By Tko nas to proziva za zločine?
I danas, 26 godina po svršetku rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, svjedoci smo nesmiljenih, prizemnih, bezočnih i vulgarnih napada i kleveta najniže vrste, koji kontinuirano stižu iz Beograda iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, a naročito su izraženi u vrijeme kad Republika Hrvatska obilježava obljetnice svojih vojnih operacija (“Bljesak”, “Oluja”) koje su oslobodile zemlju od agresora i terorista i donijele slobodu i slavi državne blagdane vezano za samostalnost (Dan domovinske zahvalnosti, Dan neovisnosti).
Hrvatsku za “genocid” nad Srbima i “najveće etničko čišćenje u Evropi posle Drugog svetskog rata” prozivaju ortodoksni srpski fašisti i akteri ratova iz 90-ih godina koji bi u skladu sa svojim ratnim “zaslugama” u huškanju, agresiji i masovnim zločinima trebali sjediti u zatvoru, a ne vladati Srbijom.
O njima će biti riječi kasnije. No, pitanje koje se neizbježno, na samom početku bilo kakve rasprave o ovoj temi mora postaviti, jest:
Otkuda ti napadi dolaze i kakav je kredibilitet zemlje čija to propaganda čini, da bilo komu – pa i Hrvatskoj – dijeli lekcije?
Odgovor je nužan ne samo radi podsjećanja na prošlost i tamne epizode iz povijesti sukoba na Balkanu i u jugoistočnoj Europi, nego prije svega zato da bi se shvatili pravi motivi i namjere koji se kriju iza ove beskrupulozne velikosrpske kampanje.
Srpska strategija genocida i etničkog čišćenja provodi se kao državni program od početka XIX. stoljeća
Moglo bi se, primjerice, započeti s Karađorđevim iznenadnim upadom u Beograd (1807. godine, uz pomoć jednog uhode iz grada – Cincara – koji je prišao srpskim ustanicima). U svojim Memoarima, Konstantin N. Nenadović, službeni biograf vođe “Prvog srpskog ustanka”, Đorđa Petrovića Karađorđa, piše, kako su po ulasku u Beograd Karađorđevi ustanici “klali žene i decu tursku” s toliko mržnje i žestine da nikoga nisu poštedjeli, a sve je učinjeno “legalno”, prema odlukama tadašnjeg “Praviteljstvujuščeg sovjeta serbskog” (tijela ratne ustaničke vlasti koje je predstavljalo neku vrstu “narodne skupštine”). Uz tursko civilno stanovništvo, masovno su tada stradali Cincari, Vlasi, Romi (Cigani) i ostali, budući da su svi odreda bili smatrani instrumentom turske osvajačke strategije. Ubrzo po osvajanju Beograda, Karađorđe je svojim trupama dopustio trodnevnu pljačku koju su one “sa svom silinom i žestinom” (kako pišu sami srpski izvori) provodile, uz nastavak klanja preostalih vojnika i civila, dok su mlađe žene uzimane za roblje (“prvacima ustanka za krevet”).
Tradiciju pokolja, srpske regularne i neregularne (komitske) trupe nastavile su u vrijeme osvajanja Makedonije (koju su nazivali “Starom Srbijom”), Kosova i sjeverne Albanije. Komitski odredi (preteče četnika) upravo od ovog razdoblja (1904 -1920. godine) koriste se kao udarna snaga za istrebljenje nesrpskog stanovništva na osvojenim područjima, odnosno, za najprljavije poslove – masovne zločine, spaljivanje sela, silovanja, pljačke – koji su ipak smetali regularnoj srpskoj vojsci i diplomaciji, jer su svoju tradiciju u to vrijeme temeljili na “časti” i “junaštvu” i nastojali svijetu prikazati srpska osvajanja kao nastavak oslobađanja Srbije. U Srbiji se stoga (s ponosom), i danas ovaj genocid naziva “Četničkom akcijom” i smatra junačkim pothvatom prvog reda. Brojni izvori srpske provenijencije svjedoče u kojoj su mjeri ove operacije bile surove i kakav su strah i trepet među stanovnicima širili srpski osvajači primjenjujući iste metode pokolja, silovanja, paleži i istrebljenja kao i u vrijeme kad su pod vodstvom Karađorđa svoj ustanak počeli širiti izvan Šumadije, sanjajući o tomu kako je Srbija već na putu da postane sljedbenik Osmanlijskog imperija u jugoistočnoj Europi.
