By Dana 21 svibnja ljeta Godpodnjega 2006. malo više od 55% građanki i građana Crne Gore je zaokružilo na referendumu DA za samostalnu državu Crnu Goru a to mu dođe NE nastavku Državne Zajednice Srbija i Crna Gora. I tako je Crna Gora na temelju toga referenduma postala nakon 91 godinu ponovno samostalnom državom. Prešla je put zauzimanja od strane Austro-Ugarske počam od 1915., nasilnog pripajanja Srbiji i potpunog nestanka s političkog zemljovida s kraja 1918. (26.12. “Podgorička skupština”), formalnog nepostojanja u Prvoj Jugoslaviji (karađorđevićevskoj), zatim kratkotrajne Crne Gore “samostalne” pod talijanskom protekcijom u vrijeme Drugog svjetskog rata, pa socijalističke republike Crne Gore koja se 1990. prozvala “ekološkom” a onda od travnja 1992. kao dio ‘Savezne Republike Jugoslavije’ te od ožujka 2003. u okviru ‘Državne Zajednice Srbija i Crna Gora’. I najzad od 21.5.2006. do danas kao samostalna država Republika Crna Gora. S glavnim gradom Podgoricom (bivši Titograd) i prijestolnicom Cetinjem.
Crnogorske kontroverze
Crna Gora je zemlja gora i mrklina ali još više proturječne povijesti. Povijesti nalik hrvatskoj. Crna Gora, ta zemlja balkansko-mediteranska stoji kao opomena Hrvatskoj i Hrvatima. Boka kao tisućljetni komad Dalmacije u Hrvata znan i kao ‘Zaljev hrvatskih svetaca’ stoji kao kakav ‘nasukani brod’ koji bode oči obližnjoj matičnoj zemlji Hrvatskoj 
te nedalekoj većinski hrvatskoj Herceg-Bosni u susjednoj joj BiH koja se bori izbjeći gorku sudbinu zemlje bokeljske hrvatske mornarice i ‘šambeka’ s istočnih strana doticana Svebarjem. More spaja Dubrovnik i Konavle (južna Hrvatska) s Barom i Ulcinjem ali Boka ih kopnom više razdvaja no spaja nažalost. Kako je samo mučno i kontroverzno razumjeti da uđe Boka u Crnu Goru tako je mučno stalno raspravljati o tome je li Crna Gora svoja ili srpska. Ako je i svoja onda prvo “srpska” pa svoja za mnoge tamošnje njezine žitelje. Od jezika, baštine, domaćih dinastija i vladara, crkve, nošnje pa onda i samoga tla. S tim da prvotno bijahu ‘Crna Gora i Brda’ , onda samo ‘Crna Gora’. A još prije toga Duklja (lat. Doklea), ranosrednjovjekovna Crvena Hrvatska pa Zeta a tek negdje od 16 ili 17 stoljeća Crna Gora. Prve joj dinastije bijahu katoličke (Vojislavljevići su bili odvjetak hrvatske loze Trpimirovića). Crnojevići su bili pravoslavni ali ne i Srbi. Do listopada 1944. bijaše ‘Crna Gora i Boka’ a onda ‘Crna Gora’. Htjelo se Boku našu Hrvatskoj povratiti no Partija drugačije odlučila. U pamet nam dolaze stihovi pjesme ‘Kad zapjevam Partija mi sudi’! Kao što mnogi Crnogorci odlučiše vlastitoga imena zamijeniti tuđim ‘srpskim’ a svoje staviti u rang imena ‘šumadiskog’ ili pak vranjanskog, piroćanskog pa i vojvođanskog (da ne kažemo ‘vojvođanerskoga’).
