By Hrvati su kako kažu povijesni izvori došli na JI Europe u 7 stoljeću. Na poziv istočnorimskog (bizantskog) cara Heraklija. Kao bizantski podanici i pouzdanici trebali su obuzdati Avare koji štetiše Konstantinopolju. Hrvati po dolasku pokoriše Avare i biše u dobrim i korektnim odnosima s Bizantskim Carstvom. Hrvati sa samim Bizantom i nisu ratovali. Hrvati su se iz zaleđa useljavali u gradove pod bizantskom vlašću, ženili se bizantskim djevojkama uglavnom romanskoga podrijetla ali dijelom i helenskoga i drugoga, dobivali bizantske plemićke titule, časti, društveni ugled i materijalno blagostanje. Tako rastijaše postotak tj. udio Hrvata u ukupnom stanovništvu gradova (komuna) na današnjoj hrvatskoj obali proširenoj od Trsta pa do Bara i Drača te otoka također. Drugim riječima, sav taj opisani potez obale s otocima su Hrvati malo-pomalo preuzimali te sukladno tome ti mediteranski predjeli ulažahu u sastav Hrvatske. Mare romanum (bizantsko more) postajaše hrvatskim. Mare nostrum croaticum (More naše hrvatsko). Hrvatska tradicija se stapaše s romanobizantinskom uključujući i crkvenoslavenski jezik, popove-glagoljaše, pismo glagoljicu i ćirilicu (hrvatska verzija), spoj grčko-romanskog (bizantsko-rimskog) načina života, prožimanje grčke i latinske kulture te time utjecavši na osebujnost hrvatskoga (protonacionalnog a kasnije i nacionalnog) identiteta. Bizantskvlast na tlu današnje Hrvatske je završila 1189. u vrijeme vladanja cara Manuela I Komnena. Valja napomenuti da je podjelom dvaju Carstava: Franačkog i Bizantskog crta razgraničenja tekla današnjom južnom Hrvatskom. Većina hrvatskih otoka te uski rubovi oko današnjih južnohrvatskih gradova (Zadar, Split, Trogir, Kotor) su spali pod Bizant podjelom u Aachenu 813. Ono što je važno naglasiti je da su Hrvati pa i Hrvatska navezani na bizantsko nasljeđe do dan-danas i ubuduće kao i Venecija (Mlečani). I jedni i drugi su većinom katolici latinskoga obreda ali i kao takvi prožeti istočnim kršćanstvom i uljudbom. S tim da za razliku od Venecijanaca u Hrvata ima i pravoslavnih vjernika (faktično postoji i Hrvatska Pravoslavna Crkva koja čeka da pravomoćnom sudskom odlukom bude registrirana u Registru vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj). Dakako na to nasljeđe se nadovezuje kasnije razdoblje osmanske vladavine. Hrvati imaju i vlastito pismo ‘arvaticu’ (pismo u Osmanskom Carstvu). Hrvati su također u određenoj mjeri baštinici i osmanske kulture jednako kao i pravoslavne (“grčke”). I da ne bi bilo nikakve zabune, ne radi se o nikakvim Srbima ili Bošnjacima već o Hrvatima, istim onim Hrvatima kao što su i katolici (bilo rimokatolici bilo grkokatolici). A i Venecija nije baš bila u tako neprijateljskim odnosima s Osmanskim Carstvom. A u Bizant su bili “zaljubljeni” i nakon što su se našli ispod njegove vrhovne vlasti u 11 stoljeću. Pa kako su Mlečani uvijek bili ono “i” tako i Hrvati. Kako promućurnim Venecijancima identitetski omjeri u njih nisu bili prepreka onda ni Hrvati ne trebaju “patiti” od tih raznoraznih skrupula da se tako izrazimo. Zar ne? Mudar savjet zlata vrijedi! Ali mi Hrvati možemo u tom vidokrugu spajati Veneciju i Istanbul odn. Serenissimu i Romejsko (Bizantsko) Carstvo. U (pro)hrvatsku korist. I Beograd i Sarajevo ili Rim imaju osjetiti da im tu mjesta nema. To im mora biti stavljeno odmah do znanja. Osim ako žele da se i mi “ogrebemo” o njih. Na našu korist a njihovu……. neka promisle.