Vezano za sramnu epizodu “oslobađanja ‘Stare Srbije'”, list socijaldemokrata Srbije (ogorčenih protivnika osvajačke beogradske klike i velikosrpskih težnji), među ostalim piše:
(…) Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.
S početka je to istrebljivanje vršeno pod formulom revolucionarne akcije, dizanja revolucije u tim krajevima. Sad se, međutim, očigledno vidi da u celom tom poslu nema ni traga od kakve revolucionarne akcije. I dok je u prvi mah moglo i izgledati prividno, da su neke vulkanske pojave na teritoriji St. Srbije i Makedonije čisto revolucionarnog karaktera, dotle se sad priroda pokreta prikazala u čistoj svojoj boji. Ona nije revolucionarna, ona je razbojnička. Najmljene sluge zainteresovanih faktora u Makedonskom pitanju, umesto kakve revolucionarne akcije u interesu oslobođenja makedonskog stanovništva od jednog varvarskog i preživelog gospodarstva, vrše sada najodvratnija i najnečovečnija nasilja nad makedonskim stanovništvom. Radi zaštite nacionalnih interesa šilju se u Makedoniju elementi u svakom pogledu propali. Pribiraju se ljudi bez ikakvih moralnih i humanitarnih osećaja, oni traže još gore izmećare i šilju ih da štite makedonsko roblje. Oni koji su u duši protivnici sviju sloboda, oni koji su za najokoreliji apsolutizam, stavljaju se na čelo ‘revolucionarnog’ makedonskog pokreta. Pa šta se onda bolje može i očekivati nego ono što se svakog dana dešava?”
(Vidi: Radničke novine br. 27, Beograd, 30. ožujka 1905; preuzeto iz: http://www.safaric-safaric.si/katas_mkd/1905-20180128_Beograd_E_novine_Makedonija_Pokolji_silovanje_palez_ustrebljenje.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4. 8. 2022.)
U otimačini za “tursko naslijeđe” s Bugarima i Grcima kao glavnim konkurentima na Balkanu, srpsko-crnogorski saveznici su zajedničkim snagama nastojali osvojiti što veća područja, a prioritetni cilj bili su Makedonija, Kosovo i Albanija. Ono što su Srbi i Crnogorci (odnosno, njihove redovne vojne i neredovne-komitske čete) počinili u Balkanskim ratovima (1912-1913.) nad civilnim stanovništvom osvojenih oblasti, nije se događalo ni u najmračnijim razdobljima europske povijesti.
Na ovom mjestu nije moguća detaljnija elaboracija tih događanja, pa će biti spomenute samo neke općepoznate činjenice.
Carnegie-jeva komisija (tijelo američke fondacije Carnegie, nazvane po industrijalcu i dobrotvoru Andrewu Carnegie-u), koja je pratila ratne operacije na području Balkana 1912. godine, u svome je izvješću zapisala kako su srpsko-crnogorske snage na osvojenim prostorima počinile do tada neviđena zvjerstva i masovne zločine uz spaljivanje i zatiranje čitavih sela, te da su Srbi i Crnogorci okrutno i sadistički (s uživanjem) masakrirali nemoćne zarobljene vojnike neprijateljskih snaga i civile, odrezujući im jezike, noseve, uši, parajući utrobe, režući grkljane, skidajući kožu s glava itd.
U svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću (koja je do sada doživjela nekoliko izdanja i o kojoj se vrlo pohvalno izražavala i bivša britanska premijerka Margaret Thatcher), američki intelektualac židovskog podrijetla Philip J. Cohen prilično detaljno opisuje ove događaje, navodeći među ostalim i svjedočenje britanske humanitarke Edith Durham koja potvrđuju navode Carnegie-jeve komisije uz brojne detaljne opise bestijalnih iživljavanja srpsko-crnogorskih odreda nad civilima. Durhamova je o tim događajima pisala i u svojoj knjizi Borba za Skadar. Jedan od rijetkih autora iz Srbije koji obrađuje i danas te teme je beogradski politolog Damjan Pavlica.
