By Za Duklju smo čuli. Stara srednjovjekovna kraljevina. U povijesti zabilježena pod nazivom ‘Crvena Hrvatska’. Duklja je imala svoje knezove ali i kraljeve. Bila je u krilu Zapadne Crkve. Ime je dobila po starom antičkom gradu ‘Dioclei’ (Dokleja). Bila je negdje u današnjoj Boki ili susjednom Svebarju. Njezina dinastija Vojislavljevići su bili vladarska loza ‘latinske Crkve’ te odvjetak hrvatske vladarske loze Trpimirovića. Duklja se prostorno širila prema kontinentu sve do Raške koju su držali Rašani (ne Srbi) a bili su Hrvati kao i vladajući raški vladari i dinastije (loze). Svojevremeni prijelaz u ‘grčku Crkvu’ ne znači i nije značilo da nisu bili ili nisu Hrvati a tako je i danas. Ovo zadnje nam treba biti jasno da si ‘izbijemo’ iz glave onaj stari (yugo)narativ da su svi pravoslavni (osobito oni hrvatski kao i u BiH) automatski Srbi. Tek nakon toga možemo ići naprijed ali stvarno naprijed. Duklja je do 1189. bila većinski ‘latinska’ a od tada ‘grčka’. S nemanjićima (također odvjetak hrvatske vladarske loze Trpimirovića) Duklja se ‘ognjem i mačem’ privodi k ‘Istočnoj Crkvi’ te se sve više naziva ‘Zetom’. Prva domaća ‘pravoslavna’ dinastija toga prostora su bili crnojevići nakon prethodne dvije ‘katoličke’.
Zašto opet Duklja
Da bi se riješio problem često puta se moraju ispravljati “krive” Drine ili neke tamo Morave, Morače i Zete. Crna Gora je nakon manje od 200 godina pod tim imenom krenula nekim lošim putem. Vezivanjem za Rusiju a onda i autonomnu osmansku (tursku) kneževinu Srbiju. Mito, korupcija, prihvaćanje tuđeg identiteta i sl. Sve to je rezultiralo katastrofom za Crnu Goru 1915. a onda još većom zbog tzv. podgoričke skupštine (26.11.1918.). Crna Gora koja se proširila na ‘Brda’ i ‘Staru Hercegovinu’ (južni dio bivšeg Novopazarskog sandžaka) zadobivši međunarodno priznanje 1878. na Berlinskom kongresu čak si pripoji i zapadni dio današnje Republike Kosovo tj. Metohiju s Prizrenom, Gračanicom i Peći. To bijaše 1913. A malo prije toga (1910.) proglasila se kraljevinom. Dođe u rang Duklje koja od kneževine posta kraljevinom također. Duklja imaše knezove a imade ih i Crna Gora. Kraljeve obje također. Ali kod potonje ne potraja zadugo. Pade ona u “srpstvo”. Vlastiti sinovi proglasiše je “srpskom”. Dovršivši političko umorstvo majke studenačkom studeni nadnevka 26 ’18te. Porušiše ju baš kao i Nemanja Stjepan (Stefan) 1189. Samo nam Nemanja ipak u ‘Zeti s gradovima’ povjeri vlast najstarijemu sinu (latinu) Vukanu koji bi njezinim ‘velikim (velim) knezom’. Osta tako Zeta odvojenom od Raške mada s njome bi združena pod istom krovnom vlašću. Nemanja u Baru uze sebi palaču i to u stolnom gradu Crvene Hrvatske (pop Dukljanin). A u dvadesetom stoljeću utopi se Crna Gora u Srbiju (veliku). Crnogorci bijahu ‘srbijanskiji’ no Nemanja i Vukan ‘raški’. No ipak se malo stvari popraviše. 1928. u Dresdenu Kominterna (zašto baš ona?) odluči da se i Crna Gora oslobodi ispod velikosrpske hegemonije kao i Hrvatska, Makedonija, “slovenačke” zemlje, Kosovo a i Vojvodina sa svojim narodima. To se i dogodi barem donekle.
Tijekom 20 stoljeća
1941. Crna Gora je stekla “nezavisnost” pod talijanskim fašistima. Dobila je Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Crne Gore i Boke. Bilo je i Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Sandžaka. I tako nisu smatrani niti Boka niti Crna Gora niti Sandžak dijelom Srbije. S tim da je bivši Novopazarski sandžak bio u sastavu NDH i ona je uvijek na njega polagala pravo. A i na Boku (dio Dalmacije znan i kao Zaljev hrvatskih svetaca). Današnje Kosovo (s Metohijom) je isto bilo van Srbije. Tako se stvorio plan da u Drugoj (novoj) Jugoslaviji jedna od federalnih jedinica tj. republika nastane spajanjem Boke, Sandžaka, Metohije i Crne Gore. Bila bi to svojevrsna replika Bosne i Hercegovine. Zapravo “osigurač” protiv (velike)Srbije. U toj zamišljenoj republici bi živjeli kasniji Muslimani (uglavnom etnički Albanci), Albanci, Srbi, Crnogorci, Hrvati. Boka većinski hrvatska, Sandžak muslimanski, Metohija dosta albanska ali i srpska te Crna Gora crnogorska. Nažalost se odustalo od toga. A mogli su i Vojvodina i Kosovo postati isto republikama. Ili je granica Hrvatske i Srbije mogla biti na rijeci Tisi. Nažalost je Boka utopljena zajedno s južnim Sandžakom u Crnu Goru a sjeverni Sandžak u užu Srbiju. I to stvara i dan-danas probleme. Ali zar ne bi opet mogla oživjeti stara ideja? Objedinjavanje današnje Crne Gore i sjevernog dijela bivšeg Novopazarskog sandžaka. Ako već Metohija kao dio