By Jalova opozicija se dosjetila kako oboriti premijere Andreja Plernkovića. U dva pokušaja preko izbora nisu uspjeli i sada preko sporna štrajka u hrvatskom glavnom gradu pokušavaju ga izbati sa sedla. Ali, Andro jaše li jaše i ni broga ga nije što oko njega arlauču; i,kako narod kaže: Psi laju,a karava prolazi!
Nisam ja vezan za Plenkovića, još manje za hrvatsku ljevicu, odnosno opoziciju, za to nesretno i opasno Možemo.Nikad se nisam veza za nekog čovjeka, pa taman on bio genije, car, kralj ili papa.Teškim lancima vezan sam za hrvatskii narod. Carstva i kraljevstva bivaju i nestaju, a narod ostaje. Razne vlasti bivaju i nestaju, a narod ostaje. Kad kažem narod,mislim na osam milijuna Hrvata koji postoje na ovom svemirskom prahu,koji zovemo zemljom ili planetom.
Ovo pišem uoči velikog štrajka,koji će sutra hrvatska ljevica,odnosno opozicija održati na glavnom trgu u Zagrebu. Prije tog štrajka, klečat će neki hrvatski vjernici i molit će, neke spodobe će tamburat i smetat im što mole. To rade svake prve subote u mjesecu. Bože, gdje ja to živim i kakva su vrsta ovi ljudi što ih zovu Hrvatima. Kažu, naravno, ako ne lažu, da je to stari narod, kojii je uspio tijekom povjesnih nevolja i ratova preživjeti i opstati na ovom komadu planeta kojeg su nazvali Lijepa naša. Zaista je zemlja na kojoj živu Hrvati lijepa, krasna, bajkovita, bogata svim i svačim i silno siromašna slogom i srećom tih ljudi,koji su razbacani diljem planeta,kao sjeme ničije isvačije. Bože,kako je lijepo i tužno biti Hrvat. Kako je teško bilo živjeti gdje smo se rađali, a još teže gdke smo živeći umrali i polako nestajali. Sve nas je manje,ljudi moji.To je jedino čega se bojim I čini me nespokojnim za ovoga moga malog i kratka života u zemlji Hrvata.
Kad sam svojedobno, poslat od vrhovnika, zapovjenika hrvatske vojske, držao govore po australskim gradovima i prosio za naše vojnike neke stvari koje su im bile silno potrebite, a nisu ih imali da se odbrane od srpskog i crnogorskog agresora. Nije točno kako neki kažu i pišu da je to bila sbočetnčka agresija. Istine radi, kažem i ne lazem, tada su nas Hrvate napli s istoka Srbi, a s juga Crnogorci. Bila je to spsko-crnogorska agresija na Hrvatsku.I kad sam u Melburnu u prepunoj dvorani, rekao da zatvore pozore da me ne ubije propuh, skočili su na noge. Ali prije te rečenice govorio sam im o našoj hrvatskoj višestoljetnoj neslozi Hrvata, naivnosti i golemoj zlosti partizana, šutjeli su i mirnio sjedili na stolicama. Moramo jedni druge paziti i čuvati, jer na nas malene vrebaju velike ptice grabljivice,..pa sam poviknuo, pazimo jeni na druge i čuvaj mo jedni druge i zatvorite te prozore, da me propuh ne ubije. Kažerm i ne lažem, skočili su na noge i prolomio se silan pljesak.Svi su pljeskali osim mene. Ja sam stajao iza govrnice i čekao da se umire. Kad su se umirili, onda sam jakim glasom povikao: hoćemoli ikada oslobodite se našega jala, naïve, naše zlosti i opakosti,koja probija sve do kosti.
Idem na taj “povijesni štrajk”na taj prosvjed kako to službene nazivaju Hrvati. Zbilja, kako je lijepo i tužno biti Hrvat!
Pisano u noći sa četvrtog na peti rujna 2026.
Ante Matić