Srpski opozicionar, socijaldemokrat, Dimitrije Tucović tvrdio je kako je “izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom” i da je to “zločinačko delo” za koje se “mora ispaštati”, na što u jednom od svojih tekstova upozorava i već spomenuti politolog Pavlica:
“Srpska i crnogorska vojska su oktobra 1912. napale otomansku državu prodirući na Kosovo i Metohiju. Albanci su se protivili zauzimanju njihovih naselja i organizovali su dobrovoljačke jedinice koje su pružale oružani otpor nastupanju srpskih trupa. Kod Podujeva je došlo do veće bitke, kada se petnaest hiljada dobrovoljaca pod komandom Ise Boljetinca bezuspešno suprotstavilo Trećoj srpskoj armiji, koja nakon toga zauzima Prizren i veći deo Albanije sa primorjem.
Tokom balkanskih ratova 1912-1913, Srbija je pripojila oblasti Sandžaka, Makedonije, Kosova, a nakratko i Albanije. Srbi nisu činili većinu u ovim oblastima, što je predstavljalo izvestan problem za srpsku diplomatiju, koja je zauzimanje Kosova predstavljala kao oslobođenje od Turaka, ne obazirući se na činjenicu da se tokom vekova stanovništvo promenilo. Na mirovnim pregovorima u Londonu Srbija nije htela da se zadovolji severom Kosova, za šta će, ironijom sudbine, moliti sto godina kasnije. Po okončanju ratova, kosovsko-metohijske oblasti su pripale Srbiji i Crnoj Gori, što srpska istoriografija naziva oslobođenjem, a albanska okupacijom. Sa stanovišta političke nauke, odgovarajući termin je aneksija, budući da je pripajanje Kosova izvršeno mimo odluke narodnih predstavnika, i bez referenduma među stanovništvom.
‘Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, neverovatni akti nasilja, pljačke i surovosti svake vrste – to su sredstva koja je primenjivala i još uvek primenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpunog preinačenja etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima.’ (Iz Izveštaja međunarodne komisije o Balkanskim ratovima)
Tih godina se mnogo govorilo o ‘osveti Kosova’ za 1389, koja se volšebno prelila sa Turaka na Albance. Ovakva politika nije prošla bez kritike u evropskoj štampi, koja je pisala o zločinima etničkog čišćenja koje su činile srpske i crnogorske trupe prilikom zaposedanja albanskih naselja. Prema izveštajima, naročito je teško stradalo stanovništvo Prištine, Ferizovića (kasnije Uroševac), Đakovice, Prizrena i drugih gradova. U Austriji je prevladalo mišljenje da je Srbija uzela previše.
Srpski opozicionar Dimitrije Tucović opominjao je kako je ‘izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom’, što je ‘zločinačko delo’ za koje se ‘mora ispaštati’. Tucović se protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije i zalagao da Kosovo ravnopravno sa Srbijom i drugim oblastima uđe u Balkansku federaciju: ‘Bezgranično neprijateljstvo albanskog naroda prema Srbiji je prvi pozitivan rezultat albanske politike srpske vlade.'”
(Vidi: Damjan Pavlica, “Savremena istorija Kosova”; https://pescanik.net/savremena-istorija-kosova/; stranica posjećena 4. 8. 2022.)
Osvajački put Srbije nastavljen je i u razdoblju nakon Balkanski ratova, budući da se takva strategija sa stanovišta širenja teritorija srpske države (uz pomoć Rusa i Francuza) od 1878. godine nadalje pokazala vrlo uspješnom.
Koncem Prvog svjetskog rata – kojega je Srbija i isprovocirala na poticaj Rusije kako bi se prije svega dočepala Bosne i Hercegovine a potom ovladala Balkanom – srpska vojska i četnički odredi počinili su brojne masovne zločine i nad svojom “braćom” Crnogorcima, o čemu je u novije vrijeme pisao crnogorski književnik (u srpskoj javnosti omraženi) Jevrem Brković, a o čemu dokaze nalazimo i u brojnim drugim izvorima.
