By Pripomena: Dosad je kroz tekstove, kao što su Iznovična i vječna egzistencijalna kletka – srpanjski žal 2026. ili U podrumu anthropoidea – ‘mre ta krv i svaka ideja stajalo kako se priložena cjelina, kao i dosad objavljeni tekstovi, mogu promatrati isključivo kao čin individualnog polemičko-filozofskog i egzistencijalnog propitkivanja. Štoviše, valja istaknuti i kako sama misao [katkad] odudara od koncepta junačkog pesimizma – koji Nikola Puzović dosad uvodi kao jedinu funkcionalnu alternativu, vršeći sintezu nacionalne svijesti i pesimističnog gledišta.
Poveznica: https://www.academia.edu/172429920/U_ponorima_sebstva_kroz_prizmu_nacije
Autorski esej – nastavno prethodnim mislima, ali i tekstovima naslovljenim U metafizičkim okovima realnacionalizma, objavljenim u petnaest dijelova
Ne mora postojati apsolutno slobodan subjekt da bi postojao subjekt koji reflektira vlastitu uvjetovanost.
Svaki trenutak je kratkotrajni udarac ka jednoj većoj cjelini – akteru koji biva. Ti niskovibratni trzaji dolaze tek kao svojevrsna kiselina koja se neutralizira, jer i sam lik koji je stopljen s ništavilom posjeduje svojevrstan puferski kapacitet. U suprotnom bi već bio mrtav.
Svaka individua je korisni idiot. Jedina razlika jest položaj i status koji zauzima u hijerarhijskom lancu. Jedino što nosi koegzistencija homo sapiensa jest pretenzija da se ino biće podjarmi. Zato u toj masi ne postoji slobodan subjekt, kao što ne postoji ni uzajamno čuvstvo.
Svaki sustav i svaki pojedinac u konstantnoj su potrazi za korisnim idiotima nižeg sloja, a da bi društvo kao takvo funkcioniralo, zapravo postoji samo jedan imperativ – slomiti duh pojedinca i zaslijepiti ga lažima.
Svaka izmučena horda bezglavo djeluje – rutinski. Jedini društveni odnošaj (odnos) koji zapravo može postojati jest u samom temelju neprijateljskog karaktera, prema svemu što živi i biva. Društveni ugovor je svojevrsni vid latentnog sukoba i zato je u konačnici svaki kolektiv obmana – bio on primaran, sekundaran – irelevantno je.
Ono što čovjeka izdvaja iz užeg životinjskog svijeta jest samo sofisticiranost metoda koja je zapravo u korijenu poprimila sva odličja nakaznosti. Um je doprinio da osnovne biološke potrebe budu zloupotrijebljene. Kada je riječ o samom kolektivu – koliko god htio vjerovati, moje vjerovanje jest samo vid jedne imanentne zbilje koja mi je nametnuta time što sam biološki stvor koji prividno mora funkcionirati tako što će pronaći distrakciju od besmisla samotnosti.
U konačnici, promatramo li društvo kroz prizmu biološkog determinizma, shvatit ćemo zašto ne postoji uzvišeni nacionalni ideal, odnosno zašto je on de facto fikcija. Iznova, oni najblaži kritičari bi rekli kako su ovakvi stavovi dihotomični, radikalni, pa i antinacionalni, što je zapravo – netočno. Možda nisu racionalni ili produktivni, ali su svakako proizašli, a i dandanas proizlaze iz najdublje razočaranosti kakvu jedan pojedinac može osjećati, pa bismo ih mogli okvalificirati i kao post-iluzorne. Doista, oni su posve prirodni i predstavljaju logičan slijed rezoniranja za nekoga tko kani djelovati vrijednosno-racionalno.
Kad god sam pomislio da držim radikalno pesimističan kurs, onaj koji je društvo iole spremno prožvakati i ispljuniti – shvatio sam kako ne postoji toliko čvrst pesimizam, izuzev smrti, koji bi bio realna protuteža i parirao toj balegi intelektualnog klateža…
Što je i napisana misao u tome? Ništa, već jedna solipsistička crta koja je kao takva individualno empirijski potvrđena i otuđena od bilo kakvog razuma druge jedinke.
Izdvojit ću jedan komentar koji se odnosi na temu pobačaja:
Tkogod bi kazao kako je dihotomično da pesimist koji se individualno vodi antinatalizmom [iznova, ova konstatacija ovisi o kontekstu i ne treba je shvaćati kao apsolutnu], s druge strane kao nacionalist [također, pojam koji može biti negativno percipiran] brani pravo na život. U oba je slučaja riječ o individualnim etičkim načelima. Prije svega, polazimo li od individualnih genetskih značajki, okolnosti i smislu života kao takvog – donijet ćemo određene zaključke. S druge strane imamo primjer gdje se ne poštuje individualna volja tek biološki formirane jedinke, već se jedan moralni i biološki eksces nastoji nasilno naknadno poništiti, tako što se vrši de facto ubojstvo.
Još jedna misao, koja govori o hijerarhijskoj disproporcionalnosti u različitim disciplinama i sferama:
Katkad mi pojedinci napomenu kako sam „inteligentan” – što je očito svojevrsna sofisticirana uvreda. No, „ludost” bi bila ekscentričnost, a onda je ovo prvo samo javno prihvaćanje invaliditeta.
Mogli bismo zaključiti kako ne postoji valjani razlog, a time ni racionalno objašnjenje za prolongiranje bivanja. Toliko besmislene prošlosti stvara inertnost koja u čovjeku ne budi stvarnu autodestruktivnu želju kroz budućnost, jer je besmislena. – Ovime se zapravo izravno referiram na filozofiju Émila Ciorana.
Nikola Puzović
Hrvatski aktivist i publicist iz Vojvodine
Kolovoza 2026.
