By Pripomena: Autor ni u kojem slučaju Optimuma X ne eliminira u političkom kontekstu, a prvenstveno nacionalno niti mu osporava vrijednosnu orijentaciju, već se navodi kako dotični ovdje nesvjesno upada u zamku većinskog optimizma, gotovo konformistički. Važno je istaknuti da je, prema tome, svaka kritika osobna interpretacija i subjektivno viđenje. Korespondencija pruža uvid u dva različita gledišta, ponajprije kroz filozofski antagonizam pesimizma i optimizma. Cjelina kao takva nije dio užeg političkog okvira iako se zbog dvosmislene terminološke uporabe može steći takav dojam. Prije svega, od strane autora naglasak biva iznova na sintezi pesimizma i nacionalizma, dok se dijalektički nastoji voditi konvezracija između dvije strane i dvaju raznolikih pogleda.
Pored toga što pojam junačkog pesimizma, koji sam iskoristio i u političkom kontekstu, nisu shvatili većinski optimisti ustoličeni u matici – tako isti ne shvaćaju ni pragmatičari koji se vode djelotvornošću, a individualno govoreći i gledajući – i nekom vrstom interesa, što u startu eliminira onu čistu ideju. Naime, u nastavku slijede i novi-stari odgovori Optimuma X – koji potvrđuju njegovo (većinsko) viđenje.
Ovim povodom se moram nadovezati i na pitanje antagonizma u očito metafizičkom kontekstu:
N.Puzović (odgovor Optimumu X): »Uzrok antagonizma jest očita želja pojedinaca da perpetuiraju besmisao, jer ovaj život smatraju najboljim, bježeći od konačnog udarca po čavlu s čekićem nad lešom u lijesu. S druge strane stoji manjina željna nestanka – no konačnog. Otišao bih ovog trena, kada bih znao da je to moguće, no prema svemu dosadašnjem – s pravom zaključujem kako je samoubojstvo zapravo iluzija o izbavljenju. Ne bi postojao problem kada ne bi postojali (hipokriti)čnjaci koji obmanjuju, umjesto da ogole bit i kažu – da, prihvaćamo patnju, ali i borbu! Umjesto toga, mase se moraju voditi lažnim optimizmom, jer bi u suprotnom nastalo kolektivno beznađe i kaos, a koje vjerojatno ni oni sami nisu u stanju procesuirati.«
Time zaključujem sljedeće: »I svjesni iluzije o samoubojstvu, ponajviše istome i teže. Prkositi nadolazećem razdoblju je apsurd, pogotovo onda kada je i sama prošlost monosemična.«
Kako je dosad napisano – odgovori Optimuma X prenose se u originalu — iz naše međumrežne korespondencije. Priloženi odlomci (citati) predstavljaju komentare u izvornom obliku i kao takvi, odgovori Optimuma X ne podliježu tehničkoj korekciji u kontekstu eventualnih zatipaka (tipfelera) te inih grešaka.
Ovako Optimum X piše povodom prošlog (četrnaestog) dijela edicije U metafizičkim okovima realnacionalizma:
»Jope uon zeza..Amo polako, taj tvoj sugovornik ne misli to što ti misliš, citiram:”Ovdje uviđamo kako Optimum X materijalizira metafizičku kategoriju, svodeći je na tehnološki napredak. Kako god, on nudi i opravdanje za njegov optimizam.”, netočno, tvrdi da pesimist može bit samo onaj koji vjeruje u fizikalnost odnosno materijalizam jer materijalist vjeruje u determinizam prirode kao i u zakon o entropiji koji nalaže da sve teži većem neredu i neorganiziranosti.Nadalje, navodi da je život lakši nega nekad što omogućuje osobi da se posveti i lijepim stvarima kao glazbom i tome sličnom.