Već prije Drugog svjetskog rata (20-ih godina XX. stoljeća) u Srbiji je vrlo aktivan pro-fašistički pokret koji se rađa usporedo s Mussolinijevim, a na pojavnoj razini najočitiji je u djelovanju četničkog vojvode Koste Pećanca i njegovog odreda koji je od 1922. godine dijelom službenih parada i proslava u Kraljevini SHS/Jugoslavije i otvorena prijetnja svima koji ne pristaju uz ideju “Velike Srbije”.
Nakon Hitlerove okupacije Kraljevine Jugoslavije, Srbija postaje privjesak osovinskih sila. Ni u jednoj europskoj zemlji tog vremena ne postoji toliki broj pro-nacističkih i pro-fašističkih organizacija i postrojbi kao u njoj – počevši od nedićevaca, ljotićevaca, brojnih četničkih organizacija i skupina, do Specijalne policije i Ruskog korpusa.
Ni jedna značajnija bitka nije vođena na tlu Srbije, sve do oslobađanja Beograda (listopada 1944. godine). Uz to, Srbija je bila prva europska zemlja u kojoj su Židovi gotovo istrijebljeni (Judenfrei) u prvih 17 mjeseci rata, za što su tadašnje kolaboracionističke vlasti i pismeno pohvaljene od Berlina već u kolovozu 1942. godine – jer već tada je Beograd jedini veći europski grad u kojem Židova više nema. Uz brojne logore smrti i to je jedan od jasnih dokaza kakav je razmjer masovnih zločina provođen (u suradnji s okupatorima), dakako, bez ikakvoga otpora prema pripadnicima osovinskih snaga. Ne samo da u Srbiji nije bilo nikakvog otpora okupatoru sve do jeseni 1944. godine (i abolicije četnika koji su u rujnu pozvani od kralja Petra da se stave pod zapovjedništvo komunista i Josipa Broza Tita), nego je već 13. kolovoza 1941. 545 najviđenijih intelektualaca, političara i svećenika SPC uz pomoć “Apela srpskom narodu” pozvalo narod u Srbiji na punu poslušnost i pokornost okupatoru, osuđujući “razbojničke bande” (komuniste i partizane) koji pružaju otpor “novom poretku”.
Povijest se ponovila 90-ih godina XX. stoljeća
Srpski “antifašizam” je bio i ostao obična floskula koja nema nikakvog utemeljenja u stvarnosti, čemu u prilog ide i sve ono što se događalo tijekom 90-ih godina na prostoru SFRJ, kojom prilikom su kokarda i petokraka (figurativno rečeno) sklopili savez u godinama prije rata i potom u savezu počinile neviđena zla. Nikakve naznake otpora ekstremnoj nacionalističkoj ratno-huškačkoj politici u Srbiji – niti u prekodrinskim krajevima u kojima su u većini živjeli Srbi – nije bilo, iako se dobar dio te populacije 45 godina busao svojim “antifašizmom” i zaslugama za stvaranje Jugoslavije i profitirao na tomu.
U desetljećima nakon brutalnih ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili noviju povijest ovih prostora i zgrozili čovječanstvo, psi rata i plaćene ubojice još su uvijek najtraženiji “izvozni proizvod” Srbije, a srpska mafija je (kako s ponosom ističu mnogi koji se time diče), jedna od najjačih u Europi, a i šire,najveći ratni zločinci iz 90-ih već su sastavnicom mitske matrice i svrstavaju se u besmrtne heroje “srpstva” i pravoslavlja, dok velikosrpska ideologija i četništvo ostaju ideje vodilje pretežnog dijela javnog mnijenja i ideal kojemu se stremi gotovo s istom strašću kao i prije 30, 40 godina.
