By Svake godine, tako i ove, naiđe put, hodočašće, u Hrvatsku velikog broja hrvatskih iseljenika. Postalo je skoro obvezno , pogotovo u ljetnim mjesecima, posjetiti Lijepu našu, napuniti baterije kako se to kolokvijalno kaže. Oni udaljeniji prosječno ostvare barem jedno putovanje dok oni koji žive u blizini, pogotovo na europskom kontinentu, više puta.
Hrvatska u tim mjesecima naraste po broju stanovnika, de facto, možemo slobodno govoriti ne samo o boravištu nego i o prebivalištu tokom godine kad se spoji više posjetitelja u jedno. Malo je škakljivo izračunati točan broj, sve zavisi od tako zvanih 3,2 milijuna Hrvata koji žive izavn RH, koliko se njih odluči otići jednom godišnje na putovanje. Sigurno mlađi prednjače u broju ali zato stariji kad idu ostanu dulje.
Trebalo bi sprovesti census, popis, stanovništva, kao nedavno u Australiji, i vidjeti koliko Hrvata živi u iseljeništvu, viditi točan broj, njihov životni standarad, navike, a pogotovo odlazak, put u Hrvatsku. Ono što je važno naglasiti je da ti posjetitelji su čisti prihod državi, oni ne koštaju ništa, naprotiv troše novac u zemlji. Oni su dio sveopćeg turističkog udjela u hrvatsku ekonomiju plus što mnogi od njih uz taj doprinos sudjeluju i ulaganjem u Hrvatsku, putem pomoći koju šalju rodbini, raznim investicijama i slično.
Mnogi posjetitelji će i ove godine doživiti Hrvatsku kao skupu destinaciju, tako i za nas iz Australije gdje su domaće cijene hrane, piča i smještaja na istoj razini, iako su plače prosječno 30% veće u Australiji.
Uvijek je intersantno čuti komentare taksista koji vas vozu, koji su dobrim dijelom strani radnici, njihove utiske o stanju u zemlji. Cijene prijevoza taksijem općenito znaju biti ekstravagantne pogotovo na moru, na kračim destinacijama, kao da nikoga nije briga što će se biti sutra.
Prema informacijama mnogi domaći turisti idu na odmor vani, u susjedne zemlje, jer im je jeftinije nego u domaćem ambijentu, uz često bolju hranu i uslugu. Važno je gdje se hranite jer su razlike u restoranima velike, variraju od loše do dobre ponude.
Par vrlo zanimljivih iskustava, jedna prilikom predstave u zagrebačkoj komičnoj družini, kazalištu, Histrioni u parku Opatovina u Zagrebu predstavom “Francekova teta” gdje su među ostalim spomenuti, u jednoj vrlo šaljivoj sceni o crncima, i Francetićevi “crnci”!?
Sumnjam da su mnogi od prisutnih gledalaca uopće shvatili o kojim je ovdje crncima riječ. Naime, radi se o poznatoj Crnoj legiji koju je u Sarajevu 1941 uspostavio Jure Francetić legendarni ustaških zapovjednik. Ime Crna legija i po tome “crnci” dobila je po crnoj odori u kojoj su vojnici bili obućeni, odore koje je Francetić, u nestašici u tadašnjim ratnim vremenima, dao sašiti od crne tkanine koju je našao u jednom skladištu. Te crne košulje nemaju nikakve veze sa talijanskim fašističkim crno-košuljašima s kojima je Francetić stalno bio u sukobu.
Usput, Francetić je bio taj koji je na rijeci Drini postavio prvi i zadnji hrvatski stijeg kao znak granice tadašnje hrvatske države (NDH). Vrijedno je spomenuti da se u Australiji u većini hrvatskoh klubova i crkava dan danas prilikom pjevanja Hrvatske himne pjeva: “ … Teci Dravo, Savo, Drino teci Nit’ ti Dunav silu gubi…”
Drugo ugodno iznenađenje je bila dostupnost, uz druge hrvatske novine, i vrijednog Hrvatskog tjednika u VIP salonu na uzletištu Dr.Franjo Tuđman u Zagrebu, i to u više primjeraka.
Govoreći o hrvatskom tisku upao mi je u oči jedan članak u Večernjem listu kontroverznog, nažalost uvijek prisutnog, komentatora Miljenka Jergovića koji izgleda nikad ne propusti priliku da blati Hrvatsku i hrvatski narod, tako i ovog puta u jednom članku o ljudskoj gluposti.
Primjerice, uspoređujući publiku koji idu na klasične koncerte vis a vis one koji su prisustovali na Thompsonovu koncertu na Hipodromu sa slijedećim komentarom:
“više je pročitanih knjiga iz kanona svjetske i hrvatske književnosti u glavama prisutnih na koncertu Petrita Cekua u dnevnoj sobi građanskog stana u Glazbenom salonu Gvozdanović, nego među 504.027 navodno, ili po Duhu Svetome prisutnih na Hipopdromu, prošlog ljeta”.
Čudna usporedba jednog čudaka koji se profilira kao intelektualac, naime pozvan da pravi usporedbe tko je tko u hrvatskom društvu. Za njega su intelektualci oni koji čitaju specifične knjige, individualno idu na specifične klasične koncerte, (nije spomenuo operu i balet), dok su (citaram):
“ glupi ljudi, oni koji se koaguliraju u mase, stada i čopore, ljudi koji ništa ne čitaju, ili već sasvim rijetko, “krive stvari čitaju”, umjesto da se zamišljaju u životima i u životnim i emocionalnim iskušenjima drugih ljudi, predaju sebe opasnoj fikciji i izmišljotini naroda, nacije, rase”.
Sigurno je vrsni analitičar sproveo anketu, analizirao što tih, ne “navodno” nego stvarnih posjetitelja Thompsonova koncerta misle, plus onih stotinjak tisuća koji su stajali izvana, u blizini. Jasno da nije, to bi bilo previše za očekivat od prepotentnog autora, nego su to sigurno posljedice njegove “imaginacije” ili halucinacije, nakon što je pročitao, kako kaže, knjige pjesama Ivice Đikića “Međugorje” ili knjige Jean-Jacquesa Rousseaua “Ispovijesti”!?
Nije svako zlo za zlo pogotovo kad postane prepoznatljivo u društvu. Već se unaprijed zna što se može očekivati iz ovakvih izvora, pera, a razlog da postoje, da ih se tolerira, je u isto vrijeme i znak zrelosti, tolerancije, ako ne dekadencije, jednog društva.
Nešto slično bilo je tijekom srednjeg vijeka, u vrijeme dvorskih budala, trubadora i sličnih karaktera kojima je bilo dozvoljeno ne samo zabavljat nego i ismijavat samog vladara, bez da usput izgube i glavu. Oni bi za kratko postali “Junak našeg doba” kako stoji u nad naslovu ovog članka u Večernjaku, “junaci” za dvadest i četri sasta, a poslje tišina, mrak.
Pozitivno je to što u ovom slučaju ovakvo tiskano ništavilo ne košta državu novca, za razliku od nekih već poznatih anti-hrvatskih ličnosti u politici, u Hrvatskom saboru, koji nažalost i dalje vuku “lovu” iz državnog proračuna.
Ovakvi kratki izleti u Lijepu našu su i te kako pozitivni, važni, da na licu mjesta vidimo što se sve u njoj radi i događa. Da rasvjetlimo neke pojmove, da se usput oslobodimo nekih stavova i shvatimo da domovinu treba i doživjet a ne samo iz daleka sanjat i idealizirat.
Stjepan Asić
