By (Slika: tzv. „eksploatacijska polja“ obuhvaćaju sedam istražnih polja u Međimurje, Posavinu, Pokuplje, Podravinu i šire, a svako je polje označeno šifrom. Radi se o vađenju prirodnih resursa iz zemlje, ugljikovodika, u partnerstvu sa drugim zemljama. „Frakiranje“ nadziru vlasti drugih država, bez obzira što je ubrizgavanje agresivnih kemikalija u podzemlje zabranjeno u većini država civilnog društva. Takva „frakiranja“ dokazano pokreću određena seizmička kretanja. Sabor je po ubrzanom postupku donio poseban zakon o tome. Usprkos potresa u Zagrebu i Banovini agresija na podzemlje obavlja se kod nas u Hrvatskoj. Zašto?)
Evo, svjedoci smo kako se Hrvatska razvija u državu sa „vladavinom prava“, ali ne i vladavinom pravde i nacionalnog boljitka. Vladavina prava Hrvatske, u obliku „duboke države“, odvija se u smislu produkcije zakona, strategija, i moćne hrvatske legislative, ali neučinkovite. Bogati smo sa tisućama zakona i podzakonskih akata, Sabor marljivo radi i svako malo eto nekoliko novih zakona, a tu su i strateški dokumenti, bez obzira što su neučinkoviti i što glume mrtvo slovo na papiru, niču kao gljive poslije kiše. A sve te strategije dolaze, ali kao da nije jasno da su strategije u biti oblik planova koji bi trebali imati jasan cilj, biti rezultat temeljnog nacionalnog sustava, dugoročnog razvojnog plana, uz postojanje podsustava nadzora i realizacije. Svega toga nema, ali strategije su tu. Eto, stalno postavljam jedno pitanje, ali bez odgovora. Pitam, radi li se tu, zaista, o tolikom neznanju i nesposobnosti usvajanja osnovnih postupala tržište ekonomije ili se pak radi o političkom nemaru i nadziranom sljepilu?
Obzirom da živimo u svijetu u kojem nema tajni, odnosno, tajne su kratkog daha, pana YouTubenailazim na plan izvođenja bušenja podzemlja i agresivnog „frakiranja“ na području sjeverne Hrvatske, unatoč potresima koji je pogađaju. Svaki lokalitet označen je posebnom oznakom, kao i vrstom radova, a kako stručnjaci kažu ti radovi potiču potrese. Kao što izvješće kaže, Sabor je usvojio taj plan i eto, sve je legalno. Bilo kako bilo, pitam se, ako imamo u Banovino ovakva grozne štete od potresa, ako nam je Zagreb, gradska jezgra posebno, razoren, kome padaju na pamet takvi opasni radovi. Što tu struka kaže? Da li ju je tko pitao? Očitovanja struke, kako vidim, nema, dakle, opet naša politika. I sad, nameće mi se pitanje koje stalno potiho postavljam, ali sad na njemu treba inzistirati. U svim tim strateškim i planskim dokumentima, ma kako god oni bili bez smisla, ipak nešto kažu, ima li među njima dokument o dugoročnom korištenju svekolikih nacionalnih resursa. Ima li strategije korištenja resursa, stavljanja resursa u gospodarsku funkciju, kome i pod kojim uvjetima, kako nadzirati procese i kako zaštiti hrvatske interese, kao i koji su to hrvatski interesi. A obzirom da se radi o prevažnoj temi, koja obzirom na osjetljivost nadilazi službene politike, potrebno je provesti javnu raspravu, konzultirati struku te postići konsenzus, suglasje svih. Kako god to bilo već na prvi pogled važno, toliko je to prevažno, jer svi naši životi, kao i nacionalna budućnost zavisi o tome.
Zašto?
Pogledajte pojam DRUŠTVENO PODUZETNIŠTVO ili pak PODUZETNIČKO DRUŠTVO, kao i činjenicu da je Hrvatska 2015. sukladno zahtjevimaEUadonijela Strategiju razvoja društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2015. do 2020. godine.Radi se o državnom dokumentu koji se odnosi na prihvaćanje razvoja poduzetničkog društva u Hrvatskoj, ali kako god to bilo pozitivno na prvi pogled, to ima i onu drugu stranu, lošu. Posebno je loša ako nepripremljeni ulazimo u nešto novo i nametnuto. Taj projekt, kad je u pitanju Europa, dolazi iz Velike Britanije i SADate unosi u sve ekonomije i živote država EUa posve novi način života, razmišljanja, nesigurnost rada, kao i druge nedaće koje postaju životni stil. Da budemo jasni, ništa nije apsolutno loše ili pak apsolutno dobro, ali ovako snažno novo društvo, bitno različito od nama poznatog načina života i rada, traži duboko promišljanje pa zatim pripremu i djelovanje. Bez toga smo, rekli bi, „u banani“. Pa evo, samo nekoliko informacija koje vezano za poduzetničko društvo navodi Prof. Arthur AllanGibb (DurhamUniversity, UK), uvaženi ekonomist i ekonomski analitičar koji je izučavao poduzetništvom (vidi članak „Poduzetničko društvo“). U zaključnu svog razmišljanja poduzetničkog društva Gibb ga promatra sa tri aspekta te kaže (citiram):
„• Na državnoj razini manifestira se smanjenom razinom javne potrošnje,zabrinutošću zbog deregulacije i privatizacije prethodno javnih službi, smanjivanjem oporezivanja, te brigom za smanjivanja uplitanja vlade i za potporu fleksibilnih i poduzetničkih odgovora na promjene u društvu. Ovo je potaklo ideološke i vjerske rasprave glede brige i zabrinutosti za grupe koje sumanje sposobne odgovoriti na pritiske za poduzetničko ponašanje i tako si pomoći. Ekstremna manifestacija poduzetničkog društva jest u tome što je u njegovom fokusu pojedinac, a ne samo društvo.