Okle puče muka aliti crnogorska bolest imena srpskog
Slušajući jednog uvaženog profesora iz Crne Gore ta podvojenost je počela početkom 18 stoljeća. I to sa strane Rusije. Počelo je po njemu tada zlokobno paktiranje crnogorskog klera s ruskim dvorom. Zatim već negdje u prvoj polovici 19 stoljeća počinju još zlokobnije crnogorsko-srbijanske veze. Ilija Garašanin, ministar vanjskih poslova ‘autonomne osmanske kneževine’ Srbije počinje polako sprovoditi ‘Načertanijem’ u Crnoj Gori. Počinje davanje mita prvom Crnogorcu (najmudrijoj “srpskoj” glavi Njegošu). I od tada se među crnogorskim pukom počinje njegovati “kosovski zavjet” i sl. Pa kreće ‘orden Obilića’ kao vid javnog priznanja Knjaževine Crne Gore. Pa onda paralelno s tim idu i pjesme, raznorazna narodna “predanja”, izreke i sl. Nakon Njegoša najveći eksponent velikosrpske promičbe je bio crnogorski knjaz i prvi kralj Nikola Petrović. On je zbog taštine htio srbijansku krunu te pristao na sjedinjenje s “bratskom” Srbijom. I upravo se i tada (veliko)srpstvo legitimiralo od same dinastije Petrovića u Crnoj Gori. I na to sve se pozivaju današnje prosrbijabske snage u toj zemlji. Pa ti moj čoče ispravljaj krive Drine, Zete, Morače i Morave!
Kriza identiteta
Crnogorci definitivno imaju krizu identiteta. Jedni hoće nacionalnu samobitnost a drugi tj. Crnogorci koji se predstavljaju nekakvim “Srbima” sve čine da to potkopaju i negiraju. Rođena djeca istih roditelja se različito izjašnjavaju, jedni za navodne Srbe a drugi onime što i jesu tj. Crnogorcima. Skoro polovica Crnogoraca (negdje između 40-45%) ih se identificira “Srbima”. Oko 25-30% nacionalno izjašnjenih Crnogoraca svojim materinjim jezikom smatra “srpski”. Ogromna većina i jednih i drugih želi biti unutar Pravoslavne Crkve Srbije (SPC) umjesto vlastite Crnogorske Crkve. Kako tako?
Stanje na terenu
Na sjeveru Crne Gore (bivši Novopazarski sandžak (Stara Hercegovina), Plužine, Zeta, bokeljske općine Herceg-Novi a donekle i Budva su (pro)srbijanski orijentirani. Općine Plav, Gusinje, Rožaje i Berane su većinske muslimanske (Muslimani) i bošnjačke (Bošnjaci). Adm. područje Ulcinja te općina Tuzi (istočni dio bivše općine Podgorica, prijašnji Titograd) su većinski albanski. Otprilike trećina prostora Crne Gore je većinski necrnogorska u apsolutnom smislu (sastav stanovništva). U dobrom dijelu su Crnogorci relativna umjesto apsolutna većina tamošnjeg stanovništva. Jednom riječju “leopardova koža”.
Budućnost Crne Gore i rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u njoj i pitanje statusa Boke
Crna Gora je pred velikim izazovima. Prijeti joj velikosrpski scenario pa čak i etnofederalizacija. Moguće i raspad. U vezi svega navedenoga samo po sebi se nameće hrvatsko pitanje u njoj te status Boke. Hrvatski narod je autohton u današnjoj Crnoj Gori. Boka je povijesni i zemljopisni dio Dalmacije poznat i kao ‘Zaljev hrvatskih svetaca’. Primarna nam je zadaća očuvanje hrvatskoga naroda u Boki i drugim dijelovima Crne Gore. Ukoliko bi došlo do eventualne etnofederalizacije Crne Gore onda u samoj Boki valja formirati hrvatske autonomne urbano-ruralne cjeline s posebnim političkim statusom i pravnom osobnošću. Uključujući i autonomnu hrvatsku upravu u njima. S pravom na zaštitu sa strane Republike Hrvatske i EU. Kao jamcima obrane tamošnjeg hrvatskoga naroda u njegovim jedinicama i van njih. Dakako, u slučaju mogućeg ponovnog “ujedinjenja” sa Srbijom ili moguće Republikom Kosovo ili Albanijom onda barem dio Boke naslonjen na Hrvatsku ide Hrvatskoj. S ‘ničijom zemljom’ u drugom pojasu Boke koji bi bio između proširene Hrvatske i neke nove Crne Gore u sklopu ‘srpskog sveta’ ili već kojega li. Jasno s očuvanjem prisutnosti Hrvata u njihovim spomenutim cjelinama.
