By Hrvatska se danas suočava s velikim proturječjem. Imamo rekordan broj generala, ali njihova je prisutnost u javnosti svedena na šapat. Mnogi od njih potpuno šute. Obljetnice iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata stalno se nižu. Unatoč tome, oni koji su trebali ostati moralni oslonac i podrška suborcima uglavnom ne govore ništa.
Nekada su se poruke ratnih zapovjednika čekale s poštovanjem. General Ivan Tolj znao je napisati britka priopćenja. Ona su tresla političku scenu i snažno odjekivala u javnosti. Najveći povijesni potres u javnosti izazvalo je pak čuveno pismo iz rujna 2000. Tada je dvanaest ratnih zapovjednika otvoreno istupilo protiv blaćenja Domovinskoga rata. Tadašnji kontraverzni predsjednik Stjepan Mesić odmah je reagirao i oštro ih izbacio iz vojske prisilnim umirovljenjem. Taj je potez uzdrmao cijelu zemlju. No danas su takvi istupi rijetkost. Narod generale najviše pamti po neshvatljivim potezima. Ti su potezi duboko podijelili i razočarali branitelje. Najbolji primjer je pismo iz 2022. Tada su istaknuti umirovljeni generali zatražili pomilovanje bivših šefova jugoslavenske tajne policije. Među potpisnicima su bili Ante Gotovina, Ivan Čermak, Ljubo Ćesić Rojs, Pavao Miljavac i Davor Domazet Lošo. Tražili su milost za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Oni su osuđeni za ubojstvo političkog iseljenika Stjepana Đurekovića. U trenucima kada se za njih tražio oprost, za obične branitelje nitko nije dizao glas.
Građani i gradovi znali su se odužiti svojim ratnim vođama. Generali poput Ante Gotovine i Mladena Markača proglašeni su počasnim građanima mnogih gradova i županija. Dobili su te naslove od Zagreba, Zadra, Splita, Osijeka i Vukovara pa sve do manjih općina. Narod im je dao bezuvjetnu podršku. Slavio ih je kao heroje i stao iza njih tijekom suđenja. No ti su generali izabrali povlačenje i udoban život. Nisu iskoristili svoj ugled kako bi pomogli obespravljenim i zaboravljenim braniteljima.
Javnost već godinama na državnoj televiziji i velikim obljetnicama nije čula oštar govor nekog generala. Istina je da ih na HRT-u rijetko uopće i zovu. Tek pojedinci s vremena na vrijeme dobiju priliku i gostuju na manjim, lokalnim televizijskim postajama. Tamo ti rijetki pojedinci doista dižu glas i govore o nepravdama. No to su tek lokalne postaje. Njihov odjek i utjecaj na širu javnost ostaju strogo ograničeni. Svi ostali na velikim ekranima uglavnom pričaju samo suhoparne priče o tome kako je bilo. Prepričavaju davno završene vojne pothvate i drže se sigurnih tema. Potpuno izbjegavaju aktualne društvene nepravde. Prešućuju težak položaj suboraca. Bježe od osjetljivih pitanja kako se ne bi zamjerili vlastima. Takav govor na glavnim medijima nema hrabrosti ni kritike. Branitelji uzalud traže vođu koji će s ekrana javno reći cijelu istinu.
Ova ravnodušnost i strah najočitije se vide na primjeru odnosa prema rijetkim glasnim pojedincima poput časnog i uvaženog generala Andrije Hebranga, ratnog generala policije Željka Sačića ili generala Ljube Ćesića Rojsa. Kada oni javno istupaju, pišu, prosvjeduju ili govore o ključnim problemima i istinama iz rata, njihovi vlastiti kolege generali ponašaju se potpuno suzdržano. Drže se po strani, okreću glavu ili se pretvaraju kao da uopće nisu čuli njihove riječi. Izostaje svaka javna i čvrsta zajednička podrška ljudima koji ne žele šutjeti. Tek im rijetki pojedinci upute pokoju riječ odobravanja, ali i to čine u potpunoj tajnosti, tiho i u četiri oka, pazeći “da ih nitko ne čuje”. Taj strah od javnog svrstavanja uz istinu pokazuje koliko je dubok moralni pad onih koji su nekada vodili narod.
Porazno je i to kako se država odnosi prema onima koji više nisu s nama. Pojedini hrvatski generali već su i pokojni. No osim legendarnog Blage Zadre i još ponekog rijetkog imena, niti jedan od njih danas nema svoju ulicu ili trg u hrvatskim gradovima. Zaborav polako guta njihova imena. Nekada, u vrijeme komunizma, tadašnji su generali i narodni heroji bili slavljeni na svakom koraku. Imali su status najvećih zvijezda. Bili su popularni i sveprisutni u javnosti kao Severina danas, ako se možemo malo našaliti s tom usporedbom. Svako selo i škola nosili su njihova imena. Danas pak stvarni stvaratelji hrvatske države odlaze u tišini. Političke elite radije imenuju ulice po zaboravljenim činovnicima nego po ratnim zapovjednicima.
Gdje je nestala nekadašnja vojnička i ljudska solidarnost? Brojna suđenja hrvatskim braniteljima prolaze u gluhoj tišini. Njihovi suborci godinama su prolazili kroz teške procese. Za to vrijeme većina generala držala se strogo po strani. Čuvali su svoja mjesta, povlastice i miran život. Generali se na obljetnicama više gotovo i ne pojavljuju u vojnim odorama. Civilna odijela zamijenila su znakovlje pobjede. Čini se da se pred kamerama žele udaljiti od vlastite ratne prošlosti.
Odnosi unutar braniteljske zajednice danas izgledaju porazno. Ponekad neki ratni zapovjednik skupi hrabrost i napiše knjigu o ratu. Umjesto podrške, on doživi brutalne napade iz vlastitih redova. Na pisce se nasrće kao na najveće neprijatelje. Javno ih se blati i napada se svaka rečenica. Sve se to radi radi obrane nečijih privatnih viđenja povijesti i zasluga.
Činovi generala u miru godinama se dijele po političkim vezama i stranačkim iskaznicama. Istovremeno, stvarni ratni zapovjednici brigada ostaju zaboravljeni na rubu društva. To su ljudi koji su krvarili na prvoj crti i vodili vojnike u pobjede. Današnji generalski krug ne podiže glas za njih. Ne bore se da njihovi zakinuti suborci dobiju priznanje koje su zaslužili na terenu. Najveći i najčišći ratnici ove zemlje činove su prečesto dobivali prekasno. Dobivali su ih tek posmrtno.
Šutnja onih koji su vodili narod u najtežim danima znači predaju. Narod im je dao počasti, pljesak i položaj nedodirljivih ličnosti. Zauzvrat je dobio samo muk. Umjesto borbe za sadašnjost, oni nude samo prepričavanje prošlosti. Hrvatski branitelji i javnost opravdano se pitaju jesu li visoke mirovine i lagodan život ugasili ratni žar. Jesu li generali izgubili hrabrost koja nas je obranila devedesetih? Ako su generali odlučili zauvijek zašutjeti na glavnim medijima i okretati glavu od svojih najčasnijih ljudi, tko će braniti istinu o Domovinskom ratu?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