Republike Kosovo otpada. Tako bi ta Republika Duklja imala ukupnu površinu cca 18 700km/2 (današnja Crna Gora i “sandžački” dijelovi Zlatiborskog i Raškog okruga). I negdje oko 900 000 stanovnika. Plodne doline Lima, Pive, Raške, Tare, Zete, Morače. Osmanska (turska) baština Novog Pazara, spoj balkanskoga grada i osmansko-bizantskoga pečata poput Rožaja, Bera, Bijelog polja te Pljevalja. Povijesno kulturološki spoj ‘Stara Hercegovina=južni ex NP Sandžak’, planinski visovi Durmitora, Lovćena, Sinjajevine, Prokletija, obale Skadarskoga jezera, mediteranski pejzaži zapadnije Boke te istočnijih Svebarja i Ulcinja čine to područje doista fantastičnim. Gradovi poput Kotora, Bara, Ulcinja. Herceg-Novi koji utemelji bosanski (hrvatske krvi i roda te jezika) Tvrtko Kotromanić. Budvanske plaže, Paštrovići, Kastel Lastva (Petrovac) na krajnjem istoku Boke. Njegošev mauzolej na Lovćenu pa Cetinje prijestolni grad koji je dobio ime po rijeci Cetinji (ima rijeka Cetina u Hrvatskoj). Pa spomenimo samo Baltazara Bogišića Hrvata iz Dubrovnika koji napisa aurentično crnogorsko pravo. Ivana Meštrovića koji se zdanjem na Lovćenu proslavi. I svih tih junaka, hajduka, čojstva ali i zgoda i nezgoda stoljeća tijeka……
Duklja-nekoć kneževina/kraljevina a u suvremenom vremenu republika
Što bi se postiglo Republikom Dukljom ili možda i Crvenom Hrvatskom ako baš hoćemo da se tako zove! Prije svega “osigurač” protiv velikosrpstva. Pa i (velike)Albanije. Svaki narod ili cjelina bi zadržala svoju posebnost. Uz recimo ‘poseban’ položaj Boke unutar Crne Gore ili komada Boke u kojemu prevladavaju Hrvati. Sjeverni dio bivšeg Novopazarskog sandžaka bi imao svoje uokvirenje u pravnom smislu te bi bio u istoj državi s južnim dijelom bivšeg Novopazarskog sandžaka. Općine Tuzi, Ulcinj bi imale dobre perspektive za razvoj i ne bi im bilo puno bolje u (velikoj)Albaniji. Mogle bi biti daleko ekonomski jače i od samoga Kosova, Preševske doline, većinskog albanskog dijela Sjeverne Makedonije. Hrvatski narod u Boki poglavito ali i u ostatku ‘Duklja-Republike’ bi bio također maksimalno zaštićen i povezan sa svojim matičnim narodom/nacijom poglavito u susjednima Hrvatskoj 
i većinski hrvatskoj Herceg-Bosni i ostatku BiH. Hrvati bi u dijelu Boke mogli imati oblik lokalne autonomije (hrvatske urbano-ruralne zone u Boki i moguće Svebarju). Normalan život u hrvatskom identitetu u crnogorskom ali i sjevernijem dijelu bivšeg Novopazarskog sandžaka također te cijeloj Duklji. Hrvatska bi time mnogo dobila. Crna Gora bi se otarasila bauka agende ‘srpski svet’, Albanci bi imali puni zamah razvoja a Muslimani i Bošnjaci bi opet bili skupa a osobito stoga jer je većina njih zapravo sandžački narod (nacija). I ostali na tom prostoru. Oni koji bi se izjašnjavali Srbima bi uhvatili korak sa novijim shvaćanjima i putevima razvoja umjesto stalnoga maštanja o ‘srpskom svetu’ i izfantaziranoj Crnoj Gori kao o “srpskoj Sparti”. Stoga nikada nije kasno za iznalaženje rješenja. Bitno je na lijep i civiliziran način ponuditi rješenja. Pa makar to bili i neki stari napušteni ‘politički’ recidivi. Zapamtimo, bolje namećimo mi protivniku rješenja no obratno. Rađe se mi bavimo onime što nam je ugroza no da ju trpimo strahujući od nje.
‘Duklja-Republika’ bolje nego “mediteranski Srbi”
U novije vrijeme srpska mitomanija stare Dukljane zove “mediteranskim Srbima”. Želi se dukljanska baština današnje Crne Gore (srbo)prisvojiti. Pravoslavna Crkva Srbije u tome prednjači. Umjesto da više uči kako i Mediteranci da uđu u nebo koje natkrovljuje i Mediteran ona se više bavi antičkim zemaljskim blagom da ga (po)srbuje. Stoga je afirmacija faktično postojećih Pravoslavnih Crkava (Hrvatske i Crnogorske) prijeko potrebita. Bar kao staro sjedište Crvene Hrvatske bi mogao biti mjesto susreta tih dviju Crkava od klera do vjerničkoga puka ali i most prema katolicima pa i europsko(balkanskim) muslimanima s naglaskom na Sandžaklije (Po)Muslimančene i Po(Bošnjančene) Albance). Republika-Duklja bi trajno osujetila ta (po)srbljivanja nečega što sa srpstvom veze nema. A autonomna Vojvođanska Pravoslavna Crkva bi bila “osigurač” da se SPC okrene vjeri i svome kleru i laicima umjesto služenju agendi ‘srpski svet’. Da, rješenja su katkada i teška ali izazivatelji zla, nemira i kaosa se moraju obuzdati.
Pa neka i ovo bude ‘protuudarac’ antihrvatskim elementima osobito među onima koji (veliko)srbuju i (pro)bosančuju.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Brat uz brata, Hrvat/ica uz Hrvata/icu
Josip Žgela