Povijesni kontekst Boke
Boka je tisućljetni prostor Dalmacije. Bila je stoljećima mletački posjed. Djelomično i pod talijanskom upravom. Stoljećima je bila i austrijska. 21.10.1918. je uključena u Kraljevinu Hrvatsku (Zemlje krune kralja Zvonimira) koja se prostirala od zapadne obale Istarskog poluotoka pa do Zemuna, Drine i naše Boke. U pogledu partizanskog pokreta oni su je držali dijelom cjeline imena Crna Gora i Boka sve do listopada 1944. Pod okriljem “Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Crne Gore i Boke”. A od listopada 1944. samo kao Crna Gora (CANU). Prije završetka Drugog svjetskog rata preferiralo se objedinjavanje Boke, Sandžaka, Metohije i Crne Gore u jednu republiku unutar federativne Jugoslavije. Nažalost se od toga odustalo. Boka je po svim parametrima trebala pripasti Hrvatskoj u sklopu bivše Jugoslavije. Jer tamo su Hrvati bili većinski narod. Nažalost, Boka je Hrvatskoj oteta. Kao i područje Neuma u većinskoj hrvatskoj Herceg-Bosni (BiH). Neum sada pripada Hercegovačko-nerervanskoj županiji u Federaciji BiH u BiH umjesto kojoj od županija u Republici Hrvatskoj. Neum je također dio Dalmacije poput Boke. Stoga, na Boku treba s hrvatske perspektive gledati kao na dio ‘hrvatskih povijesnih zemalja’ umjesto pukim “inozemstvom”. I u skladu s tim na Hrvate u njoj. Hrvati u Republici Crnoj Gori nisu nacionalna manjina nego manjinski narod identično Muslimanima, Bošnjacima, Albancima pa i onima koji kažu da su Srbi. Crna Gora je građanska država i ni jedna tamošnja nacija nema na nju ekskluzivna prava. Ona je jednako hrvatska kao i bošnjačka, muslimanska, albanska, srpska pa i crnogorska i ostalih njezinih građanki i građana. Hrvatski jezik je u službenoj upotrebi u Crnoj Gori. Hrvatska nacija u toj zemlji je dobro organizirana i za Hrvatsku broj Jedan što se tiče Crne Gore. Jasno, Hrvatska i njezin narod u Crnoj Gori podupiru samostalnu Crnu Goru u njezinim granicama ali i traže ispravljanje svih nepravdi učinjenih hrvatskom narodu u toj zemlji. Uz napomenu da nitko nema pravo tražiti od Hrvata u Boki i Crnoj Gori da budu veći patrioti za tu zemlji od onih drugih u njoj. Hrvati žele kao ravnopravan narod/nacija s drugima izgrađivati današnju cjelovitu Crnu Goru no pristati braniti takvu Crnu Goru pa i po cijenu vlastite štete u slučaju da druge etničke grupe ju podrivaju ili tome slično ne dolazi u obzir. Jer Hrvati jesu i žele biti nacija čestitih i vrijednih pojedinki i pojedinaca s njihovim obiteljima ali ne i “političkih magaraca” te da ih se prevodi ‘žedne preko vode’.
I neka ovaj članak bude otrježnjenje povodom dvadesete obljetnice usješnosti referenduma u prilog samostalnosti Crne Gore.
P.S. Predstavnici ljudi iz Crne Gore pri Visokoj Porti u Stambolu ili Carigradu nosili su titulu ‘hrvatbaša’ što znači poglavar Hrvata. Stanovništvo Crne Gore je stoljećima smatralo hrvatski jezik vlastitim. O tome svjedoči i crnogorska zajednica u suvremenom Istambulu. Glavni grad Crvene Hrvatske je bio Bar.
Josip Žgela
