By Vijest da je koronavirus ušao u domove za starije osobe od prije nekoliko dana odjeknula je poput bombe usprkos činjenici da već odavno svakodnevno imamo prekomjerno „granatiranje“ vijestima o broju zaraženih, umrlih i oporavljenih kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Svakodnevni izvještaji Nacionalnog stožera koje daju na svojim tiskovnim konferencijama me neodoljivo podsjećaju na ona vremena iz devedesetih kada su se na sličan način objavljivala dnevna izviješća sa bojišta diljem Lijepe naše.
I baš kada su izviješća već postala dnevna rutina, Davor, Vili, Alemka i Kruno skoro pa članovi obitelji, vijesti sve povoljnije, dogodi se „iznenadni proboj“ mrskog nam neprijatelja koronavirusa u domove za starije osobe što uz medijsku potporu postaje i ostaje udarna vijest već nekoliko dana. Odjednom su se na tu vijest svi političari, politikanti još i puno više, rastrčali medijskim prostorom, neki i Lijepom našom, a svi zabrinuti za one o kojima se inače briga vodi samo pred neke izbore, što je obzirom da su izbori blizu za njih ovaj put u neku ruku još i „sretna“ okolnost.
Sva ta naglo usmjerena pozornost je očito iz razloga kako bi se javnost, štićenike i umirovljenike još i više, uvjerilo da su svim političarima njihovi životi na prvom mjestu. Slušajući mnoge od njih stiče se dojam kako nema toga što oni nisu spremni žrtvovati samo kako bi spasili ili produžili život nekome od umirovljenika pa makar to bilo i za samo jednu jedinu sekundu, minutu, sat, dan ili nešto dulje…. Nedostaju još samo hrabre i „domoljubne“ izjave kako bi i oni sami svoj život bez oklijevanja dali samo da spase jednog jedinog umirovljenika od smrtne opasnosti koju donosi COVID-19.
Slušajući ih mnogima štićenicima i umirovljenicima vjerojatno još i sada suza suzu goni, jer doživjeti toliku brigu mnogi od do sada nisu imali priliku, a kada ovaj trenutni fokus sa domova samo malo splasne vjerojatno više i neće….. Ni na kraj pameti mi nije braniti bilo koga, bilo čiji eventualni propust, pa tako ni ravnatelja doma za umirovljenike iz Splita koji je nekako „sasvim slučajno“ odabran i tako prvi ponuđen, već raznim mjerama dobrano frustriranoj svjetini koja ga je spremno dočekala, bez da je itko išta pitao odmah razapela kao isključivog krivca što je virus ušao u dom za starije u kojem je on ravnatelj.
Da napadi na njega nisu bili previše politički i politikantski obojani vjerojatno bi on već danom objave o proboju koronavirusa u njegov dom bio smijenjen i politički promptno „upokojen“, no to što nije odmah ne znači i da se istragom neće utvrditi njegova možebitna odgovornost odnosno propusti, naravno ako ih je bilo. Gledajući i analizirajući iskustva drugih zemalja vjerojatno već za nekoliko dana ili tjedana više uopće neće biti vijest u kojem je domu za starije osobe koronavirus probio obranu već vijest o domovima u kojima nije, ako takvih na kraju uopće i bude.
Koliko god to za neke surovo zvučalo činjenica je da se koronavirus ponaša po nekim prirodnim zakonima u kojima svoje žrtve traži uglavnom među najslabijima, najviše među starijom i već boležljivoj populaciji sa jednom ili više kroničnih bolesti koje su im već znatno ugrozile imunitet, a time i prirodnu obranu od virusa, stoga je jasno da ih se efikasno, ako je to na neki dulji rok uopće i moguće, moglo zaštiti jedino primjenom strogih karantenskih mjera već na samom početku epidemije.
Uz sve napore i mjere koje su se do sada poduzimale kako bi se što više smanjilo širenje epidemije, a učinilo se doista jako puno, vjerojatno i za samu struku uopće nije bilo pitanje hoće li se virus probiti i do domova starijih i nemoćnih već samo kada i u kojem obimu će se to dogoditi. Pribijati nekoga na stup radi toga, uz uvjet da je poduzeo sve preporučene mjere zaštite, je isto kao i da za širenje koronavirusa u Hrvatskoj optužimo Davora, Vilija, Krunu i Alemku….
Možda je uz provođenje mjera stožera dobra i preporuka svima da pokušaju ostati pozitivni u glavi, a da sa testovima na COVID-19 ostanu negativni…..
Milivoj Špika
