By Svake se godine uoči 18. studenoga u javnosti ponavlja isti apel. Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) iznova poziva sve škole diljem Hrvatske na poseban sat povijesti. On se treba održati uoči Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Porazna je i sramotna činjenica da je takav prijedlog i dalje samo dobrovoljna preporuka. U državi stvorenoj u krvi to mora biti zakonska i moralna obveza svakog školskog sustava.
Današnji učenici žive slobodu koja im nije darovana za zelenim stolom. Ona nije pala s neba. Izborena je nadljudskim otporom malobrojnih hrvatskih branitelja protiv jedne od najjačih vojnih sila tadašnje Europe. Tu su silu pritom pomagale paravojne četničke postrojbe. Ako naša djeca u klupama ne nauče punu i neuljepšanu istinu o studenome 1991., društvo pristaje na tihu reviziju povijesti i zaborav.
U hrvatskim se udžbenicima o hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu nerijetko govori suhoparno i bezdušno. Prisutno je previše diplomatskog opreza, kao da se netko boji nazvati stvari pravim imenom. Učenicima se serviraju tek šture brojke i datumi. Živa svjedočanstva, imena junaka i brutalna narav agresije svjesno se prešućuju. Takav pristup nije neutralnost. To je čisti kukavičluk.
Svi učenici i nastavnici ne mogu 18. studenoga koračati u Koloni sjećanja u Vukovaru ili Škabrnji. Upravo zato školska učionica mora postati mjesto gdje se pali svijeća znanja i poštovanja. Ovaj sat povijesti ne smije biti puko odrađivanje protokola uz recitaciju i minutu šutnje. On mora biti sat suočavanja s činjenicama koje su temelj suvremene hrvatske države.
Mlade generacije moraju znati da Vukovar nije pao slučajno. Grad se nije branio sam od sebe. Punih 87 dana oko 1800 slabo naoružanih hrvatskih branitelja odolijevalo je golemoj opsadi. Napadalo ih je tridesetak tisuća neprijateljskih vojnika uz stotine tenkova, oklopnih transportera, teško topništvo i zrakoplovstvo.
Učenici moraju znati za djela stotina znanih i neznanih ratnika, liječnika, medicinskih sestara i ratnih izvjestitelja. Ti su ljudi gotovo goloruki zaustavljali tenkovske kolone na Trpinjskoj cesti. Izvještavali su iz opkoljenog grada pod kišom granata. Liječili su ranjenike u bolnici bez osnovnih lijekova. Svojim su tijelima kupili vrijeme ostatku Hrvatske da se naoruža i obrani. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Na Vukovaru je slomljena ofenzivna moć srpskog i inog agresora.
U školama se opširno uči o davnim svjetskim ratovima. Zato je nedopustivo da mladi Hrvati ne znaju razmjere tragedije koja se dogodila prije samo jednog naraštaja. Tijekom opsade i nakon sloma obrane Vukovara poginule su najmanje 1624 osobe. Među ubijenima je bilo 86 djece, a više od 2500 ljudi je ranjeno. Iz razorenog grada prognano je oko 22 tisuće stanovnika. Približno 7000 zarobljenih branitelja i civila odvedeno je u srbijanske logore poput Stajićeva, Begejaca, Sremske Mitrovice i Niša.
Istoga dana kada je slomljena obrana Vukovara, 18. studenoga 1991., snage JNA i srpske paravojne formacije ušle su u Škabrnju. Samo tog dana zvjerski je ubijeno i masakrirano 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. Žrtve su mahom bile žene, djeca i starci izvučeni iz podruma. Tijekom cijelog rata Škabrnja je izgubila 80 mještana, a još ih je šestero nakon rata poginulo od mina. Uz sve te žrtve, stotine obitelji u Hrvatskoj desetljećima nakon završetka rata još uvijek traže kosti svojih najmilijih. Svaki neotkriveni grob dokaz je da rat za te obitelji nikada nije završio.
Najveći propust u obrazovanju mladih nastaje kada se o žrtvama govori bez imenovanja krvnika. Učenicima se ne smije prodavati priča o „nesretnom ratnom vihoru“ u kojem su „svi pomalo krivi“. Povijesna je činjenica da je Hrvatska bila žrtva brutalne velikosrpske agresije. Proveli su je Jugoslavenska narodna armija (JNA), paravojne četničke skupine iz Srbije i pobunjeni lokalni Srbi.
Djeca moraju znati tko je zapovjedio i izvršio masakr na Ovčari. Ondje je ubijeno više od dvjesto ranjenika i civila odvedenih iz vukovarske bolnice. Učenici moraju znati za odgovornost vojnog i političkog vrha agresora te brojnih nižerangiranih egzekutora. Još je važnije da učenici znaju poraznu istinu o poslijeratnoj pravdi. Mnogi nalogodavci i neposredni ubojice iz Vukovara i Škabrnje nikada nisu odgovarali pred sudom. Neki i danas slobodno šeću regijom, pa čak i hrvatskim gradovima. Istodobno se njihovi politički mentori u susjedstvu i dalje odbijaju suočiti sa svojom zločinačkom ulogom.
Inicijativa UHBDR91. nije širenje mržnje niti poticanje na osvetu. Upravo suprotno, to je poziv na elementarno samopoštovanje. Narod koji se srami svojih heroja i prešućuje svoje žrtve gubi vlastiti identitet i dostojanstvo.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih te ravnatelji svih škola nemaju pravo na izgovore o pretrpanom programu. Jedan školski sat uoči 18. studenoga najmanje je što država duguje onima koji su joj podarili život. Učenici moraju izaći iz učionica s jasnom spoznajom. Sloboda ima cijenu, junaci su obranili domovinu, a zločini ne zastarijevaju u pamćenju naroda koji drži do sebe.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