Geopolitički kontekst (između ostatka Europe i Balkana)
Hrvati i Hrvatska a još više Herceg-Bosna 
u BiH su most između Istoka i Zapada. Između Europe i Balkana. Između zapadnoga i istočnoga kršćanstva zajedno s islamom. I to nam valja iskoristiti. Jer smo sve od nabrojanoga. Kvantitativna zastupljenost spomenutoga ne mijenja na stvari. Ako je tako kod Venecijanaca tako i kod Hrvata. Nama su sa zapada Slovenci (‘alpski Hrvati’) a s istoka Srbi i Bošnjaci (zapravo ‘balkanski Hrvati’). Kako je lijepo čuti a još ljepše znati da u bivšem Novopazarskom sandžaku ima izvornih pravoslavnih i muslimana koji su Hrvati a ne nešto drugo. I okruženi drugima ostadoše Hrvati a ne dio tih drugih. Mnoštvo toponima po Moravsko-vardarskoj dolini i bivšem Novopazarskom sandžaku imaju značenje imena Hrvat ili Hrvati poput naselja Rvatska kraj Rasa ili Arvati južno od Beograda. Naselje Hrvatin u Boki (Dalmacija), Rvatska kraj Novog Pazara, Rvatska s brdom Rvat iznad njega u današnjoj Republici Kosovo, Arvati kraj Velesa i dr. Većinsko pravoslavno selo Hrvaćani kraj Prnjavora u Bosni i Hercegovini (Bosanska krajina, pov. Turska Hrvatska), Hrvaćani kraj Kotor-Varoši, neselje Hrvatin u Sarajevu, brojni Hrvačići, Rvačići u okolici Brčkog i Semberiji u SI Bosni i Hercegovini. U 17 stoljeću su u osmanskim izvorima spomenuti stanovnici livanjskog kraja (Hercegbosanska Županija, Herceg-Bosna) kao ‘Aarvaćani’. A s druge strane na zapadu u Istri (gradska općina Koper ili Capodistria iliti Kopar) ima naselje Hrvatini. Nazvano po Hrvatima. Brojni toponimi u povijesnoj Kranjskoj uz granicu s Hrvatskom su jednostavno hrvatski. I tako od današnje Slobodne Države Bavarska pa do Krete i Peloponeza te Češke, Moravske i Galicije. Da, Hrvati su definitivno spoj Istoka i Zapada, Europe i Balkana, Mediterana i euroazijske kopnene ploče. Ali čemu onda Slovenci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani……? U kakvom smo suodnosu s njima? Kome sličniji? Kako se postaviti?
Sa zapadnih strane
Hrvatska na zapadu graniči povijesno gledajući s Kranjskom i Štajerskom. To su bile stoljećima stare pokrajine tj. administrativne jedinice-grofovije (vojvodine-krunovine) unutar Austrijskog Carstva tj. Habsburške Monarhije te potonje Austro-Ugarske. Njima se pridružuje i treća pokrajina (vojvodina-grofovija) po imenu Koruška. Te tri zemlje (dežele-domovine) Kranjska, Štajerska i Koruška su bile definirane kao ‘unutrašnje austrijske pokrajine’ ili Unutrašnja Austrija. Unutar Unutrašnje Austrije je bilo oko 80% današnje Slovenije te dobar dio današnje Savezne Republike Austrije tj. savezne pokrajine Štajerska i Koruška. Kranjska se spominje još u 10 stoljeću. Štajerska i Koruška se također spominju unazad mnogih stoljeća. A ime ‘Slovenec’ (Slovenac) prvi put 1821. od strane Franca Prešerena koji se čak izjašnjavao Hrvatom. Slovenec (Slovenac) je umanjenica od Slaven. Ali stoljećima ili čak tisućljećima su se tamošnji žitelji zvali Kranjcima, Štajercima i Korušcima. I kakva je sada lingvistička veza sa imenom ‘Slovenac’? Nikakva! Mnogi današnji Slovenci a pogotovo Kranjci su etnički Hrvati. Osobito