By Sjetimo se. Da nismo pobijedili 1991., sve bi drugo otišlo u nepovrat, a prije svih hrvatski branitelji-dragovoljci, kao i mnogi drugi koji su na ovaj ili onaj način stali u obranu hrvatske Domovine – „visjeli“ bi od Vukovara do Dubrovnika, manje-više nemojmo se zavaravati, kao što su prošli i poraženi nakon 1945.
Stoga je 1991. bila i ostala najznačajnija godina!
A, kad se sve stavi na hrpu, onda bi danas jedno od krucijalnih pitanja trebalo biti: Gdje si bio 91.? Oni koji su tada bili djeca, a sad su odrasli ljudi, svakako trebaju pitati svoje očeve: Tata, što si radio u rat? Također već danas nitko nikoga ne pita. Kako si se obogatio, dok je Hrvatska krvarila?
Od jednog dijela onih koji nisu sudjelovali u obrani hrvatske države, često se može čuti: tko vas je tjerao u rat, a ako je i bilo rata, a bilo je, kažu oni, netko je morao i stradati!
Inače, na većini političkih, gospodarski, kulturnih i niz drugih mjesta i funkcija, rijetko ćete danas susresti nekoga tko je 1991. nosio pušku. Većina ljudi se očito „zasitila“ rata, pa na izborima uvijek biraju pretežno „njima“ slične, one koji nemaju ni dana u tzv. (propalom) registru hrvatskih branitelja.
Ako se otvore arhivi KOSA-a i UDBE, kako najavljuju iz Europske unije, možebitno ćemo saznati nešto više i o našim „susjedima“, koji nažalost u svom srcu još uvijek nose krvavu crvenu zvijezdu, kakve su nosili krvnici Vukovara i Škabrnje, ali i Pakraca, Lipika, Zadra, Knina, Voćina, Lovasa, Gospića, Vinkovaca, Županje, Saborskog, Kijeva, Dubrovnika, Šibenika, Karlovca i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.
Te 1991. one koji su ginuli za ostvarenje hrvatskog sna, nitko nije pitao, a ni znao za odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a, a još manje da bez njih ne bi bilo ni hrvatske države!
Nama su tada, za razliku od tih partizansko-jugoslavenskih političkih institucija, smjernice jedno bile uništiti bivšu Jugoslaviju, komunizam, obraniti Hrvatsku od neprijatelja, stvoriti novu, pošteniju državu i tome slično, a sve pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana i njegova prvog suradnika – Gojka Šuška!
Nu, dok su relativno mnogi sanjali i ginuli za Hrvatsku, drugi su „pleli mreže“ i na krvi hrvatskih branitelja polako (sli sigurno) gomilali bogatstva, za sebe i svoje najbliže.
Jadno je i žalosno da se danas, toliko godina od početka srpske i ine agresije, više cijene „vinogradarske“, „pčelarske“, „biciklističke“ i ostale brojne udruge koje bi vrlo lako mogli nazvati i „ptice pjevice“ nego one u kojima se okupljaju hrvatski branitelji, obitelji poginulih i ratni invalidi.
Među tima koji su nam poglavito 1991. najviše pomagali bili su i Hrvati koji žive u inozemstvu, od Australije, Kanade, Njemačke, Švicarske, Austrije do Argentine.
Danas ih nažalost nitko ili malo tko i spominje, a kamoli da im oda zasluženo priznanje!
I dalje je više cijenjen jedan notorni bivši predsjednik RH, koji je u vrijeme agresije navodno „izgubio“ na stotine tisuća dolara, koje su mukotrpno sakupljali Hrvati u Australiji, nego svi drugi izvan granica Lijepe naše od kojih su mnogi i dizali kredite da pomognu svom napaćenom narodu.
Nu, većina političara i politikanata, (svaka čast iznimkama), „odužuje“ se stradalima u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu na način da na pojedine obljetnice (jednom ili dva puta godišnje) zapale svijeće i polože vijence, tako da im nitko ne može reći da ne „cijene“ žrtve srpske agresije. Tako su „dobri“ i „pošteni“ da i pojedinim Udrugama proisteklim iz Domovinskog rata kupuju vijence i svijeće (jer većina tih i takvih udruga više nema novaca ni za to!).
Hrvatski branitelji, osobito oni iz 1991. sve se manje nažalost poštuju, a prema njima se svaka „šuša“ odnosi kao da su te najznačajnije godine stvaranja hrvatske države zajedno – „sadili krumpire“.
Evo, 2. studenoga 1991. pripadnici zločinačke JNA i srpski i ini četnici okupirali su mjesto Lužac nedaleko Vukovara. Tada je zapravo i počeo slom obrane ovoga junačkog grada, jer je uz ostalo presječena komunikacija između branitelja Borova i Vukovara. Nakon okupacije Lušca smrtno je stradalo, masakrirano 69 Hrvata, dok je sudbina još 30 žrtava nepoznata. Za te zločine još nitko nije odgovarao. Pri ulasku u Lužac poginuo je i srpski general Mladen Bratić, dok je ranjen i ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan.
O tome se ne uči u školama, niti se snimaju filmovi, a nacionalni i ini mediji, za razliku od pojedinih portala i rijetkih listova, ovom i ovakvim događajima uglavnom posvećuju – pet ili desetak redaka, (većina ni toliko!) tek da mogu reći – zabilježili smo!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
