By Sustav društvenih povlastica namijenjen sudionicima ratova na prostorima bivše Jugoslavije u javnosti se često percipira kao jedinstven model državnoga zbrinjavanja zaslužnih građana. Ipak, usporedba stvarnoga svakodnevnog statusa običnog partizana u socijalističkoj Jugoslaviji i običnog branitelja bez statusa vojnog invalida u samostalnoj Republici Hrvatskoj otkriva duboke i drastične razlike. Naime, dok je socijalistički sustav kroz plansku privredu i ideološki monopol osiguravao opipljivije materijalne privilegije čak i najnižim strukturama boraca, moderni kapitalistički poredak običnog branitelja uvelike prepušta zakonitostima slobodnog tržišta rada, svodeći njegova prava primarno na moralno priznanje.
Jedan od najprepoznatljivijih simbola svakodnevnog statusa boraca Narodnooslobodilačkog rata u SFRJ bili su natpisi na šalterima željezničkih i autobusnih kolodvora koji su jasno propisivali da borci imaju prednost, osobito u prijevozu. Ta proklamacija nije bila tek mrtvo slovo na papiru, već zakonska obveza prema kojoj su i obični partizani, bez obzira na čin ili odlikovanja, imali pravo na knjižicu povlastica koja im je jamčila nekoliko potpuno besplatnih putovanja godišnje te stalne popuste do 75 posto u unutarnjem prometu. Nasuprot tomu, u Republici Hrvatskoj običan branitelj iz borbenog ili neborbenog sektora, koji nema utvrđen invaliditet, nema pravo na besplatan nacionalni prijevoz niti na prednost u redovima. Sve putne olakšice, poput besplatnih gradskih pokaza ili parkiranja, spuštene su na razinu lokalnih samouprava, što znači da izravno ovise o financijskim mogućnostima pojedinih gradova i općina te o socijalnim cenzusima, a ne o općem i automatiziranom statusu na razini države.
Sličan se kontrast uočava i u segmentu odmora te zdravstvenog oporavka, koji je u socijalizmu bio masovno dostupan svim sudionicima pokreta otpora. Preko krovne boračke organizacije SUBNOR-a, koja je upravljala golemom imovinom i sindikalnim fondovima, država je planski gradila namjenska boračka odmarališta i hotele duž jadranske obale. Obični su partizani sa svojim obiteljima masovno odlazili na subvencionirana ili potpuno besplatna ljetovanja, što je bio dio šireg koncepta nagrađivanja radnika i boraca. Danas, pak, u Republici Hrvatskoj ne postoje opća braniteljska odmarališta za ljetovanje običnih branitelja. Iako Ministarstvo hrvatskih branitelja organizira i financira medicinsku rehabilitaciju u toplicama i klimatoterapiju, ta su prava strogo selektivna i primarno usmjerena na hrvatske ratne vojne invalide te obitelji poginulih i nestalih, dok zdravstveno sposoban običan branitelj na takve oblike odmora i oporavka nema zakonsko pravo. Ekskluzivne lokacije, poput Brijuna koje danas koristi kazalište Rade Šerbedžije, ostaju u sferi državnih ustupaka odabranim kulturnim i društvenim strukturama, dok je pojam masovnog radničko-boračkog turizma u potpunosti nestao.
Partizani su bili stup vladajućeg poretka
Kada se pretresu svi zakonski okviri, najveća razlika leži u samoj ekonomskoj egzistenciji i društvenoj paradigmi. U SFRJ je običan partizan bio stup vladajućega poretka, a sustav mu je kroz dvostruki borački staž omogućavao izrazito rani odlazak u mirovinu. Njegova je minimalna boračka mirovina bila zakonski zaštićena i znatno viša od prosječne radničke mirovine, a sudjelovanje u ratu donosilo mu je presudne bodove na rang-listama za dodjelu društvenih stanova unutar poduzeća, čime je rješavao ključna životna pitanja. S druge strane, običan branitelj u našoj Hrvatskoj nalazi se unutar tržišnog sustava i sam po sebi nema pravo na automatsku mirovinu. Ipak, Hrvatska je jedna od rijetkih država u svijetu, uz SAD i Južnu Koreju, koja ima zasebno, specijalizirano ministarstvo namijenjeno isključivo veteranskoj populaciji. Unatoč postojanju te snažne institucionalne strukture, običan branitelj mora raditi i skupljati godine staža pod istim uvjetima kao i ostali građani. Ratni mu staž tek neznatno snižava dobnu granicu za umirovljenje i donosi minimalni postotni dodatak na mirovinu. Ako običan branitelj ostane nezaposlen, osuđen je na skromne naknade iz sustava socijalne skrbi uz minimalni dodatak po danu borbenog sektora. Iako njegova prava na prednost pri zapošljavanju ili stambenom zbrinjavanju formalno postoje, on je na listama prvenstva uvijek pozicioniran iza ratnih vojnih invalida i stradalnika, što ga u konačnici ostavlja prepuštenog vlastitim sposobnostima snalaženja na surovom tržištu rada.
Unatoč činjenici da su povlastice običnih branitelja neusporedivo manje od onih koje su imali partizani, u modernom hrvatskom društvu i dalje snažno opstaje priča o golemim braniteljskim privilegijama. Ta iskrivljena percepcija proizlazi prvenstveno iz radikalnog reza u ekonomskom sustavu. U socijalizmu je država jamčila opću egzistencijalnu sigurnost svim građanima, pa činjenica da su partizani dobivali više nije toliko odskakala od prosjeka. Nasuprot tomu, u surovom kapitalizmu u kojem većina građana grca u kreditima i niskim plaćama, svako zakonski zajamčeno pravo, poput poreznih olakšica ili minimalnih dodataka na mirovinu, u očima osiromašenog stanovništva izgleda kao nedostižna i nepravedna privilegija.
Dodatan uteg javnoj percepciji predstavlja stalno mijenjanje i nadopunjavanje Zakona o hrvatskim braniteljima. Dok je partizanski sustav svoje okvire definirao u prvim poslijeratnim desetljećima i nakon toga prirodno opadao, hrvatsko se zakonodavstvo mijenjalo više od dvadeset puta, često otvarajući nove rokove za priznavanje statusa. Te česte izmjene u medijskom prostoru stvaraju dojam o beskonačnom popisu korisnika koji služi za dnevnopolitičke ciljeve i kupovinu izbornih glasova. Situaciju dodatno komplicira i sklonost javnosti generalizaciji, pri čemu se cijela braniteljska populacija izjednačava s privilegiranom manjinom. U isti se koš tako stavlja obični branitelj s minimalnim primanjima i stopostotni ratni vojni invalid ili visoki časnik čije mirovine i stambene povlastice doista jesu visoke i zakonski čvrsto zaštićene.
Djeluju mnoge udruge, ali na papiru
Za razliku od SUBNOR-a koji je bio centralizirana organizacija integrirana u Partiju i koji je privilegije provodio tiho i institucionalno, u Hrvatskoj djeluje više od tisuću braniteljskih udruga (pretežno na papru) čiji povremeni agresivni politički angažman stvara otpor kod dijela građana. Naposljetku, tu je i golem demografski i proračunski pritisak. Dok je brzorastuća ekonomija bivše države s mladom populacijom lakše podnosila teret boračkih mirovina, moderna se Hrvatska suočava s kolapsom mirovinskog sustava u kojem je omjer radnika i umirovljenika gotovo izjednačen. U takvim okolnostima, svaka rasprava o mirovinama prema posebnim propisima postaje zapaljiva tema, a priča o braniteljskim privilegijama opstaje kao idealno oružje za politička prepucavanja, premda su ta prava za većinu običnih branitelja tek skromni socijalni amortizer, na surovom slobodnom tržištu ona onima koji nemaju ništa i dalje izgledaju prevelika.
Proučavajući kako su druge zapadne zemlje dugoročno riješile pitanja svojih veterana, uočavaju se tri potpuno različita modela koja se razlikuju od jugoslavenskog i hrvatskog pristupa. Prvi je američki model koji se oslanja na Ministarstvo veteranskih poslova i povijesni koncept zakona o olakšicama za vojnike. Sjedinjene Američke Države ne daju veteranske mirovine običnim vojnicima samo na temelju sudjelovanja u ratu, već su svoj sustav usmjerile na investiciju u ljudske potencijale. Država veteranima u potpunosti plaća školarine za fakultete, pokriva troškove stambenih kredita bez pologa te osigurava cjeloživotnu zdravstvenu skrb u zatvorenom sustavu vojnih bolnica. Materijalne kompenzacije u obliku trajnih mjesečnih primanja rezervirane su isključivo za postotke invaliditeta zadobivene u službi, dok se obične vojnike nakon demobilizacije kroz obrazovanje i ekonomske olakšice pokušava što brže integrirati natrag na tržište rada.
Drugi je europski kontinentalni model, čiji je najbolji primjer Francuska kroz rad svog Nacionalnog ureda za veterane i žrtve rata. Francuski sustav funkcionira preko takozvane “borbene kartice” koja nositeljima donosi sitne porezne olakšice, prioritet u socijalnim službama i skromni godišnji borački dodatak koji iznosi svega nekoliko stotina eura godišnje i isplaćuje se tek nakon 65. godine života. Umjesto masovnih paralelnih mirovinskih sustava, Francuska se fokusirala na profesionalnu prekvalifikaciju i ciljanu administrativnu pomoć, dok su velika financijska davanja usmjerena isključivo prema teškim invalidima i žrtvama terorizma. Sličan pristup ima i Velika Britanija, gdje se kroz program Vojnog zavjeta država i lokalne zajednice obvezuju da veterani i njihove obitelji neće biti diskriminirani u društvu, no bez osiguravanja posebnih doživotnih mirovina za zdrave i radno sposobne pojedince.
Treći, najrestriktivniji pristup nalazimo u skandinavskim zemljama, poput Švedske, Norveške i Danske. Budući da te države počivaju na konceptu univerzalne države blagostanja, u njima uopće ne postoje paralelni veteranski instituti, posebne bolnice ili izdvojeni mirovinski fondovi. Ako vojnik ili veteran koji je sudjelovao u mirovnim misijama diljem svijeta treba liječničku skrb, psihološku pomoć ili mirovinu, on koristi potpuno isti javni zdravstveni i socijalni sustav kao i svaki drugi civilni građanin. Državna politika prema veteranima u Skandinaviji fokusirana je isključivo na premošćivanje razdoblja neposredno nakon povratka iz misije, dok se dugoročne mirovinske povlastice smatraju nepotrebnim narušavanjem načela jednakosti svih građana pred zakonom.
A, kako to rješava Srbija
Potpuno četvrti, iznimno specifičan i dugi niz godina zanemaren model predstavlja pristup Republike Srbije u rješavanju prava sudionika ratova iz devedesetih godina (sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1992. te rat na Kosovu i NATO bombardiranje 1999. godine). Za razliku od Hrvatske, koja je odmah nakon rata izgradila sustavan i snažan institucionalni okvir, Srbija je desetljećima izbjegavala cjelovito zakonsko rješenje za veteransku populaciju, što je bilo uvjetovano političkim i diplomatskim razlozima. S obzirom na to da službena politika Beograda devedesetih godina formalno “nije sudjelovala u ratu” izvan svojih granica, stotine tisuća mobiliziranih boraca ostale su na marginama društva, bez ikakvih posebnih mirovinskih ili socijalnih prava. Obični borci u Srbiji nisu imali pravo na zajamčene minimalne mirovine, stambeno zbrinjavanje ili olakšice pri zapošljavanju, a državna skrb bila je svedena isključivo na teške ratne vojne invalide i obitelji poginulih kroz bazična socijalna davanja.
Tek nakon dugogodišnjih prosvjeda, štrajkova glađu i pritisaka brojnih rascjepkanih veteranskih udruga, Srbija je 2020. usvojila krovni Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih obitelji. Tim su zakonom službeno priznati statusi boraca iz devedesetih godina, uvedena je službena boračka legitimacija te pravo na mjesečni borački dodatak. Međutim, taj je sustav i dalje izrazito restriktivan u usporedbi s hrvatskim. Borački dodatak ili takozvana boračka mirovina u Srbiji ne dodjeljuje se automatski svim borcima, već je vezana uz stroge starosne i socijalne cenzuse, pravo na nju ostvaruju uglavnom borci koji napune 60 ili 65 godina, a koji su nezaposleni ili nemaju drugih izvora prihoda, dok se iznosi prilagođavaju trenutačnim proračunskim mogućnostima. Uvedene su i određene zdravstvene olakšice, poput prednosti u liječenju i prava na prioritetne preglede na Vojnomedicinskoj akademiji, no bez dubokih strukturnih povlastica koje su povijesno imali partizani ili koje danas uživaju branitelji u Hrvatskoj. Ti primjeri zorno pokazuju da su jugoslavenski, a posljedično i hrvatski model jedinstveni po tome što su kroz povijest kreirali izdvojene i dugovječne socijalno-mirovinske sustave koji izravno opterećuju opći državni proračun, dok su druge razvijene ili susjedne zemlje naglasak stavile na radnu reintegraciju, socijalni cenzus ili potpuno uklapanje veterana u već postojeće civilne standarde.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
