By Nema toga što u negativnom kontekstu, unatoč siromašnom vokabularu i još siromašnijoj kulturi komuniciranja većine zastupnika, nismo čuli proteklih nekoliko dana vezano uz prijedlog da se hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, koji su nakon rata nastavili raditi do umirovljenja, mirovine povećaju za 20%.
Činjenica je da prijedlog koji su u zakonskoj formi predstavili zastupnici iz stranke MOŽEMO ima određene nedostatke, što su i sami naglasili. Njegova je suština pokušaj da se barem djelomično ispravi nepravda prema braniteljima koji su 1990-ih, umjesto odlaska uglavnom u invalidsku mirovinu, nastavili raditi te danas nerijetko imaju i više nego dvostruko manje mirovine od svojih kolega koji su se umirovili tijekom ratnih i poratnih godina. Nažalost, među njima ima i onih čiji je put do „povlaštenih“ prava bio krajnje upitan, no o tome i dalje nema političke volje, a dodao bih ni hrabrosti, otvoreno razgovarati.
Koliko su pojedini podaci proizašli iz Domovinskog rata upitne točnosti, najbolje pokazuju brojke koje naprosto vape za ozbiljnom provjerom. Podatak o pola milijuna branitelja malo tko pri zdravom razumu smatra vjerodostojnim, no istodobno se gotovo svako braniteljsko pravo odnosi upravo na svih pola milijuna evidentiranih branitelja. Nadalje, prema relevantnim standardima i statistikama (WIA/KIA), u konvencionalnim ratovima omjer ranjenih i poginulih kreće se između 3:1 i 4:1, pri čemu 15 do 20% ranjenih zadobiva trajne posljedice koje rezultiraju invaliditetom.
U Hrvatskoj je tijekom Domovinskog rata, prema službenim podacima, bilo oko 15 tisuća žrtava, od čega nešto manje od 9 tisuća smrtno stradalih i nestalih branitelja. Istodobno, prema podacima HZMO-a, više od 50 tisuća branitelja prima invalidsku mirovinu. O tim nesrazmjerima nema potrebe posebno lamentirati jer su toliko očiti da svatko može izvući vlastite zaključke.
Ako na trenutak stavimo po strani sva otvorena pitanja, ostaje neupitna činjenica da su branitelji umirovljeni tijekom 1990-ih, sa prosječnom mirovinom od cca 1.400 eura i prosječnim radnim stažem od 18 godina, u znatno povoljnijem materijalnom položaju od branitelja koji su nakon rata nastavili raditi te su, sukladno propisima, otišli u mirovinu sa prosječnim radnim stažem od 31 godine, ali sa prosječnom mirovinom manjom od 700 eura, kojih je danas nešto manje od 70 tisuća.
Nema nikakve dvojbe da je upravo tih 70 tisuća branitelja sa mirovinama manjim od 700 eura ozbiljno zakinuto u odnosu na kolege čije su prosječne mirovine dvostruko veće. U tom kontekstu zahtjev MOŽEMO da im se mirovine povećaju za dodatnih 20% djeluje više nego skromno, ali čak ni za tako ograničeno povećanje nije bilo podrške vladajuće većine. Zastupnici HDZ-a i njihovih partnera tijekom cijele, na trenutke mučne i incidentne saborske rasprave, gotovo se uopće nisu bavili sadržajem prijedloga. Umjesto argumentirane rasprave, fokus su prebacili na difamiranje predlagatelja, čime su ponajviše govorili o sebi samima.
Nervoza i očita nespremnost za suočavanje sa problemom pokazale su da ih je prijedlog zatekao nespremnima. Sve upućuje na zaključak da parlamentarna većina, predvođena HDZ-om, nije odbila prijedlog zbog njegovog sadržaja, već prvenstveno zbog toga što su ga predložili zastupnici MOŽEMO, a kada politički predznak postane važniji od položaja hrvatskih branitelja, tada branitelji ponovno postaju žrtve, ovaj put ideoloških prijepora i političkih obračuna.
Pravednost prema hrvatskim braniteljima ne smije ovisiti o tome tko je prijedlog podnio.
U Zagrebu, 20. 06. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