u Beloj krajini. Drugo ili treće najčešće prezime u današnjoj Sloveniji je Horvat. Među najčešćima su i Hruvat, Kruvat, Hrvatin i sl. Bela krajina je do 13 stoljeća bila sastavni dio Hrvatske. Prekmurje je stoljećima bilo sastavni dio Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva za razliku od ostalih “slovenačkih” zemalja. Hrvatska stoga ima povijesno pravo i na taj prostor. Od 16 pa do 19 stoljeća stanovnici Bele krajine, Prekmurja i još dvije tamošnje regije su se zvali Hrvatima. O tome se šuti. Osobito u današnjoj Sloveniji. U gradskoj općini Koper ili Capodistria iliti Kopar ima naselje Hrvatini nazvano po Hrvatima. Prostor između Pirana i Kopra je naseljen do iza 1945. uglavnom Hrvatima a do 1945. i Talijanima. Slovenaca nije bilo ni za lijek. A hrvatski partizani su oslobodili taj prostor uključujući i sam Trst. Trst je naš, Koper je naš! Hrvatski! Ili Hrvatska. Ako neki hoće “veliku Sloveniju” mi još više proširenu Hrvatsku na zapadno susjedstvo. Ti “velikoslovenci” traže cijelu današnju austrijsku saveznu pokrajinu Štajersku ali i Korušku, Trst i dobar dio Julijske krajine (Giulia-Friuli-Venezia). Pozivaju se na Karantance ali kakve veze ima ime Karantanije saeimenom ‘Slovenec’? No, ipak smo mi Hrvati itekako navezani na deželu. I etnički i kulturno i povijesno. Radne navike, disciplina, poduzetnost, inventivnost, uredno plaćanje računa, urednost, socijalna osjetljivost, pravna zaštita, funkcionalna država, promućurna politika, emocionalna distanca spram stranaca i manjina, zaštita vlastitoga, minoriziranje stranoga utjecaja i sl. su stvari koje nam je usvojiti od Zapada pa i “dežeIaca”. Ugledati se na deželu glede uspješnosti te pozicioniranja u EU pa i NATO. Zar nije to bolje od onoga ‘mi Balkanci’ ili ‘kod nas na Balkanu’ poput Crne Gore gdje se stalno vode teme ‘je li Crna Gora srpska ili nije’?! Zašto se Sloveniju ne svrstava u Balkan? Zašto njezini stanovnici nisu ‘Balkanci’? Zašto dežela nije u “Regionu”? Zašto deželu ne svojataju velikosrbi ili drugi? Zašto se tamo ne propagira ‘probosanstvo’? Zašto se slovenski jezik ne negira? Zašto se ne traži povratak na ‘srpsko-hrvatsko-slovenački’ jezik od 1918.-1941.? Zašto se današnji Slovenci ne nazivaju ‘Srbima’ i sl.? Zašto nitko ne govori za Koper da je to grad na “srpskom” moru? Ili zašto nema baš parola ‘Srbija do Koruške’ premda je Nikola Pašić htio i ‘prisajedinjenje’ Koruške sa “srpskim” zemljama? Gdje se to izgubilo? Zašto tako nije i glede Hrvata, Hrvatske i Herceg-Bosne (hrvatski kantoni, gradovi i općine u Federaciji BiH u BiH)? E upravo radi toga valja nam se ugledati na deželu tj. zapadne susjede. No to ne znači odustajanje od toga da današnji Slovenci i Slovenija ne nose temeljni hrvatski identitetski i svaki drugi pečat? Slično kao veze između današnje Sjeverne Makedonije (i južno Pomoravlje) i Bugarske odn. Makedonaca, sjevernijih Pomoravaca među kojima su i Šopi te Bugara. Bugarska načelno priznaje da su oni dijelovi drugih država pa i nacionalnih zajednica ali ističe istinu da im je korijen bugarski. Tako i glede odnosa nas i onih u deželi treba biti.