Što veći zločinac, veći heroj – što veći zločin, veće je i junačko djelo, jer “u ime srpstva” je sve dopušteno i “Srbin ne može počiniti zločin” ma što činio i kako god se ponašao. Srpski ratovi su uvijek “odbrambeni”, “oslobodilački” i “pravedni” – pa i onda kad se vode na tuđoj zemlji, a takve je Srbija po pravilu vodila od 1904. godine do danas. Čitava plejada “srpskih obilića” iz nedavne prošlosti već je našla počasno mjesto u nacionalnoj povijesti u kojoj nema traga njihovim žrtvama, potocima prolivene krvi i nedjelima što su ih počinili. Okorjeli kriminalci i masovne ubojice odavno su postali miljenici medija i o njima se govori s ponosom i strahopoštovanjem, što je vidljivo prate li se neke od najgledanijih televizijskih emisija (“Ćirilica”, “Goli život”, “Dobro jutro Srbijo” itd.), gdje su ne rijetko gosti ratni zločinci Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Dragoslav Bokan i drugi koji imaju status medijskih zvijezda, a o kampanjama u tisku i na internet portalima da se i ne govori.
Srbija je (kako s gorčinom govore mnogi beogradski intelektualci koji pokušavaju pružiti otpor ovakvoj destrukciji društva) već odavno postala svjetski rekorder kad su u pitanju ubojstva na javnim mjestima, pa se tako, primjerice, točno zna “tarifa” za pojedine “usluge” (ubojstva, premlaćivanje, otmice, pljačke, utjerivanje dugova, reket itd.). Samo rijetki se uopće usuđuju javno progovoriti o imenima onih koji siju strah i teroriziraju građane Srbije –osim ako ovi nisu već osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne ili se više ne nalaze među živima. U posljednjih dvadesetak godina rade se i doktorske disertacije na temu raspada, dezintegracije i destrukcije srpskog društva uzrokovanih posljednjim ratovima, što za mnoge sociologe, psihologe, filozofe, psihijatre i druge ljude od struke predstavlja znanstveno-istraživački izazov, ali, to nažalost, nema velikog utjecaja na društvenu zbilju.
No, Nisu li i te frustracije razlogom da se današnja politička garnitura Srbije ponaša tako agresivno i sumanuto? je li to ta katarza kroz koju Srbija nakon ratova i zla što ga je uzrokovala još uvijek nije prošla?
Dr Dubravka Stojanović govori upravo o tomu u predgovoru knjizi One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.), autora Srđe Popovića:
“Srđa Popović u knjizi One gorke suze posle opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.
“Zločin je pitanje svih pitanja” – piše dr Dubravka Stojanović u prvoj rečenici predgovora (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:
“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića One gorke suze posle. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.“
Svako civilizirano društvo se, u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite “tamne mrlje”, odnosno, promašaje, zablude, pogreške i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.
Uistinu, zašto Srbija (pa u određenom smislu i većina srpskog naroda u cjelini), tako uporno, i usprkos realnosti, zatvara oči pred istinom, bježi u izmaštani, nepostojeći, autistični svijet fikcija i mitova, i sama sebe uvjerava kako je žrtva “belosvetskih zavera” i meta “novog svetskog poretka” i “tajnih sila”? Misle li promotori ove propagande da su svi oko njih izgubili razum ili doživjeli kolektivnu amneziju i da će svojom propagandnom agresijom spriječiti da istina izađe na vidjelo? Zašto se svaki pokušaj otvaranja rasprave o “tamnim stranama” srpske nacionalne povijesti uvijek završava na isti način?
Srbi su krivi za smrt 80% žrtava u ratovima na području bivše SFRJ
Izjave poput one koju je tadašnji predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić dao u Nizozemskoj u proljeće 2008. godine, izrekavši na jednom okruglom stolu “heretičku” tezu po kojoj su Srbi počinili najveći broj zločina (oko 80%) u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina prošlog stoljeća, samo su uzaludni pojedinačni pokušaji da se konačno pokrene proces suočavanja srpskog naroda s prošlošću i izazivaju lavinu javnih osuda i poziva na linč. Tek u tim trenucima postaje jasno, koliko je Srbija daleko od katarze i prihvaćanja stvarnosti, kao preduvjeta za stvaranje normalnog, uljuđenog društva.
