By Početkom dvijetisućitih u Hrvatskoj se dogodio nesvakidašnji ekonomski fenomen. Nije bilo grada ni manjeg mjesta u kojem preko noći u potpunoj tišini nisu niknule kineske trgovine. Bilo ih je posvuda, od malih kvartovskih prostora do ogromnih robnih kuća. Prodavali su robu najniže klase, ali s cijenama kojima nitko nije mogao parirati, pa su i na temelju toga domaći obrtnici masovno propadali. Pod pritiskom nameta, kineski trgovci bez problema su preuzimali lokale u središtima gradova. Najviše je bôlo u oči što su zaposjedali top lokacije, često najskuplje i najatraktivnije poslovne prostore na glavnim trgovima i šetnicama, ostavljajući javnost u čudu kako im to uspijeva.
Međutim, najveći apsurd bio je na blagajnama. Trgovine su vodile kineske trgovkinje koje su jedva znale tri riječi hrvatskog jezika, pa se s pravom nametalo pitanje kako su uopće dobivale sve potrebne dozvole za rad. Odgovor je bio jednostavan i legalan, skriven iza domaće birokracije. Kineski poduzetnici otvarali su klasična trgovačka društva (d.o.o.). Hrvatski zakoni ne uvjetuju poznavanje jezika za osnivanje tvrtke niti za njezino vlasništvo. Da bi zadovoljili minimalne tehničke uvjete, prošli inspekcije i ishodovali papire, unajmljivali su domaće agencije, odvjetnike i knjigovođe. Radne dozvole dobivali su kroz sustav kvota za strance ili na temelju samozapošljavanja u vlastitim firmama u koje su formalno investirali. Dok je država domaćim poduzetnicima brojala svaku dlaku u jajetu, kineski biznis podmazan angažmanom domaćih posrednika glatko je prolazio kroz sustav.
Zarada se temeljila na čistom volumenu i siromaštvu građana. Kupovna moć u Hrvatskoj bila je na dnu, a u kineskim dućanima bilo je doslovno svega. Robu su nabavljali na kontejnere preko velikih veleprodajnih skladišta, poput onog u zagrebačkom Jankomiru, što im je osiguravalo ekstremno niske nabavne cijene. S tako niskim maržama uspijevali su plaćati skupe najmove u središtima gradova, jer je promet bio golem. Bilo je to zlatno doba plastike, jeftinog tekstila i robe sumnjive kvalitete koja je punila hrvatske domove.
Međutim, kako su tiho i bez ikakve pompe ušli na hrvatsko tržište, tako su još tiše i brže iz njega nestali. Danas u središtima gradova više nema ni traga tim trgovinama, a nitko se više i ne pita što se s njima dogodilo. Suprotno teorijama zavjere, iza njihova nestanka stoji brutalna matematika i promjena tržišnih trendova.
Najamnine u središtima gradova s vremenom su skočile u nebo, a zarada od jeftine robe više nije mogla pokrivati te troškove. Ključni udarac zadale su im velike europske korporacije. Pojavili su se diskonteri poput Pepca, Teddyja i Kik-a, koji su ponudili jednako jeftinu, ali moderniju i bolje brendiranu robu u čistim prostorima trgovačkih centara. Kineski dućani, s robom natrpanom do stropa i prepoznatljivim mirisom jeftine plastike, preko noći su izgubili kupce. Konačnu točku na i stavio je internet. Kupci koji i dalje traže najjeftinije proizvode s Dalekog istoka jednostavno su se preselili na aplikacije poput Temua, AliExpressa i Sheina. Fizička trgovina postala je potpuno suvišan i neodrživ trošak.
Većina kineskih obitelji spakirala je kofere i tiho napustila Hrvatsku. Shvatili su da su troškovi života ovdje postali previsoki, a zarada premala, pa su poslovanje preselili u bogatije zapadnoeuropske zemlje poput Italije i Njemačke, ili su se vratili kući. Oni rijetki koji su ostali u središtima gradova potpuno su promijenili smjer. Shvatili su da se od jeftinih trenirki više ne može živjeti, pa su prostore transformirali u specijalizirane azijske prehrambene trgovine i moderne restorane. Era jeftinih kineskih svaštara u središtima gradova nepovratno je završila, a iza nje je ostala tek uspomena na jedno specifično tranzicijsko razdoblje hrvatske svakodnevice.
Mladen Pavković