Eeeee sad, optimus navodi kako je lijepo živiti dok naš vilozof navodi kako je to subjektivno mišljenje, nije li isto tako subjektivno mišljenje našeg filozofa da je od spavanja bolje ubojstvo?Ne znam jesi li se dosad osvrnio na ovo, sama činjenica da neki depresivci igraju minecraft nas navodi da im se zaista sviđa naizgled “apsurdan” tok života.Zanimljivije bi bilo za čuti u što(osim materije i fizikalnog) vjeruješ?Iz tekstova se dâ naslutiti da nisi materijalist jer samoubojstvo ne smatraš rješenjem, to može jedino biti slučaj ukoliko vjeruješ u ponovno utjelovljenje alitiga reinkarnaciju, koliko se dalo naslutiti od prethodnih objava nisi sklon vjerovanju u neku od religija.«
Za početak, odgovorit ću ovim putem na prvi komentar. Ovdje vidimo primjer tog našeg antagonizma iz prošloga dijela, no koji kao takav već podulje traje. Moglo bi se okarakterizirati i kao optimistično-pragmatični protuudar, gdje iznova nailazimo na realsolipsizam, jer se naše misli nisu ni mimoišle. Teško je donijeti zaključak, u tom slučaju, da postoji ikakvo dublje uzajamno razumijevanje iako vidimo retorički kauzalitet. Zašto? Paradoksalno, Optimum X ne nalazi egzistencijalni izvor za pesimizam, već problem svodi na zakone fizike, čime nesvjesno potvrđuje da razmišlja tehnički – iako upućuje kritiku i negira moju izrečenu (napisanu) tvrdnju. Dalje, iznosi opet tvrdnju koja je relativna, referirajući se na sveukupni napredak. Ipak, i napredak kao takav ne donosi previše, kada je patnja konstanta, a privilegija rezervirana za dio populacije, što on ignorira implementirajući svojevrsni univerzalni intrinzični smisao. Pored toga, u prošlosti smo imali i razne oblike glazbe, pa se nameće pitanje – u kojoj mjeri taj „napredak“ donosi doista poboljšanje o kojemu on piše. Možemo zaključiti (promatrajući mikrosvijet) da možda imamo poviše izbora ili eventualne mogućnosti kakve nekoć nisu bile šire raširene, ali onda to moramo preciznije formulirati. Cinično navodeći „Minecraft“ Optimum X pokušava distrakcije nametnuti kao pravilo – dokaz i zakon o tome da je to vrijednost, jer u suprotnom sâm pesimist, ne treba težiti istim. Također, valja napomenuti kako mišljenja jesu subjektivna, i tu se slažemo. Pod „ubojstvo“ (!?) vjerojatno misli na „smrt“ (što je preuzeo iz prethodnog dijela). Kako god, u ovom dijelu vidimo simplificiranje i banalizaciju, jer metode eventualnog ublaženja patnje bivanja koristi kao krunski dokaz da je postojanje kao takvo apsolutno racionalno opravdano. Time nismo pronašli odgovor(e), već metod(e) zarobljenosti. Nadalje, samoubojstvo nije rješenje jer uništava samo fizičku manifestaciju (tebe kao individuu), ali ne rješava problem samog apsurda postojanja. To je, u biti, tek fizička manifestiranost besmisla. Na početku pišem o „iluziji o izbavljenju“ – dok sam egzaktne primjere već navodio, a detaljnije bih se vjerojatno morao pozabaviti ovom temom u samostalnom formatu fragmenta te obrazložiti zašto sebe smatram i a priori pesimistom, što temeljim na osobnom transcendentalnom iskustvu, uostalom. Djelomice sam se dosad referirao u prethodnim esejima povodom tih pitanja. Sebe sam, tada, definirao kao egzistencijalno pesimističnog teista. Dakako, ni u kojem slučaju nisam dogmatik, ali samo vjerovanje kao takvo treba propitivati, jer je postaviti pitanje valjda najveći grijeh! Kao takav, mogu se isključivo nominalno smatrati pripadnikom zapadnokršćanske provenijencije.
Nastavno svom prvom odgovoru Optimum X piše – kronološki istovremeno – dok su priloženi odgovori s moje strane naknadno formulirani na oba njegova dijela:
»Eeee i da se nadovežem na prethodno, zašto u ljudima ne bi radije tražio smisao nega u samoj državi?Država postoji radi ljudi, bez ljudi nema ni države, volim svoju državu jer volim svoje ljude, ne volim svoje ljude jer oni mene trebaju voliti(iako bi bilo vrlo lijepo da ljudi uzvrate ljubav i sasvim je ljudski to očekivati) već zato što je moj ideal da ih volim, zašto ne tražiti svrhu u moralnim principima?Ako ovaj svijet i jest minimalno opisiv samo termodinamičkim zakonima, zar onda opet ne možemo nalaziti svrhu u tomu da ga učinimo boljim?Jednako je subjektivno od mene da budem optimist ka i od tebe da budeš pesimist, ja sam sretan radi polupune čaše a ti nesretan radi poluprazne.A i ako ni u čemu ne pronalaziš svrhu, barem se moš zabavit kroz promišljanja, i takvo što ima vrijednost. «
Ovdje njegov smisao postaje utilitaran i socijalan – kako već zaključujem. Prije svega, s nacionalnog gledišta, trebalo bi se staviti u neku drugu ulogu, pa se pitati – koja je to država ako ljudi oko mene nisu sunarodnjaci. Kako bismo razumjeli koncept, to sam naveo kao ključnu distinkciju, a riječ je o samoj životnoj sredini, odnosno zemljopisnom položaju i političkim okolnostima dvojice aktera. U ovom kontekstu, Optimum X se vraća na biološke postavke i samo poimanje nacionalne ideje vidi kroz tu svakodnevnu interakciju. Je li to potencijalna odrednica ili apsolutno rješenje – ne ulazimo. U nekom svakodnevnom političkom i nacionalnom kontekstu na mikroplanu – uputio bih mu cinično pitanje. Treba li se prilagoditi većinskom življu zarad socijalizacije i tako pogaziti temeljnu vrijednost – onu nacionalnu!? U konačnici, on i samo pisanje svodi na posljednju branu jadnika. Prema njemu, to je vrijednost. To nije vrijednost; zapravo jest stanje realsolipsizma – samo artikulirano gubi ili nema vrijednost. Ideje su udarile glavom u zid i daljnji dijalog u tom slučaju postaje besmislen.
Nikola Puzović
- srpnja 2026.