No, je li Dulićeva izjava samo plod njegove mašte, obično blebetanje jednog tipičnog “izdajnika” koji “blati” i “kleveće” vlastitu zemlju i srpski narod, ili ona ipak ima nekog uporišta u realnosti?
Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osoba (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8.858 Hrvata i 4.995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95. (15.970 na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića s Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421 (od čega su 10.533 ili 78% Albanci; 2.238 ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100 ili 1 % Bošnjaci, te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U ukupnom broju žrtava, dakle, Srbi sudjeluju sa 31.777, ili 22,55%, dok su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda. Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer se ipak radi u neku ruku o “unutarnjem sukobu”, budući da je ta pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%. I ne zaboravimo još nešto: u napadima na gradove (Vukovar, Vinkovci, Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Zadar, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar itd.) i masovnim masakrima diljem okupiranih područja Republike Hrvatske (pa i u UNPA zonama gdje je za vrijeme okupacije ubijeno ukupno oko 1.200 osoba) nisu ubijani samo Hrvati, nego i Srbi, Mađari, muslimani, Slovaci, Ukrajinci i pripadnici drugih naroda, pa je postotak žrtava stradalih od srpskog agresora po svemu upravo 80%, ako ne i veći.
Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava “JNA”, policije Srbije, paravojnih, dobrovoljačkih i specijalnih postrojbi) – očito je veliki nerazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije tvrdnje se svode na to da je srpska strana uzrokovala uvjerljivo najveći broj zločina, potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.
Srpske oružane snage i paravojne postrojbe okupirale su i etnički očistile oko 30% Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, a na Kosovu počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je smo još jedan u nizu dokaza tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla. Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja – koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore, još nije razriješeno. Upravo te podatke Srbija skriva već više od 26 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.
Srbija je postala prva zemlja u Europi, kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom od strane ICJ u Den Haagu izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine. Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati! – nepobitna je istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.
Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina
Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti, i od njih se distancirati, jer samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe. Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga “nacionalnog cilja” i koliko god bili uvjereni u “misiju” za koju su “predodređeni”.
Treba li se (nakon svega rečenog) čuditi tomu što danas sljedbenici balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i politički puleni opskurnog četničkog vojvode Vojislava Šešelja, na tako bahat i drzak način optužuju Hrvatsku za “nacizam”, “ustaštvo”, “porast fašizma”, “ugrožavanje Srba” itd., itd? Pravo pitanje je: Što se to događa sa Srbijom i srpskim narodom, kad takve likove bira na izborima poslije svih pošasti i katastrofa do kojih su te politike dovele u nedavnoj prošlosti?
Zašto danas djeca u Srbiji još uvijek uče kako su “rat na području bivše SFRJ izazvali Vatikan i Katolička crkva”, te “uz pomoć Hrvata i muslimana nastojali istrijebiti srpstvo i pravoslavlje”?
Kako to da nam srbijanski politički vrh i pojedinci iz SPC danas dijele lekcije o tomu kako blaženik naše Crkve, Alojzije Stepinac ne može biti svetac, vrijeđajući i njega i nas Hrvate na najprimitivniji način, iako u redovima svojih svetaca već poodavno imaju deklarirane fašiste, antisemite i četničke koljače koji su u pravom smislu riječi moralni degenerici (poput Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace)?
Tomislav Nikolić (zakleti četnički vojvoda koji je u taj čin promoviran na Romaniji 1993. godine, zbog posebnih zasluga u ratu za srpstvo i “Veliku Srbiju” – bio je predsjednik Srbije), Aleksandar Vučić (Šešeljev posilni, dugogodišnji sekretar njegove stranke i obožavatelj koji je ne rijetko plakao dok je ovaj držao svoje govore – bio je premijer Srbije, a danas je predsjednik), politički nasljednik balkanskog krvnika, Slobodana Miloševića (njegov omiljeni “omladinac” i glasnogovornik SPS-a u vrijeme ratova) Ivica Dačić i pulen Miloševićeve supruge, Mire Marković, opskurni Aleksandar Vulin su ministri u svim vladama nakon 2000. godine. I ti fašisti i ratni huškači, nažalost, uživaju potporu jednog značajnog dijela birača u Srbiji – inače ne bi niti bili na tim pozicijama.
