je i u jednom trenutku pokušala suzbiti praksu zaokruživanja cijena naviše.
Vlada se u svojim hvalospjevima često poziva na rekordno nisku nezaposlenost, rast BDP-a i povećanje prosječnih plaća, ali zaboravlja da prosjek ne plaća račune. Građane zanima koliko im ostane nakon što plate hranu, režije, stanovanje, lijekove i osnovne životne potrebe. Upravo zato kupovna moć ostaje najpošteniji pokazatelj uspjeha svake ekonomske politike. Još je porazniji položaj umirovljenika jer su nakon svih nebrojenih i “povijesnih povećanja” mirovina među najnižima u EU u odnosu na prosječne plaće i stvarne troškove života. Svako novo usklađivanje inflacija vrlo brzo pojede, dok se vlast i dalje bešćutno hvali nominalnim iznosima usklađenja koji u trgovini vrijede sve manje.
Najveći paradoks hrvatske europske priče jest činjenica da nikada nismo imali više europskog novca na raspolaganju, a građani se nikada nisu osjećali nesigurnije pred budućnošću. Mladi i dalje odlaze, umirovljenici preživljavaju, radnici rade više nego ikada, a država se i dalje zadovoljava usporedbama koje izgledaju dobro samo na konferencijama za medije, ali ne i za kuhinjskim stolom prosječne hrvatske obitelji. Europska unija nije iznevjerila Hrvatsku, Hrvatsku su iznevjerile katastrofalne hrvatske politike. Bruxelles može otvoriti vrata, osigurati sredstva i stvoriti prilike, ali ne može umjesto hrvatske vlasti provoditi reforme, suzbijati korupciju, povećavati produktivnost niti voditi socijalno pravednu politiku.
Nakon trinaest godina članstva više nema prostora za slavodobitne govore već je vrijeme je za ozbiljno pitanje odgovornosti. Ako su cijene dosegnule europsku razinu, zašto plaće, mirovine i kvaliteta života još uvijek nisu? Građani nisu glasovali za europsku statistiku već za europski standard života. To je obećanje koje nažalost ni danas nije ispunjeno. Hrvatska nije ušla u Europsku uniju da bi građani imali europske cijene uz hrvatske plaće i mirovine. Ušla je zato da bi europski standard postao stvarnost za sve, a ne privilegij malobrojnih.
Nakon 13 godina vrijeme je za rezultate, a ne za izgovore.
U Zagrebu, 07. 07. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