- Na organizacijskoj razini manifestira se procesom restrukturiranja u velikim poduzećima uključujući smanjivanje broja radnika, decentralizaciju i dezagregiranespin-offove, otkupljivanje poduzeća, te općenito uklanjanje cijelih slojeva menadžmenta iz poduzeća. To je pojačalo trend rasta malih i srednjih poduzeća od kojih su mnoga prije bila internalizirana u velikim poduzećima. Nastala su nova mala poduzeća, posebice u uslužnom sektoru, te je prisutan rastući interes za nove konfiguracije poduzeća, a naročito fleksibilnu specijalizaciju i klaster modele razvoja industrijske strukture. Prisutan je rastući interes za obiteljska poduzeća i “način života” koji karakterizira takva poduzeća.
- Na individualnoj razini menadžeri i radnici su posebice suočeni s višim razinama neizvjesnosti u svojim poslovima, te zahtjevima za većomprofesionalnom i geografskom mobilnošću. Više radnika će se vjerojatno naćina poslovima s pola radnog vremena, na kratkoročnim ugovorima, te će biti suočeni s fleksibilnim portfoliom poslova. Suočeni s tim scenarijem, sve više i više radnika odabire opciju samozapošljavanja. Međutim, postoje brojni pojedinci koji su “socijalno isključeni”, kao rezultat tih promjena. U razvijenom svijetu gore navedene promjene popraćene su rastućom raznolikošću promjena potrošnje, u obrascima rada kućanstava, u “bračnim aranžmanima”, te u utjecaju religije.“ Kako Gibb zaključuje:„Sve u svemu, poduzetničko društvo se stoga može definirati kao ono u kojemu se stavlja veći naglasak na poduzetničke napore pojedinaca i grupa kako bi izašli na kraj s višim stopama organizacijske i društvene promjene, te u ono u kojemu zauzvrat individualni ukusi i želje postaju raznolikiji i zahtjevniji. Isto tko, to je društvo koje, uz sužavanje granica državnih intervencija, poziva na veću poslovnu odgovornost, samoreguliranje, poštenje i šire aspekte menadžmenta okruženja.“ Jednostavnim rječnikom rečeno, država gubi snagu „duboke države“, te nama poznata klasična država i njena uloga postaje minorna. Njenu ulogu preuzima mega sustav, u kojem poduzetnik nastaje po dvije osnove: (1) svojih osobnih sposobnosti i znanja, i (2) kao posljedica nezaposlenosti. Sigurnosti više nema, poslovi su kratkotrajni, stres poradi egzistencije je enormno velik, izloženost siromaštvu jaka, što naprosto tjera na „prisiljeno poduzetništvo“. Sve to dolazi kao rezultat nesposobne države da održi socijalni sustav na razini opstojnosti, da pokrene poduzetništvo, posebno u ekonomijama koje su za to nesposobne kao što je Hrvatska, da prisili sve na odgovorno ponašanje, dakle bez korupcije i nepotizma, kao i drugo, a što je, ovo zadnje, za Hrvatsku svakako dobro, ali ima tu i nešto što je diskutabilno. Odnosno, poduzetničko društvo unosi kategoriju „odgovorne i pravedne raspodjele resursa“. O čemu se tu radi? Dakle, kako država gubi na mogućnosti utjecaja, tzv. treći sektor (vidi značenje na Internetu) preuzima raspodjelu resursa na nadnacionalnom mega planu. Odnosno, resursi moraju biti među ljudima tako raspoređeni da svi ljudi imaju pristup resursima bez obzira na državne granice. Ovaj koncept nadilazi državu i u nadležnosti je naddržavnih institucija i trećeg sektora.
