By Svako malo se neko piskaralo očeše o mene, poglavito kao hrvatskog branitelja i predsjednika braniteljske udruge. Nije to od jučer, to traje godinama. Ali, nisam samo ja kao hrvatski branitelj-dragovoljac i hrvatski časnik na meti, poglavito raznih pupovčevih i sličnih pulena, koji ne mogu smisliti gotovo nikoga tko je, za razliku od njih, dao bilo kakav istaknutiji doprinos u stvaranju hrvatske države. Naime, je li postoji jedan značajniji hrvatski domoljub ili branitelj, a o kojem nisu napisani „feljtoni“, ili nisu imali posla sa sudovima ili Remetincem?
Tako je primjerice, zahvaljujući pojedinim novinarima, general Mladen Markač svojedobno, kad je bio ona privremenoj slobodi, teško bolestan, završio ponovno u Haagu, jer su novinari otkrili da je jedan dan bio u lovu, a nije smio. U Remetincu je završio i Markačev pomoćnik Željko Sačić, u sisačkom zatvoru general Brodarac, gdje je i umro, generala Kruljca su optužili i osudili za kriminal, legendarni Ljubo Ćesić Rojs godinama obilazi sudove. I on je osuđen na godinu dana zatvora. Generala Branimira Glavaša već gotovo deset godina po tzv. zapovjednoj odgovornosti optužuju, sude, pa poništavaju presude. Junaka Domovinskog rata Tomislava Merćepa su također strpali na robiju, iako je bio teško bolestan. Mile Dedaković-Jastreb se ni nakon 30 godina nije oporavio od onoga što su mu zagrebački organi reda uradili nakon okupacije Vukovara…O sudbini Gotovine, Kordića i šestorki bosanskih Hrvata već su napisane i knjige. Svoje domoljublje platio je i Anton Kikaš, kad je izdan, kad je doputovao na Pleso sa zrakoplovom punim oružja za Hrvatsku vojsku. A kako su tek prošli Virovitičani poput Antuna Habijanca i Đure Dečaka! Ili pak hrvatski zapovjednici logora Lore u Splitu…A već zaboravljeni Veljko Marić i njegovih 12 godina, itd. i tako redom.
Sada se u Beogradu očekuje suđenje četvorici hrvatskih ratnih pilota!
Nu, pojedini mediji, ali i portali ne prestaju s predbacivanjem sudskih optužbi i osuda, poglavito kad je riječ o hrvatskim braniteljima, dok s druge pak strane svaki „malo jači“ novinar (ako ne radi za srpske i yugo medije) obvezno je osuđen prije svega za uvrede i klevete ili neki poput Babića iz Indexa i za kriminal.
Evo, nema priloga o mojoj malenkosti, kad su u pitanju teme o Domovinskome ratu, o kojima se najčešće javljam, a da pojedina piskarala ne spomenu da sam prije devet-deset godina učinio bludnu radnju, što oni nazivaju i „silovanjem“. Naime, tada sam optužen da sam kao predsjednik braniteljske udruge, zamislite, „poljubio jednu djevojku“! Dakle, ništa drugo nego samo to! Novinar koji je o tome prvi pisao dodao je (sic!) da sam joj „stavio i jezik u usta!“, iako još ni danas ne znam kako je moguće poljubiti djevojku koja to neće i staviti joj jezik u zatvorena usta!? Svjedoka za ovo kazneno djelo naravno nije bilo, dovoljna je bila izjava „oštećene“- poljubio me! Državno odvjetništvo mi je nudilo da priznam „nedjelo“ i sve bi vrlo brzo bilo okončano s minimalnom kaznom. Ali, kako to kod mene nije dolazilo u obzir, ni pod koju cijenu, (mada sam se u to vrijeme žestoko liječio i od raka!), odlučio sam da se aktivno branim. Na sudske rasprave sam doveo više od desetak svjedoka, koji su svi od reda tvrdili da sam u „vrijeme kad se to dogodilo“ bio izvan radnog prostora i da nikako nisam mogao to učiniti. Odvjetništvo je nekoliko puta mijenjalo optužnicu, kao to se dogodilo u 8 sati, pa u 9, a na kraju u – „prijepodnevnim satima“, odnosno nije važno kad se dogodilo, najvažnije je – da se dogodilo! (Tako su nekako i obrazložili!) Za to kazneno djelo – „poljubio djevojku“ (nije bila malodobna!) suđenje je trajalo ni manje ni više nego punih 6 godina. Kad je već trebala biti donijeta presuda, sutkinja prekida raspravu i šalje „oštećenu“ ka psihijatrici, koja je naravno ustanovila da se to prije 6 godina „moglo dogoditi“, što je bilo dovoljno da me već na slijedećoj raspravi nepravomoćno osudi na sedam mjeseci uvjetnog zatvora – na godinu dana! Poljubio djevojku! Nakon toga Županijskom sudu je trebalo pune dvije godine (!) da donese pravomoćnu presudu, tj. da samo konstatira – sve je bilo čisto i po zakonu! Za kazneno djelo „poljubio djevojku“ kod mene nije postojala ni jedna, ali baš ni jedna olakotna okolnost! Da sam osuđen za silovanje ili kriminal vjerojatno bi nešto našli da ublaže kaznu, a ovako…nema milosti!
Pojedine kolege novinari, prije svega iznimno problematične karijere, nakon toga su me razapeli. Nitko sve do danas nije pisao da sam osuđen što sam „poljubio djevojku“ već zbog „silovanja“ i tome slično. Kao da su se natjecali tko će me zbog toga više ocrniti.
Obrane protiv nekoga tko te (lažno) optuži zbog ovoga – nema. Djevojkama i ženama sve se vjeruje -na riječ.
Evo, ovih dana je i general Marinko Krešić, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora (HGZ) izjavio da sam osuđen (čujte sad ovo!) na „tri godine zatvora zbog silovanja maloljetnice!“ Mnogi novinari su to odmah prenijeli zdravo za gotovo. Badava sam ja „vikao“ da taj čovjek izmišlja i laže, jer takva presuda i takva osuda što se tiče mene nigdje, ali baš nigdje ne postoji! Ovaj general će se naravno zbog toga sa mnom morati relativno brzo susresti i na sudu.
S druge pak strane, pregledao sam cijeli Internet ne bi li našao tko je još osim mene ikada osuđen zbog jednog poljupca i to još – izmišljenog? Nisam našao.
Ali, nakon ove pravomoćne presude, od koje su prošle već gotovo 3 godine, čvrsto sam uvjeren da me je žena ili drugarica primjerice optužila da sam joj još potrgao samo jedan gumb od košulje, kad sam je navodno poljubio, da bih još i danas „gulio“ u Lepoglavi!
Zakon je zakon, čast je čast, vlast je vlast, a sud je – sud!
E, moj narode….
Mladen Pavković
