By Homo sapiens je biološki strvinar kojem je sâmo zlo podarilo um, kako bi dodatno unakazilo temeljne potrebe jednog besmisla – iracionalnog postojanja bića kao takvog – životinjskog carstva u užem ili širem smislu.
Ideal je odlika pojedinca koju je nemoguće dokučiti, a još teže ukrupniti, jer kolektiv počiva na birokratskoj aparaturi i temeljnim potrebama – uokvirenim u tržište, odnosno odnos ponude i potražnje. Stoga, svaki idealist jest inferioran, jer ima dovoljno razvijenu svijest o vlastitoj irelevantnosti. Ako ne podnosi ni vlastito ja – kako je gledati taj antropološko-biološki soj koji ga ne razumije?
Postoji li onda kolektivni ideal? Odgovor je odričan. Razlog tomu je taj što ne postoji istinski uzajamno čuvstvo, šire rezoniranje i prihvaćanje, kakvo bi bilo potrebno za razvijanje kolektivnog identiteta na temelju jedne vrijednosti. Sve što vidimo i osjetimo, zapravo je pojedinačna predstava o svijetu koji nas okružuje, a u kojem smo prinuđeni preživljavati ispunjavanjem non-idealističkih, odnosno materijalističkih potreba. U takvoj oskudici utjelovljenja, jasno je da bivanje nije stvar prestiža – stvar idealistička.
Jedino što postoji jest eventualno prihvaćanje nominalnih vrijednosti. Rezultat toga jest iznuđeni pragmatizam. Konkluzivno, voluntaristički post-iluzorni idealist je luđak koji na javi realizma vodi borbu s realsolipističkom stvarnošću, koja je tek odraz općeg besmisla. On je glumac s tisuću uloga. Prosječna jedinka mora performativno pristati na kompromis realnacionalizma u kojem je estetska maska bačena preko hladne birokratske mašinerije. To vrijedi za svaku akciju i reakciju – za sve što živimo, svaku interakciju.
Nikola Puzović
Hrvatski publicist iz Vojvodine
- rujna 2026.