I sad, kad sve ovo znamo, pitam se jesmo li mi u Hrvatskoj spremni na novo društvo koje dolazi, kao i na raspodjelu resursa koje nam je Bog obilato dao, a koji uskoro neće više biti naši? Znam da vlada zakonitost „što si manja država to više drugi sa tobom upravljaju“, a na što ni Njemačka nije imuna, ali u znatno manjem opsegu. Dobro, to je tako, i ne možemo to promijeniti, ali pitam se što današnja hrvatska državna administracija radi obzirom na skoru budućnost koja nas čeka? Jesmo li se predali,ili ćemo ipak, posredno, kroz znanje i realne strateške operativne projekte, zaštiti hrvatske interese i budućnost naše djece i unuka u Hrvatskoj? Dakle, resursi postaju opće ljudsko vlasništvo, a pitanje resursa Gibb komentira kao: “Pokušaj “oslobađanja” resursa i davanja većih poticaja uspješnim”pothvatima” smanjivanjem poreznih opterećenja i stvaranjem većihfinancijskih poticaja za poslovni uspjeh. U UK su ovi porezni poticaji posebicebili namijenjeni onima s visokim prihodima.“ Dakle, „veliki igrači“ preuzimaju, odnosno, kako Gibb kaže „oslobađaju“ resurse, a za to još dobivaju poticaje. Što to znači za Hrvatsku, posebno u ovoj situaciji vrlo očite nemoći hrvatske „duboke države“, mogu samo komentirati kao ropstvom neznanja i nebrige za hrvatsku budućnost!
Kada sve ovo vidimo pitam se da li je onaj tko je prihvatio zahtjev EUa i izradioStrategiju razvoja društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2015. do 2020. godine,shvatio kamo idemo. Zasigurno nije, ali mislim da ga se nije puno ni pitalo, a taj jadničak nije ni shvatio o čemu se radi. Svakako, igru igraju veliki igrači, pa čak i veći nego su Francuska i Njemačka. Najavljuje se društvo puno stresa, nesigurnosti, izloženosti siromaštvu, grčevitoj borbi za opstanak i preživljavanje, a sve zamotano u ruho nekog velikog poduzetništva. Teško je sve to komentirati iz pozicije života na koji smo naučili, ali bilo kako bilo, ne čini mi se da nas čeka sjajna budućnost. Ono što sad slijedi je velika borba između dva vrlo jasna koncepta PODUZETNIČKOG DRUŠTVA, (1) srednje i sjeverno američkog i (2) europskog. Pritom, Europa mora braniti barem minimum svojih temelja, posebno u domeni socijalnog društva, dakle, društva sa manje stresa, više radne sigurnosti, bolje socijalne zaštite, i drugo što označava Europu, a što svakako treba podržati.
I sad, da se vratim na resurse kojima Hrvatska obiluje. Ako ste primijetili, infrastruktura koja se odnosi na e-tehnologiju, bez koje više ne možemo živjeti ni raditi, nema više vlasnika već je opće vlasništvo. Upravo to odnosit će se postupno i na resurse. Kao što sam prethodno naglasio, nova logika poduzetničkog društva kaže da resursi ne mogu biti vlasništvo države već su oni na korist svima bez obzira na granice. Što to znači za Hrvatsku, a mislim da se taj proces već odvija. Ono što nam je Bog dao i čime obilujemo, voda (koja će imati snagu današnje nafte), čisto more, elektrane i drugo, nije samo hrvatsko nego je svačije. Odnosno, svi su ljudi potrebiti tih resursa, a kako ih Hrvatska ima, to ih mora ustupiti i drugima. E sad, ako je to poznato, pitam se što radimo da doskočimo tome, odnosno, da ipak na neki način zaštitimo hrvatske interese i život naše djece i unuka? Gdje je tu država koja će u svemu tome najviše izgubiti, jer će njena uloga postati minorna? Upravo toga se bojim, jer dok se mi svađamo oko niza nama važnih, ali globalno perifernih stvari, stvari koje smo davno trebali riješiti, kotač društvenih promjena vrtoglavo se okreće i zgazit će nas ko buhu. Zašto država šuti? Gdje su mediji koji jedini imaju moć pokrenuti nešto? Gdje je tu glas naroda? Evo, tom se glasu naroda pridružujem i ja, i pitam se znamo li kamo to idemo i jesmo li se barem malo pripremili za „tamo“ kamo idemo ? Znaju li to gosp. Z. Šprajc i gđa. M. Pastorčić i njihova emisija RTL Direkt, koji su se dokazali kao hvale vrijedan glas naroda koji ukazuje na probleme i traži najbolja rješenja?
Neću dalje,,, razmislite i odgovorite sami sebi, a uz to otvarajte ove teme u širem krugu kako bi pokrenuli razmišljanje svih nas na boljitak, kao i utjecali da o tome razmišljaju naši sveznalci, političari.
Neka nas dragi Bog čuva!
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