Zato samo kratko podsjećanje na djelatnosti spomenutih ratnih huškača koji danas vladaju Srbijom:
- Tomislav Nikolićpolaže zakletvu četničkog vojvode na Romaniji (B i H) 1993. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=nGwmRH-8vsw ;stranica posjećena 4. 8. 2022.)
- Zadnjih godina pojavila se i video snimka zajedničkog posjeta Vučića, Nikolića i Šešelja srpskim okupatorskim snagama iznad opkoljenog Sarajeva (područje Ilijaša, Vogošće i Grbavice, u svibnju 1995. godine), na kojoj se među ostalim vidi da su tamo stigli poznatimdžipom četničkog vojvode Vasilija Vidovića zvanog Vaske, na kojem je pričvršćena ljudska lubanja na haubi (a iz sprdnje prema žrtvi, ali i snagama UNPROFOR-a, na istu je stavljena plava kaciga – dio službene opreme pripadnika snaga OUN). U pratnji “visokih gostiju”, pored četničkih vojvoda Vasilija Vidovića (koji je vozio džip) i Mirka Blagojevića, u ovom društvu je bio i kasnije istaknuti političar (jedno vrijeme tijekom 1998/99. godine i predsjednik “Republike Srpske”), četnički ekstremist Nikola Poplašen (za kojeg mnogi izvori tvrde da je ubijao i silovao tijekom rata u Bosni i Hercegovini). (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=–wV0iuSSAE&ab_channel=212BrdskaBrigadaSrebrenik; stranica posjećena 4. 8. 2022.)
Naravno, ove snimke samo su bizarni detalji u mnoštvu sličnih, koji dokazuju kakva je patološka i destruktivna mržnja vladala u krugovima većine tadašnjih srpskih političara koji su igrali značajne uloge u javnom životu i kasnije upravo zahvaljujući ratnim zaslugama postajali ministri, potpredsjednici Vlade, premijeri, pa čak i predsjednici države.
U tom kontekstu, nije suvišno osvrnuti se na trenutak unazad i sjetiti se što je nekada govorio i kako se ponašao današnji “gospodar Srbije”, bivši Šešeljev pulen, ratni huškač, šovinist i neofašist Aleksandar Vučić, kojega javnost dobro pamti po propagandnim prilozima koje je radio za srpsku TV Pale tijekom 1992/93. godine.
- Dana 20.03.1995.,Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj dolaze u Glinu dati potporu tamošnjim Srbima za daljnju borbu protiv “ustaške Hrvatske”, odnosno nastavak rata, a protiv bilo kakvog sporazuma s hrvatskim vlastima i međunarodnom zajednicom (Vidi: govor Vučića: https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU&t=74s&ab_channel=Trebonis; govor Šešelja: https://www.youtube.com/watch?v=PfHZNVJf6ms&t=168s&ab_channel=ShouProgram; stranice posjećene 4. 8. 2022.)
- Vučić s govornice Narodne skupštine Srbije šalje i upozorenje međunarodnoj zajednici koja prijeti zračnim udarima na položaje bosanskih Srba, riječima: “Pa vi bombardujte, ubite jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana…pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje…može li se tako ponašati sa srpskim narodom...“ dana 7. 1995. – u vrijeme dok se genocid u Srebrenici još uvijek odvija (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=uCGYmylHIOk&ab_channel=shiomiga1djura; stranica posjećena 4. 8. 2022.)
- U Beogradu je siječnja 2000. godine, održan Otadžbinski kongres Srpske radikalne stranke, na kojemu, među ostalim, govori i generalni sekretar SRS, Aleksandar Vučić. On oštro napada sve one koji se izruguju ideji “Velike Srbije” i neuspjehu SRS i Srpskog četničkog pokreta u ostvarivanju tog prijekta. Pored ostaloga, kaže: “(…) Mi ni tada ni danas nismo hteli ništa što je tuđe, hoćemo samo ono što je naše, srpsko…,a to jesu i taj Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Virovitica, i sve te srpske zemlje…” (Vidi: https://www.istinomer.rs/izjava/nikada-nisam-zagovarao-veliku-srbiju/; stranica posjećena 4. 8. 2022.)
