By Hrvatska se svakim novim danom nalazi sve više u paradoksalnoj situaciji koja razotkriva ogromni raskorak između političkog oportunizma i ekonomske realnosti. Podaci koje donose mediji a odnose se na povećanje broja zaposlenih na teret državnog proračuna, za 12.500 osoba u posljednje dvije godine, ne predstavljaju samo statistički podatak, već alarmantan dokaz neprovođenja reforme javne uprave i još goreg odnosa prema najosjetljivijim skupinama..
Ako se nakon ovakve informacije zapitamo, jesmo li dobili kvalitetniju ili samo masovniju državnu administraciju, odgovor se nameće sam od sebe na osnovu osobnog iskustva. Prema tim iskustvima, povećanje broja zaposlenih nije pratilo ubrzanje niti jednog procesa. Naprotiv, dobili smo još više “prekrcan” sustav u kojem brojnost služi kao povećanje neefikasnosti. Trošak od 600 milijuna eura, prema istim izvorima, dodatnog opterećenja proračuna, izravan je udar na standard onih kojima je pomoć itekako potrebna. U prvom redu umirovljenicima.
U vrijeme dok Vlada barata postocima usklađivanja mirovina, ako pogledamo kupovnu moć tek će biti jasno gdje se nalazimo. Ako se za 12.500 novih plaća u proračunu “stvorilo”, prema istom izvoru 600 milijuna eura, zbog čega se mirovine i dalje tretiraju kao socijalni teret a ne kao zarađeno pravo, koje mora osigurati pristojan život?
Odgovor je po svemu sudeći u političkoj računici. Tih 12.500 zaposlenika su, zajedno sa svojim obiteljima, pouzdano glasačko tijelo. S druge strane, umirovljenici su na žalost fragmentirana populacija čiji se zahtjevi i prosvjedi često ignoriraju. Ovakva politika mora dovesti do opasne društvene klime. Umjesto da javna uprava bude što racionalniji i efikasniji servis građanima, ona postaje sve veći potrošač sredstava iz državnog proračuna, na kraju onda i mirovinskog sustava.
Ovim, Hrvatska nije dobila moderniju niti bržu administraciju. Dobila je još skuplji i sporiji aparat koji služi očuvanju nečije pozicije. Još jednom pokazano je da problem nije u nedostatku novca, već u njegovoj distribuciji i prije svega, političkoj volji. Sve dok je prioritet ostanak na vlasti, popunjavanjem biračkih i stranačkih kvota u ministarstvima i šire, umjesto osiguravanja pristojnog života onima koji su ga zaradili gradeći ovo društvo, tonut ćemo dublje u institucionalnu i moralnu krizu, ma koliko god samohvale izlazilo u javnost.
Branko Knežević
