By Koliko je važna proizvodnja hrane za rast standarda građana, posebno umirovljenika? Kako smo sa milijardama ulaganja došli do manje proizvodnje i skupljeg života
Ako sudimo po rezultatima, očito nedovoljno. Od ulaska u punopravno članstvo EU Hrvatska je u poljoprivredu i ruralni razvoj uložila cca 7 milijardi eura, od toga samo u posljednjih pet godina 3,5 milijarde. Rezultat je potpuna prehrambena katastrofa jer se uz sva ulaganja danas proizvodi manje hrane nego 2010. godine. Ako znamo da je upravo hrana jedna od većih stavki kućnog proračuna onda je jasno koliko su enormna poskupljenja hrane utjecala na rušenje standarda kroz smanjenje kupovne moći plaća i mirovina. neovisno o rekordnom rastu i plaća i mirovina tijekom posljednjih desetak godina.
Pitanje zašto uvoz hrane kontinuirano raste, dok domaća proizvodnja pada, nije nepoznanica. Odgovor vrlo dobro znaju oni koji godinama dopuštaju dominaciju uvoznih lobija. U sustavu obilježenom kroničnim nedostatkom transparentnosti i odgovornosti, domaći proizvođači često nemaju tržište za vlastite proizvode, čak i kada je riječ o robi visoke kvalitete. Istodobno se uvoze velike količine hrane upitne kvalitete, uz minimalne ili gotovo nepostojeće kontrole.
Koliko li smo samo puta u posljednje vrijeme ćuli od nekih „stručnjaka“ da su cijene hrane rasle radi velikog povećanja plaća i mirovina, sugerirajući da se plaće i mirovine ne bi trebale povećavati ako ne želimo veće cijene odnosno inflaciju. U jednom su spomenuti „stručnjaci“ u pravu jer se povećanjem novčane mase u opticaju zaista otvara prostor za rast cijena, no propustili su kazati ono najvažnije, odnosno da povećanjem novčane mase nije došlo i do povećane ponude što bi automatski onemogućilo odnosno amortiziralo rast cijena.
Ekonomska logika koju upoznaju brucoši na ekonomskom fakultetu je da cijene bilo čega ovise o odnosu ponude i potražnje. Ako je potražnja veća od ponude cijene logično rastu, ali i obrnuto, ako je ponuda veća od potražnje cijene padaju. Kako Hrvatska ovisi o uvozu hrane tako je i laiku jasno da odnos ponude i potražnje diktiraju veliki trgovački lanci i uvozni lobiji umjetno stvarajući željene odnose između ponude i potražnje kako bi što više profitirali.
Rješenje nije ni komplicirano ni nedostižno. Potrebno je uspostaviti sustav u kojem će domaća proizvodnja imati prioritet na domaćem tržištu. To uključuje jasne mehanizme otkupa, strože kontrole uvoza i transparentno upravljanje poticajima. Uz manje korupcije i više političke volje, moguće je u relativno kratkom roku stabilizirati tržište i zaustaviti negativne trendove.
Bez snažne domaće proizvodnje hrane nema stabilnog standarda građana. Svaka politika koja to ignorira dugoročno radi protiv vlastitog društva.
U Zagrebu, 22. 04. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
