Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U Vukovaru su se borbe vodile još od svibnja 1991., ali 25. kolovoza ovaj ja grad  napadnut iz svih smjerova, svim raspoloživim naoružanjem zločinačke JNA, uključujući i avione, pa stoga s pravom pitamo: Sjećate li se Jugoslavenske narodne armije (JNA), njenih zapovjednika, sjećate li se napokon agresije na Republiku Hrvatsku, u kojoj je sudjelovala i ova zločinačka postrojba? To vas pitamo iz razloga, jer se gotovo više nigdje i ne spominje JNA, kao da nije postojala i kao da nije rušila, masakrirala, pljačkala – sve što hrvatski diše.

Ovu Titovu, odnosno srpsku zločinačku vojsku jedino spominju bivši partizani, tzv. antifašisti prigodom obilježavanja svojih obljetnica. Oni to čine u pozitivnom kontekstu, poglavito oni koji su bili u četnicima, a koje je tadašnji Vrhovni zapovjednik pred kraj II. svjetskog rata učlanio u partizane.

U Hrvatskoj ne bi smjela proći ni jedna komemoracija, a da se u negativnom kontekstu  ne spomene JNA i njezini masovni i na žalost ne procesuirani zločini.

Ne spominjanje JNA je „gore i teže“ nego ono što su ti zločinci činili u Vukovaru, Škabrnji i drugdje, jer to vodi prema, namjernom, – zaboravu.

Osim toga, zar vam nije čudno što se danas uglavnom ističe nekoliko generala biše zločinačke armije, koji su još do 1991. ratovali pod kapom JNA, a kad su prešli na hrvatsku stranu ispada da bez njih nikada ne bismo oslobodili Hrvatsku. Međutim, u Domovinskome ratu daleko su značajniji (svaka čast iznimkama) oni generali i oni ratni zapovjednici koji su to postali tek od 1991. nego svi oni koji su došli s visokih vojnih, komunističkih i udbaških škola.

Još u travnju 1990. kad se vidjelo da HDZ pobjeđuje, JNA je hrvatskoj Teritorijalnoj obrani (TO) oduzela svo naoružanje, za oko 240 tisuća vojnika. I to se nastoji marginalizirati ili bolje rečeno strpati u ladice. Zašto, zbog čega? Je li zbog toga netko odgovarao? Slovenija je uspjela djelomično spriječiti preotimanje naoružanja njihove TO, tako da u ratu ova država nije bila nenaoružana.

Neki će možebitno reći – sve je bilo po zakonu. Ako je to bilo po zakonu, onda su to  također i zvjerstva JNA u Vukovaru. Na jednom boračkom skupu u Koprivnici, mjesec dana prije okupacije ovog grada, bivši Udbaš pok. Pavle Gaži je izjavio: „Pustite JNA, JNA zna što čini!“

Na početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, JNA je zauzela prividno neutralno stajalište, ali iznimno brzo, već u ljetu 1990. otvoreno, odnosno izravno se stavila na stranu srpskih pobunjenika. Bila je to vojska Srba i Slobodana Miloševića! O tom balkanskom krvniku također se malo može čuti. Jedan dobar dio Hrvata se prema njemu ponaša u stilu – o pokojnicima sve najljepše!

Sramno, ali je tako.

A kako su te 1991. Srbi objašnjavali svijetu što se to događa u Hrvatskoj? Po njima, tada se rat, odnosno oružani sukob odvijao između (čujte sad ovo!) jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG) i Narodne zaštite (NZ) s jedne strane i pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) s druge! Također su naglašavali da taj sukob nije imao karakter međunarodnog sukoba između hrvatskih oružanih formacija i jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA)!

Nu, dobro. Srbi kad lažu, onda lažu. Kako smo se, molim vas, mogli boriti protiv Teritorijalne obrane kad nam je JNA oduzela naoružanje koje je legalno posjedovala ova postrojba? Temeljito su razoružali Teritorijalnu obranu, gotovo bez ikakvog otpora tadašnjeg SDP-a, na čelu s Ivicom Račanom! Da do tog razoružanja nije došlo, Hrvatska ne bi morala jačati rezervni sastav policije niti nabavljati tolike količine naoružanja. Uvezenog naoružanja bilo je neusporedivo manje od količine kojeg je JNA konfiscirala od  TO, uzevši ga „na čuvanje“.

U publikaciji „Rat protiv Hrvatske“, (Zagreb 1991.) uz ostalo se ističe (str. 72.) da nikada nije precizno utvrđeno o kojim se količinama radilo, jer su ga nabavljale izravno radne organizacije. Preciznije podatke su imali TO Hrvatske i JNA, iako do potpuno preciznih podataka nikada se nije uspjelo doći.

Međutim, ono što se zna je slijedeće: zločinačka JNA je oduzela (ukrala) oružja za oko 240  tisuća vojnika i to: 200.000 pušaka i automata različitih tipova, oko 1.400 minobacača različitih kalibara, oko 10.000 ručnih bacača, oko tisuću topova različitih sistema, oko 8.000 raketnih protuoklopnih sistema, na stotine tisuća ručnih bombi, protutenkovskih mina, veliku količinu eksploziva i pribora te niz druge značajne količine vojne opreme.

To i mnogo više imala je i Srbija, ali njeno naoružanje Teritorijalne obrane nisu dirali. Da sve bude još komičnije, da ne kažemo žalosnije, zločinačka JNA je ubijala Hrvate oružjem koje su oni sami nabavili da se – brane.

Halo! To je zločin kakav se ne pamti u svijetu. Zločin je i to da zbog toga  Račan i njegova ekipa bivših komunjara i Jugoslavena nikada nije niti će odgovarati.

U Hrvatskoj se inače i dalje traže i procesuiraju navodni zločini onih koji su branili i obranili hrvatsku državu, bez otuđenog oružja.

Ima li netko da pita nadležne institucije (lijeve i desne) zašto i dokle će se namjerno prikrivati ratni zločini tzv. JNA i njihovih zapovjednika, kojima danas, Hrvati, nažalost, jedino  mogu- staviti soli na rep!

Mladen Pavković


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji