By - Dio
Zašto se ‘Oluja’ nije mogla izbjeći – podsjećanje
Teroristi iz “sao krajine” i njihovi beogradski mentori, ali i današnji najistaknutiji politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, preko noći su “zaboravili” kakva su sve zlodjela srpski ekstremisti počinili tijekom višegodišnje okupacije hrvatskog državnog teritorija, kao i desetke mirovnih prijedloga i sporazuma koje su arogantno odbijali izrugujući se ne samo Hrvatskoj i dr. Tuđmanu, nego i međunarodnim institucijama i cijelom demokratskom svijetu. Nisu se obazirali ni na obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti i odluke Opće skupštine OUN-a, od kojih niti jedna jedina nije išla u njihovu korist.
Republika Hrvatska je kao međunarodno priznata država i punopravna članica OUN trpjela poniženje i samovolju koja je narušavala njezine vitalne životne funkcije (među ostalim sprječavanje protoka roba i ljudi i ugrožavanje pravne, osobne i imovinske sigurnosti građana uz teško kršenje ljudskih prava i sloboda protivno svim odredbama međunarodnog prava i samog hrvatskog Ustava). U ovom slučaju bio je, dakle, na djelu klasični oblik terorizma, u što nema nikakve sumnje.
Bahatost i isključivost Milana Martića i družine (koji su vjerovali da će Srbija uz potporu Rusije u odsudnom trenutku stati iza njih), išla je do te mjere da su neposredno prije ‘Oluje’ kao moguću platformu za pregovore s hrvatskom stranom glatko odbili i izvrgnuli ruglu čak i tzv. plan Z – 4, kojeg su mnogi s pravom zvali ‘luđačkom košuljom’ za Hrvatsku. Sve do 4. kolovoza 1995. godine, dosljedno i uporno su provodili svoj projekt ‘saoizacije’, nastojeći objediniti okupirane prostore u jednu cjelinu i potom ih s osvojenim područjima u Bosni i Hercegovini pripojiti Srbiji.
U mjesecima prije ‘Oluje’ (poslije iznošenja u javnost famoznog plana Z-4), u ‘krajinu’ hodočaste persone s najvećim utjecajem u dijelu ekstremne populacije prekodrinskih Srba (od patrijarha Pavla, preko četničkog vojvode Vojislava Šešelja, do njegovog sekretara Aleksandra Vučića, Biljane Plavšić, Željka Ražnatovića Arkana i drugih), s ciljem da ohrabre “republiku srpsku krajinu” na njezinu putu ka “samostalnosti”, a tamošnje vodstvo ove paradržave odvrate od bilo kakvog eventualnog kompromisa s “ustaškim vlastima” u Zagrebu i “poglavnikom” Tuđmanom. Zapaljive riječi koje gosti koriste u svojim nastupima u Kninu, Glini, Petrinji, Obrovcu i drugim mjestima i klicanje publike koja ih toplo i srdačno dočekuje na svakom koraku, svjedoče o nepomirljivom stavu najvećeg dijela tamošnje srpske manjine da se svaki mogući dijalog s predstavnicima hrvatskih vlasti unaprijed odbaci i ustraje na ostvarenju velikosrpskog cilja. Na svaku mirovnu inicijativu iz međunarodnih krugova ili Zagreba odgovara se drsko i podrugljivo, krajinski čelnici se još čvršće povezuju s Radovanom Karadžićem i donose akte o “ujedinjenju” okupiranih područja Hrvatskoj i BiH, te redovito odlaze u Beograd na savjetovanja svome gazdi Slobodanu Miloševiću.
Nova, post-ratna strategija velikosrpskih ideologa čija je osvajačka koncepcija doživjela vojni i politički fijasko i uzrokovala odlazak velikog broja “krajinskih” Srba, nastavila je tamo gdje je ratna propaganda stala: u smjeru jednako drskog i bezočnog krivotvorenja činjenica. Propagandnom kampanjom treba pokriti sve one tamne mrlje, oprati krv, izbjeći odgovornost za ratne zločine i golemu materijalnu štetu i lažirati povijest i tu ne pomažu nikakve presude međunarodnih sudova koji su desetke srpskih zločinaca osudili zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i udruživanja u zločinački pothvat. Oni čije sjećanje na vrijeme ratova na području bivše SFRJ započinje tek 4. kolovoza 1995. godine – baš kao da se prije toga ništa nije događalo – nastoje ovakav nakaradni pogled na prošlost nametnuti kao povijesnu istinu i takvu percepciju proširiti u svijetu.
U tim bolesnim mozgovima, nulta točka, početak i svršetak svega je ‘Oluja’, – koju nazivaju “najvećim etničkim čišćenjem posle Drugog svetskog rata”, “zločinačka operacija” u kojoj je “izvršen genocid nad srpskim narodom”, itd., itd. Pokuša li se, pak, podsjetiti na događaje koji su prethodili iznuđenim osloboditeljskim operacijama koje je Hrvatska morala na kraju poduzeti, po već uhodanoj matrici fokus se prebacuje na razdoblje Drugoga svjetskog rata, NDH i Pavelića i time se pravda ponašanje srpskih barbara (Jasenovcem, Jadovnom i “genocidom” koji je počinjen nad Srbima u to vrijeme). Baš onako kako je govorio pokojni dr. Ljubo Boban: “u njihovim glavama postoji samo jedan genocid – onaj koji je izvršen nad Srbima” i što god činili i kako god se ponašali, oni na kraju sebe pretvaraju u žrtvu, a sve druge u krivce.
S istog mjesta s kojeg je prije 30 godina krenula krvava, podmukla i nenajavljena agresija i dalje nam stižu ne samo žalopojke, nego i oštre osude (pa i teške uvrede) na račun Hrvatske koju se kao i devedesetih godina XX. stoljeća proziva zbog “narastajućeg fašizma”, “nacizma”, “ustaštva”. Opet se govori o “ugroženosti” srpske manjine u Hrvatskoj, o “sve težem položaju Srba”, kao da se želi ponovno stvoriti klima za neku novu “balvan revoluciju”?! Među 22 manjine, koliko ih u Republici Hrvatskoj živi, jedino i samo Srbi su uvijek “neravnopravni” i trajno “ugroženi”. Vrlo zanimljiv fenomen kojem je teško pronaći ravna bilo gdje u svijetu.
Da ironija bude potpuna, kampanju predvode akteri ratova: nekadašnje uzdanice i bliski suradnici Vojislava Šešelja – zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić (bivši predsjednik Srbije), nekadašnji sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić (bivši premijer i današnji predsjednik Srbije), Ivica Dačić (ironično nazvan “Mali Sloba”), provjereni kadar i nasljednik balkanskog krvnika Slobodana Miloševića za kojeg su i nakon pada “vožda” (2000. godine) u svakoj garnituri vlasti bile rezervirane pozicije – od predsjednika i potpredsjednika Vlade do čelnih mjesta najvažnijih ministarskih resora, a u sve je uključen i nekadašnji potrčko Mirjane Marković (Miloševićeve supruge) i aktivist JUL-a, Aleksandar Vulin, koji je dežurni huškač zadnjih godina. Svi oni bili notorni ratni huškači devedesetih i aktivno su sudjelovali u zločinačkom planu stvaranja “Velike Srbije”. Danas uglas prozivaju, blate i kleveću Hrvatsku ne dopuštajući normalizaciju odnosa i bilo kakav suvisli dijalog između dvije zemlje i tom galamom nastoje prikriti vlastite krvave tragove.
Naravno, s obzirom na kontinuitet koji velikosrpska politika ima u Srbiji i prečanskim krajevima (posebice u genocidnoj tvorevini “republici srpskoj” koja je uporište najekstremnijeg srpskog nacionalizma zapadno od Drine), bilo je za očekivati ovakav razvoj događaja. Na Hrvatsku se diže povika upravo zato da bi se preveniralo svako moguće utvrđivanje stvarnih činjenica o svemu što se događalo na području bivše SFRJ u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, pa se od samih aktera ratno-huškačke kampanje i agresije ništa drugo ne može niti očekivati.
Ono što, međutim, mora zabrinuti, pa i ogorčiti svakog razumnog građanina u ovoj zemlji koji vidi i zna što se događa, jest neshvatljiva benevolentnost s kojom se ta kampanja u Hrvatskoj dočekuje i potpuni izostanak prave analize i odgovarajućih službenih reakcija na tako primitivne, bezočne laži, klevete, perverzna podmetanja i inverziju nedavne prošlosti.
Budimo do kraja otvoreni: lažiranje povijesti i opravdavanje velikosrpske agresije i masovnih zločina iz 90-ih godina, ne provodi se samo i isključivo u Srbiji i entitetu BiH (“republici srpskoj”) nastalom na genocidu i krvi nedužnih Bošnjaka i Hrvata. Na tom poslu i u Hrvatskoj su angažirane čitave garniture krivotvoritelja, od etnobiznismena iz redova srpske manjine Milorada Pupovca i njegovih najbližih suradnika koji svoje političke ambicije već više od 20 godina ostvaruju upravo na platformi polarizacije između Srba i većinskog hrvatskog naroda, do brojnih nevladinih udruga, kvaziljevičarskih i neokomunističkih krugova, te “slobodoumnih” novinara i intelektualaca (koji nikada nisu oprostili Tuđmanu to što je na razvalinama trule Jugoslavije stvorio samostalnu Hrvatsku).
S takvima dijaloga nema. Oni imaju svoju “istinu” i tu ne pomažu činjenice niti bilo kakva argumentacija – utoliko prije što većina njih ima sasvim konkretne razloge i motive za takvo ponašanje.
No, zbog naraštaja koji dolaze, a (na svu sreću) nisu imali prilike na svojoj koži osjetiti kako se sve to odvijalo tih olovnih devedesetih godina, dužni smo podsjećati na istinu i opominjati – da se ne zaboravi…i ne ponovi.
Pa, pokušajmo ukratko podsjetiti kako je sve počelo.
Kako je počelo
Najprije se mora istaknuti da je smišljena i planirana agresija Srba u Hrvatskoj na vlastitu domovinu, potaknuta i vođena iz Beograda i to je činjenica koja se ne može negirati niti pobiti bilo kakvim suvislim dokazima. Sam slijed događaja potvrđuje ovu činjenicu, a jednako tako, u nebrojenim je izvorima potvrđuju i sami akteri tog agresivnog i genocidnog rata protiv svega što je hrvatsko. Svojedobno je i sam Radovan Karadžić decidirano izjavio kako Srbi ne bi nikad zaratili da “JNA” nije bila na njihovoj strani – a vojskom je od 1990. godine u praktičnom smislu (preko Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića) zapovijedao Slobodan Milošević.
“Balvan revolucija” započela je nakon neuspjelog pokušaja “izvoza” tzv. antibirokratske revolucije. Naime, poslije rušenja autonomije Vojvodine i Kosova i svrgavanja crnogorskog političkog vodstva (1988/89. godine), agresivna politička vrhuška Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, nastoji domino-efektom izazvati rušenje vladajućih političkih garnitura u zapadnim republikama (Sloveniji i Hrvatskoj). Od Slovenije se brzo odustalo, jer u njoj je srpska manjina brojčano gotovo beznačajna, pa za takvu koncepciju nije bilo oslonca, i sve su snage usmjerene ka Hrvatskoj. Nastoji se stvoriti žarište sukoba i izazvati pomutnja u kojoj bi se spriječili procesi političkog pluralizma koji je bio na pomolu. Jedino tako, Srbija je mogla zadržati svoju hegemoniju u nekoj novoj “restauriranoj” Jugoslaviji.
Već od konca veljače 1989. godine, započinje četničko orgijanje po Hrvatskoj – dok u njoj još nema ni jedne stranke osim (SKH), pa niti HDZ-a. Prvi u nizu je miting srpskih ekstremista u Kninu (28. veljače 1989.), kada se uz domaće Srbe okuplja i mnoštvo njihovih pristaša iz Srbije, pa i četnika, pod izgovorom “podrške ugroženoj braći u pokrajini Kosovo” i potpore planiranom uvođenju izvanrednog stanja u južnoj pokrajini. Zapaljivi govori i riječi mržnje (ukupno 35 govornika) nisu usmjereni samo prema Albancima, nego i prema Slovencima, pa i hrvatskom narodu. Prvi put se javno spominje “srpska republika krajina” i jasno daje do znanja što je stvarni cilj ovih pohoda. Počinju prozivke tadašnjeg (komunističkog) vodstva SR Hrvatske u kojem nastaje konfuzija, pa izostaju odgovarajuće reakcije, što ekstremiste ohrabruje u njihovim nakanama. Vlasti u Hrvatskoj se krivi zbog “nastale situacije” i najavljuje se neposluh, jer “Srbi nemaju povjerenja u Zagreb”. U ekstremizmu se ističu Simo Dubajić i Jovan Opačić.
Velikosrpska euforija dodatno dobiva na zamahu u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice “kosovskog boja” na Gazimestanu (kod Prištine), 28. lipnja 1989 godine. Milošević i njegov politički vrh okupljaju preko milijun sljedbenika i otvoreno, pred cjelokupnim jugoslavenskim državnim vrhom, najavljuju nove bitke (po uzoru na svoje “slavne pretke” iz daleke 1389.), dok masa okićena transparentima i četničkim znakovljem kliče u slavu Srbije i “vožda”.
Benevolentnost s kojom su tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Janez Drnovšek i njegova politička garnitura, kao i Ante Marković (tada predsjednik SIV-a, dakle, premijer SFRJ), pa i vrh SSNO i “JNA” prešli (šutke i bez ikakvih reakcija) preko nacionalističkog divljanje okupljene četničke rulje, gurnula je ostatak Jugoslavije u neizvjesnost i stvarni je pokazatelj nemoći Partije i države da se suprotstave Miloševiću i njegovoj politici.
Već 9. srpnja iste godine, kod crkve Lazarica (na Kosovu polju kraj Knina), “proslava 600-godišnjice kosovskog boja” pretvara se u žestoko srbovanje nekoliko tisuća srpskih ekstremista. Pored domaćih militanata, tu su subraća iz Srbije i drugih jugoslavenskih republika. Uz već uobičajenu četničku ikonografiju, ori se iz tisuća grla: “Ovo je Srbija!”, “Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića…” Otvoreno i glasno se daje do znanja da će se Miloševićeve prijetnje o bitkama “koje još nisu oružane, iako i takve nisu isključene”, ostvariti. Provokacije su usmjerene prema većinskom narodu u očitoj namjeri da se izazovu incidenti i sukobi koji bi potkrijepili sve glasnije tvrdnje o “ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj”. Uskoro je uhićeno i privedeno od policije 14 mitingaša protiv kojih su podnesene prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti, što beogradska propagandna mašinerija eksploatira kao novi “dokaz o ugroženosti Srba u Hrvatskoj”, kojima se “brani svako građansko i demokratsko pravo javnog iznošenja mišljenja” i “gaze osnovna nacionalna prava i slobode”.
U Beogradu se u isto vrijeme učestalo održavaju “skupovi podrške ugroženom srpskom narodu” izvan Srbije koji dobivaju nezapamćen medijski publicitet i služe kao moćno sredstvo raspaljivanja strasti i homogenizacije Srba na cijelom području tadašnje SFRJ. Opet je u središtu srpske propagande “genocid nad Srbima” – koji su “po treći put u ovom veku pred istrebljenjem” i to “od istih počinitelja”. Srbi koji se smatraju vlasnicima Jugoslavije uzimaju sebi za pravo diktirati odnose u državi i određivati mjeru prava svim ostalim narodima i to sve više dolazi do izražaja. Milošević već 16. ožujka 1991. godine javno iznosi kako su “formirane specijalne snage policije za odbranu Srba izvan Srbije”, a SNF (Srpski nacionalni front) koji okuplja 11 srpskih izvanparlamentarnih stranaka u travnju iste godine najavljuje kako su njihove naoružane skupine već upućene na područja izvan Srbije kako bi “branili” tamošnje “ugrožene” sunarodnjake (što kao vijest bez komentara objavljuje i glasilo “JNA”, Narodna armija!).
Srpski ekstremizam pod krinkom “ugroženosti” uzima maha
Komunistička vlast u Hrvatskoj ide linijom manjeg otpora, mlako reagira i praktično tolerira četničke skupove koji poput plimnog vala zapljuskuju sve krajeve u kojima Srbi čine značajniji postotak u ukupnom stanovništvu – od Like, preko Dalmacije, do Banovine, Korduna i Slavonije. Pojavljuju se i “lideri” srpskog naroda, među kojima se naročito ističe šibenski psihijatar Jovan Rašković. Sjedokosi razbarušeni starac promuklog i hrapavog glasa ubrzo je stekao karizmu “narodnog tribuna” među Srbima u Hrvatskoj. U svojim zapaljivim govorima on otvoreno prijeti riječima: “Ovo je ustanak srpskog naroda”, dajući do znanja da se Srbi umiriti neće dok ne ostvare svoje ciljeve.
Cijela 1990. godina prolazi u ozračju ovih euforičnih seansi na otvorenoj sceni. Dok se na improviziranim pozornicama smjenjuju zapjenjeni govornici (Jovan Opačić, Jovan Rašković, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, partizanski “prvoborac”, general i “narodni heroj” Dušan Pekić i drugi) koji se prosto nadmeću u tomu tko će ostaviti bolji dojam i steći više simpatija okupljene rulje, Vojislav Šešelj i njegovi četnici nesmetano prodaju svoj list “Velika Srbija”, a tezge s četničkim znakovljem, zastavama, figurama omiljenog Čiče (Draže Mihailovića) i slikama sličnih “velikana iz srpske istorije” i drugim suvenirima sve su posjećenije.
Skupovi mržnje i razdora pretvaraju se u mjesta “narodnog okupljanja” i “saborovanja” (uz rakiju, janjetinu i srbovanje) na kojima se Srbe u Hrvatskoj homogenizira i priprema za ono što slijedi. Sindrom “ugroženosti” Srba (svih i svugdje) prenosi se poput lančane reakcije s Kosova na Hrvatsku, potom i na Bosnu i Hercegovinu i on je pouzdan katalizator za sve ono što će se događati u budućnosti.
Usporedo s “balvan revolucijom” koja u Kninu i okolici započinje 17. kolovoza 1990. godine, teče naoružavanje srpskog stanovništva u dijelovima Republike Hrvatske u kojima su već uspostavljene čvrste jezgre četničkih ekstremista okupljenih oko SDS-a (Srpske demokratske stranke) kojoj je na čelu “srpski Nestor”, karizmatični Jovan Rašković koji znalački igra svoju ulogu “duhovnog oca” prekodrinskih Srba i po nalogu beogradske klike gura ih u rat protiv susjeda u vlastitoj državi. Oružje stiže tajnim kanalima a organizatori su tih operacija srbijanska SDB i KOS “JNA”, koji za te poslove koriste kriminalce i svoje stare suradnike – doušnike, ali i aktiviste koji se okupljaju oko SDS-a. Tako je, primjerice, u noći 28/29. studenoga 1990. godine, u Dvoru na Uni, od strane Hrvatske policije uhićen Željko Ražnatović Arkan s dvojicom četnika. Nosili su pun džip automatskog oružja, streljiva, četničkog znakovlja i propagandnog materijala, što je prema planu bilo namijenjeno srpskim pobunjeničkim centrima na Banovini. Kasnije je pod nerazjašnjenim okolnostima pušten iz zatvora. O aktivnostima KOS-a “JNA” i visokih časnika i dužnosnika tadašnje savezne vojske i SDS-a vezano za naoružavanje Srba u Hrvatskoj, opširno je govorio bivši agent KOS-a, Radenko Radojčić u svojoj izjavi što ju je dao djelatnicima hrvatskog SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka) u Zagrebu tijekom proljeća 1993. godine.
(Vidi: https://hrcak.srce.hr/80566; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
Velika laž o “izbacivanju Srba iz Ustava Republike Hrvatske”
Pred Božić 1990. godine (22. prosinca), Republika Hrvatska donosi svoj Ustav – nakon što je to već 28. rujna jednostrano učinila Srbija. Politički predstavnici Srba u Hrvatskoj uglas tvrde kako su iz njega ” Srbi izbačeni” – i to im je od tada nadalje jedna od uporišnih točaka za pravdanje svega što čine. Riječ je, dakako, o najobičnijoj laži koju nije teško razotkriti. Treba samo pogledati što stvarno piše u “spornom” dijelu teksta spomenutog Ustava:
“Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu Republike Hrvatske kao suverene države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te od opće prihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskoga naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i na udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
(Vidi: Ustav RH iz 1990. godine – I. Izvorišne osnove; http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1990_12_56_1092.html; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
Dakle, Srbi ne samo da nisu “izbačeni” iz hrvatskog Ustava, nego se već u prvoj verziji ovog akta spominju na prvom mjestu među ukupno 8 poimence nabrojanih manjina – no, propaganda i dalje ovu laž koristi kao jedan od krunskih dokaza srpske “ugroženosti”.
Kad je u pitanju sindrom srpske “ugroženosti”, zanimljivo je da se ona javlja isključivo i uvijek u krajevima gdje je taj narod u većini – a sva lokalna vlast je u njihovim rukama od 1945. godine. Nadalje, samo ponašanje ove manjine u Hrvatskoj (počevši od mitingaških pohoda, preko rušenja balvana i naoružavanja sve do ponašanja u Saboru, te kasnije ubijanja policajaca i prolaznika iz zasjeda i napada na policijske postaje, sela i gradove), svjedoči o tomu kako je u pitanju klasična podvala koja sa stvarnim stanjem nema ničega zajedničkog. Uostalom, politički predstavnici ove manjine od početka su vrlo arogantno i drsko odbijali svaku mogućnost dogovora s hrvatskim vlastima, mada im je Republika Hrvatska nudila sva prava sukladno standardima najdemokratskijih zemalja svijeta i to pod nadzorom međunarodne zajednice. Iako su im zakonom bila zajamčena mjesta u Saboru RH (već od 1990. godine), pa čak i funkcija potpredsjednika parlamenta, Srbin koji je u početku obnašao tu dužnost, Simo Rajić, odstupio je zbog pritiska ekstremista iz redova vlastitog naroda. Potom je insceniran “slučaj Mlinar” (tobožnje “klanje” ovog aktivista SDS-a iz Benkovca u svibnju 1991. godine), kako bi se potpuno prekinuli kontakti s hrvatskim parlamentom i vlastima u Zagrebu. Ekstremni Srbi se ničim nisu zadovoljavali, a saborsku su govornicu i medije koristili za huškanje i širenje mržnje prema hrvatskom narodu.
Dana 8. kolovoza 1990. godine Skupština SFRJ donosi odluku o prihvaćanju višestranačja. Pet dana poslije (13. kolovoza), predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović prima na razgovor delegaciju srpskih terorista iz “kninske krajine” (Milana Babića, Davida Rastovića i Bogoljuba Popovića), a već 17. kolovoza kninski zubar Milan Babić proglašava “ratno stanje” na području svoje “sao krajine”, uz rušenje balvana, zakrčivanje cesta, mostova, nadvožnjaka i pruga, blokadu naselja i gradova i držanje naoružanih straža na barikadama.
Dana 30. rujna 1990., “srpsko nacionalno vijeće”, temeljem nelegalnog “referenduma” (navodnog “plebiscita srpskog naroda”) proglašava srpsku autonomiju, a u isto vrijeme Russellovu sudu se podnosi tužba protiv Republike Hrvatske zbog “pripremanja genocida” protiv srpskog naroda.
Srpska manjina u krajevima koje je zahvatila “saoizacija”, u potpunosti je negirala i opstruirala pravo svih drugih (95%) građana Hrvatske na demokratsko odlučivanje sukladno odredbama još uvijek važećeg Ustava SFRJ, što je došlo do izražaja i u vrijeme održavanja općenarodnog referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske ili njezinu ostanku u jugoslavenskoj državnoj zajednici (19. svibnja 1991. godine). Na referendum je izašlo 83,56% građana koji su svojom plebiscitarno izraženom voljom potvrdili opredjeljenje za raskid veza s Jugoslavijom i samostalan put Republike Hrvatske, o čemu govore i njegovi rezultati:
“Za pitanje na plavom listiću, o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 glasača ili 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 2.845.521 glasača ili 93,24 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih plavih listića bilo je 1,18 posto od broja izašlih glasača.
Za pitanje na crvenom listiću, o ostanku Hrvatske u jedinstvenoj saveznoj državi, ukupno je glasovalo 3.051.881 glasača ili 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača. ‘Za’ je glasovalo 164.267 glasača ili 5,38 posto izašlih na referendum. ‘Protiv’ je glasovalo 2.813.085 glasača ili 92,18 posto izašlih. Nevažećih crvenih listića bilo je 2,07 posto.
Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište donošenja i Odluke o raskidu državno-pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada iste godine, čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država.”
(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/vazni-datumi/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
I tako je to teklo sve do otvorenog rata u kojem su “ugroženi” Srbi nemilice ubijali, rušili, palili, pljačkali, silovali…
Ugroženost? Strah? Nesigurnost?
Ponaša li se tako nasilno, bahato i drsko narod koji je doista izvrgnut teroru i nasilju? Treba biti potpuno slijep da bi se u takvo što povjerovalo.
Tehnologija izazivanja kriznih žarišta bila je pomno razrađena
Tehnologija izazivanja incidenata, pa u konačnici i oružanih sukoba bila je od strane srpskih ekstremista i njihovih nalogodavaca i ideologa pomno osmišljena i razrađena do najsitnijih detalja i vođena je iz jednog centra – što je sasvim izvjesno.
Vojvođanski političar – jedan od rijetkih koji je od početka isticao kako je režim Slobodana Miloševića nacionalsocijalistički naglašavajući i javno iznoseći argumentaciju o njegovoj sličnosti s Hitlerovim – Nenad Čanak (lider Lige socijal-demokrata Vojvodine), 1993. godine je u nakladi Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine tiskao brošuru “Ratovi tek dolaze” u kojoj je nastojao rasvijetliti događaje na području SFRJ i analizirati njihove uzroke i posljedice. Jedan dio tog materijala odnosi se upravo na tehnologiju izazivanja kriza, koju autor na str. 8 – 9. opisuje ovako:
“Scenario početka rata bio je uvek isti i sastojao se od četiri koraka (osim u slučaju Slovenije gde to nije bilo potrebno).
Prvi korak: Psihološka priprema za rat koju obavlja Socijalistička Partija Srbije emitujući putem svih raspoloživih medija alarmantna saopštenja o ugroženosti Srba na nekom području.
Drugi korak: Incident na odabranom području u kome žrtva mora biti srpske a ubica neke druge nacionalnosti. (Najkorišćeniji su bili incidenti i ubistva na svadbama ili sahranama).
Treći korak: Noćne barikade koje (navodno) postavljaju Srbi, a pravdane ‘strahom od druge strane’. Ti ‘ljudi sa barikada’ uvek su medijski predstavljani kao ‘goloruki, branioci ognjišta’ a druga strana kao ‘plaćenici, fanatici i sl.’ (‘Noćne straže’ Srba ugroženih odstrane Albanaca’ su korišćene još 1981. godine na Kosovu kao oblik pritiska na Jugoslovensku zajednicu od strane nacional komunističkih prethodnika današnjeg režima u Srbiji).
Četvrti korak: Početak oružanog sukoba na barikadama, posle koga se od strane ‘krnjeg predsedništva SFRJ’ upućuje Jugoslovenska Narodna Armija da ‘razdvaja zaraćene strane’. JNA se stavlja na stranu ‘ljudi sa barikada’.
(Ovaj scenario je bio pokrenut i u Vojvodini saopštenjima SPS oko navodne ugroženosti Srba u severnoj Bačkoj i u Makedoniji u vezi ‘ugroženosti Srba’ u predelu Skopske Crne Gore. Na svu sreću, u oba slučaja nije se išlo dalje od trećeg koraka.)”
(Vidi: http://lsv.rs/images/biblioteka/Ratovi%20tek%20dolaze.pdf; stranica posjećena 2. 8. 2021.)
Kronološki prateći slijed događaja na terenu, vrlo lako se možemo uvjeriti da je primijenjen upravo model kombiniranja propagandno-psiholoških aktivnosti i nasilja i to prema razrađenom scenariju, dakako, uz punu potporu Srbije, Crne Gore i “JNA”.
I nakon svega, Hrvatska je tražila mogućnost mirnog rješenja, bez sukoba i žrtava – ali to srpski teroristi nisu prihvaćali
Predsjednik Republike Hrvatske i hrvatska Vlada i pored svega, nakon svih patnji i ratnih stradanja koja su uzrokovana agresijom, nastojali su spriječiti ono najgore i izbjeći ratnu opciju i žrtve.
Vijeću sigurnosti OUN-a uputili su 20. srpnja 1995. godine upozorenje da će Hrvatska biti primorana poduzeti mjere uspostave narušenog pravnog poretka na okupiranom području sukladno Članku 51. Povelje OUN-a, kako bi zaštitila svoje vitalne državne interese. Tako je međunarodnoj zajednici, UN-u, ali i srpskim pobunjenicima ostavljeno puna dva tjedna za moguće mirno rješenje.
Hrvatska vojska je od operacije ‘Gusar’ (‘Maslenica’) i ‘Medački džep’ preko akcije ‘Zima 94.’ (i oslobađanja dijela planinskog masiva Dinara i Livanjskog polja – od 29. studenoga do 24 prosinca) do oslobađanja područja zapadne Slavonije 1 – 2. svibnja 1995.), izvela niz ratnih operacija s ograničenim vojnim ciljevima koje su bile jasno upozorenje okupatoru ali i međunarodnim čimbenicima da se stanje kakvo je Hrvatskoj nametnuto neće trpjeti u nedogled.
Među ostalim, uporište za povratak cjelokupnog državnog područja pod hrvatski suverenitet, postojalo je u Povelji OUN-a i do tada donesenim rezolucijama koje jasno definiraju okupirane dijelove kao hrvatski teritorij, pa i u onoj br.49/43., od 21. listopada 1994. godine.
Nažalost, ništa od toga nije utjecalo na ekstremiste iz “sao krajine” i njihove beogradske mentore da se dozovu pameti i odustanu od daljnjeg zaoštravanja stanja.
I kad se više nije imalo kud, kad se čaša prelila, Hrvatska je bila primorana pokrenuti vojno-redarstvenu operaciju, koja je osim što je oslobodila okupirani dio teritorija, spasila bihaćku enklavu od genocida – koji bi se sasvim sigurno dogodio slično kao i u Srebrenici, uz još teže posljedice, s obzirom na broj ljudi u ratnoj zoni i način dotadašnjeg odvijanja ratnih operacija između Srba i muslimana. I ne samo to. Hrvatska je svojim operacijama omogućila preduvjete za postizanje Washingtonskog sporazuma (ožujka 1994.), a potom u zajedničkom djelovanju s HVO (Hrvatskim vijećem obrane) i “AR BiH” oslobađanja velikih dijelova susjedne države (BiH) i za potpisivanje sporazuma u Daytonu (studenoga 1995.).
Treba li još komu dokazivati tko je u tom ratu bio žrtva, a tko agresor i kako razaranja i zločini što su ih uzrokovale srpske agresorske snage 90-ih godina prošlog stoljeća nisu na tlu Europe viđeni od Drugoga svjetskog rata?
Može li se bestijalnost i okrutnost u počinjenju barbarskih zločina (koji su usporedivi jedino sa srpsko-crnogorskim masakrima nad albanskim življem u Balkanskim ratovima) opravdati bilo čime, pa čak i “ugroženošću” bilo koga i bilo gdje?
I ono što je u svemu do te mjere apsurdno da se teško može pojmiti:
Kroz sve to vrijeme srpska je propaganda tvrdila je kako su Srbi jedine žrtve i kako su upravo oni izvrgnuti istrebljenju. Usprkos svim nepobitnim dokazima (pa i onim zabilježenim kamerama od strane samog agresora), svjedoci smo jedne zaprepašćujuće sklonosti krivotvorenju prošlosti (i same stvarnosti) koja prelazi granice zdravog razuma i završava u sferi sociopatologije. Tako su “ugroženi” Srbi, od silnoga “straha” i pritisnuti “genocidom”, do kraja 1994. godine vojno ovladali s preko 70% Bosne i Hercegovine i gotovo 30% Hrvatske, prkoseći cijelom svijetu, pa i UN-u i NATO-u, po čemu su fenomen u svjetskim razmjerima.
I da završimo priču o uzrocima oružanih sukoba u Hrvatskoj 90-ih godina prošlog stoljeća jednostavnom konstatacijom:
Da je ovisilo od Hrvatske, njezinih najodgovornijih državnih dužnosnika na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i hrvatskog naroda (kako u Hrvatskoj, tako i susjednoj BiH), ne bi bilo rata ni ‘Oluje’ ni žrtava i razaranja. I tu prestaje svaka daljnja rasprava o tomu je li nam ‘Oluja’ trebala ili ne.
Ona je, nažalost, bila neminovnost, žrtva koju je Hrvatska morala podnijeti da bi opstala i preživjela; i to je jedina prava istina – druge nema.
(nastavlja se)
Zlatko Pinter
