By O problemima današnjih umirovljenika sve se više i češće piše i govori, no kada pogledamo malo širu sliku uviđamo da je problem puno ozbiljnije prirode. Ako dopustimo da se nastavi sadašnja mirovinska politika onda gubitnici nisu i neće biti samo sadašnji umirovljenici već puno više današnji radnici, posebno mladi koju budu desetljećima izdvajali za sustav od kojeg u starosti očekuju materijalnu sigurnost.
Svaki zaposleni u Hrvatskoj svaki mjesec izdvaja iz bruto plaće 15% doprinosa za mirovinsko osiguranje plus 5% u obvezni mirovinski fond tzv. II stup, dakle ukupno 20%. Ukupan iznos koji svatko izdvaja za mirovinski doprinos nije „dobrovoljna“ štednja već društveni ugovor prema kojem bi nakon 30, 35 ili 40 godina rada čovjek trebao moći dostojanstveno živjeti od svoje mirovine, međutim, stvarnost nam govori sasvim suprotno.
Prosječna mirovina prilikom odlaska u mirovinu predstavlja jedva 35% prosječne bruto plaće što hrvatske umirovljenike zakucava na samo dno unutar EU, i koji imaju sve veće teškoće sa pokrivanjem minimalnih troškova života. Kad se navedenom doda i činjenica da mirovine svakim usklađenjem sve više zaostaju za rastom plaća, a Vlada svaki zaostatak predstavlja kao veliki uspjeh, onda je slika još poraznija.
Je li u prethodno navedenom dovoljno činjenica koje bi danas trebale zabrinuti svaku zaposlenu osobu? Ako danas netko sa prosječnom plaćom jasno vidi da nakon cijelog radnog vijeka ljudi imaju mirovinu kojom jedva pokrivaju režije, hranu i poneki neophodan lijek, onda se sa punim pravom mora zapitati što njega čeka kada ode u mirovinu. Dok većina EU država nastoji očuvati dostojanstven odnos između plaća i mirovina, Hrvatska i dalje zaostaje.
Sve nas treba zabrinuti činjenica da država usprkos mnogim upućenim kritikama i dalje nema jasno postavljen cilj po kojem bi se odredio minimalni udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći. Bez postavljenog cilja koji je u programu HDZ-a prvi puta naveden 2015., potom 2016., po kojem će se prosječna mirovina podići na 60% prosječne plaće, nema niti može biti govora o nekoj ozbiljnoj mirovinskoj politici, a kamo li reformi mirovinskog sustava. Upravo zato i imamo tek povremene PR korekcije u sustavu koje Plenkoviću služe kao politički marketing, a ne sa ciljem sustavnog rješavanja problema. Zbog svega navedenog pitanje mirovina nije pitanje samo jedne generacije nego dugoročne međugeneracijske solidarnosti i odgovornosti države prema vlastitim građanima. Odnos države prema današnjim umirovljenicima je najbolji pokazatelj kakva budućnost čeka današnje radnike ako se nešto bitno ne promijeni.
Umirovljenici, nemojmo dozvoliti političarima da naše mirovine smatraju suvišnim troškom za proračun, jer one su rezultat desetljeća našeg rada i plaćenih doprinosa. Iznosi mirovina su stvaran pokazatelj koliko država poštuje vlastite građane. Ako danas ne izgradimo održiv i pravedan mirovinski sustav, sutra ćemo imate generacije ljudi koji će nakon odrađenog radnog vijeka živjeti u siromaštvu. Upravo zato borba za pravednije mirovine nije borba samo za današnje umirovljenike, to je borba za budućnost naše djece, naših unuka i svakoga tko danas pošteno radi i vjeruje da će jednog dana od svog rada moći dostojanstveno živjeti.
Mirovine nisu pitanje samo sadašnjosti nego i budućnosti. Tko danas bude šutio, sutra će živjeti posljedice svoje šutnje…
U Zagrebu, 21. 07. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
