By Mjesec studeni, svake godine, proživljavamo u velikoj tjeskobi i tuzi kad palimo svijeće uz bujice osjećaja i sjećanja na tužne ratne događaje i velike zločine; granatiranja i razaranja te progone, mučenja i ubijanja nedužnog i golorukog hrvatskog pučanstva diljem Domovine, od strane do zuba naoružane JNA i srbo-četničkih paravojnih formacija prema već u titinoj srboslaviji zločinački skovanom planu stvaranja Velike Srbije pod svaku cijenu, uključujući i najbrutalnije genocidne vojne akcije.
Naviru nam potresne slike iz autentičnih video zapisa i dokumentarnih filmova razaranja Vukovara, Dubrovnika, Škbrnje, Vočina, Slavonije, Like, Banije i drugih te brojnih ljudskih žrtava razbacanih po razorenim kućama, dvorištima, ulicama i poljima.
Mene osobno (n.a.), bolno i još uvijek, razapinju i razdiru u dubini duše moja poniranja u sudbine i patnje, do okrutnih smrti, tih nevinih žrtava, a onih sa zlokobne Ovčare i Jean Michaella Nicoliera (Jean Mi-a, kako ga je zvala njegova mama), 24-godišnjeg Francuza, gromade neviđene ljubavi, empatije prema žrtvama nedužnog hrvatskog naroda i ideala prava i pravednosti, posebno.
Potresan film B. Ištvančića, liričnog naslova „SVE JE BIO DOBAR SAN“ , premijeru kojega sam gledao 2016. u Zagrebu, kao da gledam sada.
Barbarizam i zločin srpskih monstruma otjelovio se na stotinama nevinih, dobroćudnih Vukovaraca, kojih mrtva tijela ležaše po ulicama, kućama i vrtovima potpuno razorenog, sravnjenog sa zemljom, do jučer prelijepog baroknog Vukovara. A tek monstruozni zločini na Ovčari?!
Iskazi na filmu, čudom preživjeloga vukovarskog branitelja, Dragutina Berghofera, sledila je krv u žilama gledatelja ;
- A onda dolazi Kemo (navodno i sada nekažnjeno živi u Rumi); “Gdje je Francuz”, proderao se Kemo.
- “ Ici. C’est moi”, uslijedio je odgovor ranjenog mladića ( dovučenog iz bolnice sa ostalim zarobljenim ranjenicima) vjerojatno u makar i kakvoj nadi da će se monstrumi možda sjetiti i nekih civiliziranih obveza i ljudskih normi prema Ženevskoj konvenciji o ratnim sukobima i zarobljenicima u njima.
- “Majku ti ustašku j….”…….
Dalje nema teksta, nema riječi u ljudskoj ekspresiji kojima bi se mogao opisati zločin monstruma nad tako nemoćnim, nježnim i dobro odgojenim mladićem; uslijedila su premlaćivanja nekim teškim kabelom ili palicom sve dok žrtva svijest nije izgubila da bi bila potom iznešena na odstrel kojem se trag ni do danas nije otkrio.
I dok se čitav zločin na klaonici odvijao, tamo malo dalje u razrušenom gradu, izaslanici moćnih država u likovima S. Vence-a, liječnika bez granica i drugih, Ovena i ovnova, tobože su zagovarali, nagovarali i dogovarali sa JNA / četničkim krvnikom Šljivančaninom, Radićem i ostalom bratijom iz JNA i četničkog čopora, humani tretman sa zarobljenicima i ranjenicima u skladu sa međunarodnim konvencijama.
Kakva farsa?! Jer, razvaljeni Vukovar, sada su pred njihovim očima razvaljivale cajke i turbo-folk uz rafale i rakiju razularene bande, kako je registrirala prisutna francuska novinarka, pored svuda okolo razbacanih mrtvih tijela Vukovaraca i njegovih branitelja. Prestrašno !!!
Rekoh, MONSTRUMI ! Ne ! Više od toga. Monstrumi na kvadrat ! Ne, još gore od toga ! A kako ih onda nazvati ?
