By U Hrvatskom saboru zastupnici su napokon ovog četvrtka (9. srpnja 2026.) progovorili o temi koja nas godinama zamara i opterećuje. Gdje su naši najmiliji?! Naime, na red su došle izmjene Zakona o nestalim osobama, ali nažalost ništa od toga ni dalje neće pomoći da se nađe više od 1725 osoba nestalih u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, odnosno velikosrpske agresije, jer se već tri i pol desetljeća odvija najduža i najsramotnija agonija suvremene hrvatske povijesti. Obitelji hrvatskih branitelja i civila ne traže politiku ,oni traže kosti svoje djece, muževa i očeva. No, umjesto istine i pravde, ponovno dobivaju zid šutnje, diplomatsku nemoć i gorku spoznaju da u vlastitoj državi pravo na istinu uzmiče pred političkim kalkulacijama.
U saborskoj raspravi zastupnici su prstom uprli u glavnog krivca: službeni Beograd, jer Srbija sustavno, drsko i bez ikakvih posljedica odbija odgovoriti na upite o lokacijama masovnih grobnica. Vojni arhivi u kojima je precizno dokumentiran svaki milimetar okupacije hrvatskih krajeva ostaju zapečaćeni. To nije neznanje, to je aktivno suučesništvo u prikrivanju zločina. Dijelovi Hrvatske godinama su bili pod okupacijom, što je agresoru dalo i više nego dovoljno vremena da primarne grobnice prekopa, a tijela premjesti na teritorij Srbije i Republike Srpske, daleko od dosega hrvatskih istražitelja.
No, agresija nije bila samo uništenje jednog naroda; bila je to i sustavna, institucionalna pljačka nevjerojatnih razmjera o kojoj hrvatska diplomacija danas kukavički šuti. Tako, primjerice, iz ratne vukovarske bolnice, simbola ljudske patnje i herojstva, agresor je pokrao sve što se dalo odnijeti, od najmodernijih medicinskih uređaja do osnovne opreme. Dok su ranjenici umirali na podovima, tehnička dobra su tovarena na kamione i odvožena u Srbiju. Isti scenarij bezobzirnog pustošenja doživjela je i hrvatska industrija. Giganti poput vukovarskog Borova doslovno su demontirani; najmoderniji strojevi i proizvodne linije iščupani su iz tvorničkih hala i odvezeni preko Dunava kako bi pokrenuli srpsko gospodarstvo.
Gdje je danas račun za tu pljačku? Gdje je zahtjev za ratnu odštetu?
Službeni podaci su zastrašujući, jer izravna materijalna šteta nanesena Hrvatskoj iznosi 32 milijarde eura. Kada se tome pribroje neizravne štete, kao što je uništeno gospodarstvo, izgubljene milijarde od turizma, desetljeća razminiranja i troškovi zbrinjavanja stotina tisuća prognanika, stvarni ceh velikosrpske agresije penje se na vrtoglavih 43 milijarde eura.
SPORAZUM JE POTPISAN I NIKOME – NIŠTA
Najveći apsurd i sramota hrvatske politike leži u činjenici da za naplatu ovog duga već trideset godina postoji jasan pravni temelj koji čami u ladicama. Daleke 1996. potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (pravne prethodnice Srbije), kojeg je u Beogradu s hrvatske strane potpisao Mate Granić, a s druge Milan Milutinović. U njegovu Članku 7. crno na bijelom stoji obveza da će države u roku od šest mjeseci potpisati poseban ugovor o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Srbija je taj međunarodni sporazum potpisala i ratificirala. Dakle, Beograd je sam priznao obvezu plaćanja ratne štete! Unatoč tome, niti jedna hrvatska vlada od tada do danas nije imala petlje aktivirati taj sporazum, pritisnuti Srbiju i zatražiti ono što nam po zakonu i pravdi pripada.
Pored toga, hrvatska javnost svjedoči nevjerojatnom paradoksu, jer, da čovjek ne povjeruje, nitko od domaćih vlastodržaca taj račun od 43 milijarde eura ne postavlja službeno, odlučno i kao ultimativni uvjet za bilo kakve daljnje bilateralne odnose ili podršku Srbiji na europskom putu. Ako se pitanje odštete i spomene, čini se to pro forme, mlako i u rukavicama, na način koji unaprijed jamči da Hrvatska neće dobiti ništa. Vrijeme je da se stvari napokon nazovu pravim imenom i da se podvuče jasna crta: točno se zna tko je bio agresor, a tko žrtva! Agresor koji je razarao, ubijao i pljačkao treba i mora platiti ratnu odštetu do posljednjeg centa, a ne da se troškovi obnove i destrukcije perfidno prebacuju na leđa hrvatskih poreznih obveznika.
Najveća pljuska žrtvama ipak ne dolazi iz Beograda. Ona dolazi iz Zagreba.
Nevjerojatna je činjenica da mnogi koji su u tim krvavim godinama sudjelovali u agresiji, pljački ili o njima znali sve, danas mirno žive u Hrvatskoj, uživajući sva građanska i socijalna prava, dok i dalje nose tajne o grobnicama. Hrvatsko pravosuđe zakazalo je na najosnovnijem ispitu, jer je broj procesuiranih za ubojstva tisuća civila mizeran i sramotan.
Nigdje ta politička perverzija ne odzvanja jasnije nego u slučaju dr. Ivana Šretera, pakračkog liječnika i simbola mira, čija sudbina i danas vapi do neba. Naime, godinama se javno postavlja pitanje: zašto Milorad Pupovac, dugogodišnji koalicijski partner svih hrvatskih vlada, i dalje šuti o tome gdje je tijelo dr. Šretera? Optužbe da posjeduje informacije o njegovim zadnjim danima nikada nisu dobile pravosudni epilog, dok aktualna vlast tog istog političara, odnosno politikanta uvažava i drži kao suho zlato za održavanje parlamentarne većine. Dokle ide ta trgovina u kojoj se ljudske sudbine i kosti mučenika polažu na oltar političke stabilnosti?
Ova nepravda, nažalost, ima svoj povijesni kontinuitet. Isti onaj mentalni sklop i zavjet šutnje koji danas skriva žrtve Domovinskog rata, desetljećima je skrivao kosti Hrvata pobijenih nakon 1945. Komunistički i partizanski egzekutori nikada nisu odgovarali za masovne pokolje nakon završetka Drugog svjetskog rata, a ta nekažnjivost očito je prepisana kao recept za devedesete.
Hrvatska vlast mora prestati raditi „budale“ od vlastitih građana. Dokle god se odnosi sa Srbijom ne uvjetuju isključivo otvaranjem arhiva i plaćanjem ratne odštete temeljem Sporazuma iz 1996. godine za svaku uništenu kuću, ukradeni bolnički aparat i oteti stroj, te dokle god se u samoj Hrvatskoj tolerira šutnja onih koji znaju gdje su grobnice, svaka rasprava u Saboru bit će samo prazna predstava za javnost. Vrijeme za diplomatske rukavice je davno isteklo, tim prije jer obitelji nestalih i opljačkani narod nemaju još 35 godina za čekanje.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