Hrvati i istočnijeh strana kraji
Hrvata ima na Balkanu. Većinski hrvatska Herceg-Bosna u BiH jest Balkan ali ima tendenciju odvajanja od ostatka Balkana. S druge strane Autonomna Pokrajina Vojvodina s Zemunom zemljopisno nije Balkan ali geopolitički nažalost jest. Dakle obrnuto od Herceg-Bosne i dijelova Hrvatske (u zemljopisnom smislu). Herceg-Bosna još uvijek jest i geopolitički Balkan a Hrvatska kao cjelina nije mada zemljopisno dobar dio jest. Vojvodina s Zemunom zemljopisno je potpuno van Balkana ali geopolitički jest potpuno Balkan, nažalost. Svakako da osim većinske hrvatske Herceg-Bosne i cjelokupna BiH s istočnim Srijemom, Bokom, Bačkom Hrvatskom (bajski Trokut i SZ Vojvodine uz granicu s Hrvatskom), Sandžak, Boka također spadaju u povijesne i etničke prostore Hrvatske s snažnim hrvatskim pečatom. Ti navedeni prostori također imaju svoju povijesnu fragmentiranost i raščlambu kao i na zapadu “slovenskebzemlje”. Primjerice, pop Dukljanin spominje ‘Crvenu Hrvatsku’ kao horonim za antičku i srednjovjekovnu Duklju (primarno prostor današnje Crne Gore s Bokom). Zatim pojam ‘Raška’ koju se povezuje s pojmom Hrvatska (‘Hrvaška’, ‘Rvaška’). Isto po mnogima raška država nije bila srpska niti su Rašani bili Srbi. Nemanjići pa ni Stefan Nemanja (Stjepan Nemanja) pa ni sv. Sava nisu bili Srbi nego Rašani. Srbi su bili zavisni seljaci (kmetovi) ili pak robovi (sebri). Ali vladajući slojevi u Raškoj se nisu mogli identificirati sa nižim slojevima tj. ‘sebrima’ odn. ‘servima’. Isto tako su ljudi iz Crne Gore u Istanbulu otvoreno demantirali novinara beogradske ‘Politike’ time da su mu rekli da oni jesu Crnogorci ali ne i Srbi i da kao takvi govore hrvatskim jezikom te im se stoga poglavari zovu Hrvat-baše što znači poglavar(i) Hrvata. Znamo da je Šid s okolicom u današnjoj Vojvodini bio u Banovini Hrvatskoj. Kasnije cijeli istočni Srijem u Hrvatskoj. I otprije Banovine Hrvatske. Boku kotorsku zovemo ‘Zaljev hrvatskih svetaca’. No, ipak valja nam znati da smo po mnogočemu sličniji zapadnijim ‘srodnicima’ no istočnima. Po socijalnim i društvenim te kulturološkim osobinama. Stoga nam valja odbaciti ‘pripadnost Balkanu’ i identificiranje s njim. Odbaciti ono što nas Hrvate čini ‘Drugocrnogorcima’ u smislu da nam se niječu jezik, kultura, nacionalna posebnost, identitet i sl. kao što se to radi Crnogorcima. Ne trebaju nam stalne provokacije u smislu da smo mi “pokatoličeni Srbi”, da nemamo vlastiti jezik, državnost i sl. Ne trebaju nam bilo kakva tuđa svojatanja ni sa koje strane svijeta. Ali i u pogledu svojatanja trebamo graditi odnose na recipročnosti. Zašto bismo bili korumpirani, besposličari, zajedljivci, mutikaše, dvoličnjaci i tome slično a što se sve veže za Balkan i Balkance? Čemu slijediti primjer neuspješnih i opterećenih raznoraznim aferama i “mafijaškim pričama” tj. ‘klanovima’ koji ni čitavoj Europi pa i šire ne daju mira? Čemu u “bratski” zagrljaj s onima koji su nas skoro došli “glave”? Čemu glumiti treću točnije četvrtu virtualnu ‘Jugoslaviju’ na lažnom bratstvu i jedinstvu kada je ono doprinijelo tolikim jamama, zvjerstvima, silovanjima, psihičkim poniženjima i sl.? To je van svake pameti!