Dodamo li tomu i izjave koje nam posljednjih godina dolaze iz Beograda o “srpskom svetu”, trebamo li se čuditi tomu da su Hrvati i danas među Srbima najomraženija nacija – i to iz samo jednog razloga: naš narod, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, najveća je zaprjeka za ostvarenje sna o “Velikoj Srbiji”. To je ključ svega.
Današnjoj fašističkoj trojci (Vučić-Dačić-Vulin) puna su usta okrenutosti budućnosti, dakako, samo u slučaju kad se pokuša utvrditi istina o događajima iz 90-ih godina prošlog stoljeća.
No, postavlja se opravdano pitanje: Jesu li žrtve njihovih zločina i bližnji žrtava imali pravo na budućnost, i može li se tek tako olako prihvatiti teza po kojoj je najbolje zanemariti sve ono što se događalo, ma koliko rane bile duboke, a traume i sjećanja na rat još uvijek živi? Budući da bez utvrđivanja pune istine o prošlosti nije moguće graditi međusobno povjerenje i suradnju među narodima i državama, u tom argumentu sadržan je i odgovor na ovo pitanje.
Povijesno iskustvo nam govori da nakon svakog izbjegavanja suočavanja s istinom i činjenicama (ma kakve one bile), problemi koji se prešućuju i nastoje potisnuti izlaze na vidjelo u još drastičnijem obliku, i to je do sada potvrđeno bezbroj puta.
Od vremena Svetozara Markovića i Dimitrija Tucovića do danas, u Srbiji demokratske snage završavaju na margini i nisu u stanju pružiti ikakav ozbiljniji otpor velikosrpskoj politici koja je (htio to netko priznati ili ne) pružila jake korijene u srpskom narodu. Tamo se i danas jednako tako prešućuju i guraju u sjenu časni i pošteni ljudi i intelektualci koji su najveći dio svoga života utrošili na to da pomognu srpskom društvu da se riješi zabluda iz prošlosti i postane normalno. Profesor Radomir Konstantinović, Bogdan Bogdanović, dr. Ivan Đurić, dr. Latinka Perović, dr. Dubravka Stojanović, dr. Olivera Milosavljević, dr. Branka Prpa, odvjetnik Srđa Popović, Jelena Milić,Mirjana Miočinović i stotine drugih entuzijasta, radili su ili još uvijek rade na tomu. Nažalost, uglavnom bez uspjeha.
Njihova borba s naci-fašizmom u Srbiji potisnuta je ne samo u zemlji u kojoj žive, o njoj se ništa ne zna ni kod nas (mada je to, kako kaže dr. Latinka Perović, “borba između njih i nas na život i smrt“). Kako objasniti ovaj paradoks? Jesmo li svjesni kud vodi naša indiferentnost i kratko pamćenje, naše neshvaćanje realnosti? Zar smo jednom u povijesti platili ceh svojoj šutnji i naivnosti?
Jesmo li svjesni toga, da djeca u Srbiji i “Republici Srpskoj” u srednjim i osnovnim školama još uvijek uče iskrivljenu povijest u kojoj su im narodi u susjedstvu (prije svih Hrvati) najveći krvni neprijatelji i uzročnici svih pošasti i stradanja koja su srpski narod pratila u prošlosti? Zato dr. Dubravka Stojanović (u svojoj knjizi Ulje na vodi, Beograd 2010., u kojoj dijelom analizira i sadržaje školskih udžbenika), s pravom kaže kako to nije ništa drugo nego “ideologizacija i politizacija mladih” s ciljem stvaranja atmosfere mržnje koja treba biti pokretač novih ratova.
Nema normalne države u Europi koja nakon svega što se događalo i događa u Srbiji, s tom zemljom ne bi prekinula diplomatske odnose – dok se stvari ne istjeraju na čistac.
Hrvatska to još uvijek podnosi.
Do kada?
– svršetak
Zlatko Pinter