Temeljni koncept
Radi se o tome da se hrvatski narod pravilno pozicionira. Po uzoru na Veneciju i Mlečane primjerice. Svojevrsni most između Istoka i Zapada. Pače i sjevera i juga. Ali s apsorbiranjem i sa lijeva i zdesna onoga što nas kao Hrvate jača bez “utapljanja” u neke druge ili veće cjeline. Biti most prvenstveno u vlastitom interesu. Iskorištavati obje obale zarad svoje koristi i sreće. Od ‘manjega’ postati ‘većim’. Od slabijega jačim. Okrenuti stvari u vlastitu korist. Jačega učiniti slabijim a nas jačim u odnosu na njega. Superiornijem od sebe postati superioran a on da nam bude inferioran. Preuzeti inicijativu. Približavati Europu s Balkanom i obratno ali to ‘masno’ naplaćivati. I truditi se uvijek biti na dobitku. Rađe biti potražitelj no dužnik. Igrati se s onima koji se s nama igraju. Sve se to dade. Mlečani i ‘venecijanska’ škola političkog umijeća su nam dobri ‘vodiči’. Jest, učiti i od onih u deželi ali i od onih s balkanskih vjetrometina poglavito ‘istočnodrinskih’ i ‘južnosavskodunavskih’. Kosovari su nam kao i Albanci primjer učenja zajedništva i međusobne pomoći. Bugari kao primjer ne odustajanja od ‘stare baštine’. Ako Turci žele povratak na nekoć tuđe osvojeno kako li nećemo mi Hrvati na naše što su nam drugi oteli ili otuđili! Prema tome, to su pitanja oko kojih nam se vrtjeti i pozicionirati. I rađe dijeliti put dežele no Crne Gore. I to znači ujedno i gospodarski napredak i bolju kvalitetu života. I sve što ide uz to. Uz naravno, realizaciju priznanja Hrvata u današnjima Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Republici Kosovo posebnim nacionalnim entitetom sa svim pravima koja iz toga proizilaze. Uz jačanje položaja hrvatskoga naroda gdje god živi. I svi Hrvati da slijede upute ‘mletačke škole’ političkog umijeća gdje god žive. I tamo gdje su dominantni i tamo gdje nisu. Na način kako prilike nalažu. Jer ‘pomozimo samima sebi pa će nam i Bog pomoći’.
S vjerom u Boga i hrvatskom slogom!
Uvijek za Pravo (hrvatsko, naravno) i Dom Spremni 
Pa što Bog da i sreća junačka!
P.S. Prema najnovijem izvješću CIA-e u današnjoj Sloveniji živi 100 000 Hrvata.
Ako su Hrvatska i Slovenija bili dio bivše Jugoslavije (pilitičkog Balkana) i sada su obje u EU kako onda Slovenija nije Balkan a Hrvatska jest? Nema logike! Ili su obje Balkan ili obje nisu Balkan. Neme “između”. Herceg-Bosna (većinski hrvatski kantoni, gradovi i općine u Federaciji BiH u BiH) trebaju ‘van okvira Balkana’ a također i Vojvodina.
Valja donijeti Zakon o hrvatskom narodu na njegovom matičnom prostoru (Jugoistočna Europa s Balkanom) te dijaspori
Ustanoviti Dan hrvatske zastave i nacionalnog jedinstva (npr. Dan osnivanja HRHB ili neki drugi poput 26.8 .tj. na obljetnicu formiranja Banovine Hrvatske iz 1939.).
Valja jačati Hrvatsku Ratnu Mornaricu. Graditi odnose s Grčkom, Ukrajinom, Rusijom bez bilo kakvog “upliva” Beograda te s Turskom, arapskim i islamskim zemljama van domašaja ‘Sarajeva’.
Upitajmo se, zašto se Slovencima ne podmeću filmovi poput ‘Svadba’? Zašto se Slovencima ne nameće zajednička koorodukcija filmova sa Srbijom? Zašto službena Ljubljana ne financira ‘yugokulturnu’ politiku? Zašto se novcima građana Slovenije ne financiraju srbijanski filmovi? Zašto tamo nema toliko vijesti iz Čačka i Kuršumlije? Upitajmo se želimo li da netko iz uže Srbije dođe u Hrvatsku kao što dolazi u jednu Izolu, Portorož ili Kranj? Ili nam više paše da dolazi kao što dolazi u Herceg-Novi ili Berane a i Podgoricu (bivši Titograd) smatrajući to dijelovima gradovima “srpske Sparte” iliti druge “bratske” države “srpske”? Neka bude rađe ono kao s Izolom, Portorožom (Istra) te Kranjem (Gorenjska) nego kao sa Herceg-Novim (Boka), Beranama (Sandžak) te Podgoricom (glavni grad Crne Gore).
Pamet u glavu Hrvati!
Bog nas u tome pomogao!
Josip Žgela