IZRODI ljudskog roda?, natopljeni mržnjom prema Hrvatima i hrvatskom rodu, zasijanom; po Garašaninu i Vuku, po Puniši i Karađorđevićima,
po Rankoviću, Titu i partiji, po Miloševiću i Čosiću, Adžiću, Kadijeviću i Vasiljeviću, Draškoviću, Šešelju, Nikoliću, Vučiću …………sve do Keme i dalje, kraja im nema.
Ja ih zovem i srpskim mesarima po Englezima i Francuzima, jer su ih oni stvorili i za mesarstvo (Bože nas sačuvaj ) povijesno nagrađivali. Jer, kako nazvati one koji pjevaju………bit će mesa klat ćemo Hrvate ???!!!
Ali, postoji bolji izraz za ove monstrume : MESARI – KUKAVICE – LEŠINARI !!!
Njihova monstruozna djela “hrabrosti” iskazuju se tek nad golorukim i nemoćnim narodom – djeci, ženama, starcima i dobrovoljno razoružanima. Tako je bilo u Balkanskim ratovima nad Turcima i muslimanima, tako je bilo u Skupštini nesretne kraljevine, tako je bilo na Bleiburgu i Križnom putu, nad hrvatskim emigrantima diljem svijeta i dr. kroz citavu povijest u zajednici sa njima.
Nasuprot njima, asociram časno ponašanje Turaka prema nikad predanim, umrlim od studeni i gladi, Hrvatima, koji su branili Gvozdansko u 16 st. koji dadoše hrabre Hrvate dostojanstveno sahraniti uz naše katoličke obrede sa svećenicima.
Još je bolji primjer dostojanstveno ponašanje hrvatskih časnika i vojske prema Srbima u redarstvenoj akciji Oluja u Domovinskom ratu.
I na kraju, kako sve ovo su doživjeli i kako proživljavaju ovaj film i turobnu sudbinu svoga sina i brata, mama Lilyan i brat Paul.
Po završetku filma, među ostalim akterima filma, izašli su na stage uz beskonačan pljesak gledateljstva na nogama. Bolno i dojmljivo !!!
Potresena mama, sa plačem zahvaljuje gledateljstvu u suzama te prisebno ispravlja jedan ne slučajan propust filma;
Toplo i s ljubavlju pozdravlja sve prisutne, sve Hrvate i uzvanike te posebno neustrašive HOS-vce, prijatelje i suborce njenog Jean Mi-a, na koje je jako ponosna naglasivši:
“ J’aim HOS !!! “- uslijedio je pljesak gledatelja, koji je trajao minutama i minutama kao naprasna poplava emocija i zahvale gledateljstva majci Hrabrost i braniteljima HOS-a koji su se borili i ginuli za Domovinu pod okriljem krunica oko vrata i povijesog slogana
“ Za Dom – Spremni “ među kojima i plemeniti mladić Jean Mi.
I nakon svega, postavlja se pitanje: kako ćemo se odužiti ovoj predivnoj majci Heroja i nadasve zadivljujućoj i plemenitoj žrtvi njenog Jean Mi-a?
Znam da su već neke ulice te most na Vuki dobili njegovo ime, ali on legenda obrane grada i ljubavi prema Hrvatskoj, isto kao i naši besmrtnici Blago i Robert Zadro, Marko Babić i drugi, koji zavrijeđuju vječni spomen ne samo u obljetnicama tragedije Vukovara već i imenima objekata i djelima za vječnost, kao napr.: Zračne luke Osijek, Kanala Dunav – Sava, tvornica u Borovu, Pelješki most, gradski trgovi i parkovi, kulturno-umjetnička društva i dr.
No, u skoro 30 godina, skoro i da nema znatnijih spomenika niti obilježja velikanima obrane Vukovara i herojima Domovinskog obrambenog rata, općenito.
A teško je vjerovati da će ih i biti pod vladama hrvatsko-četničkih koalicija koje ignoriraju i sustavno i temeljito eutaniziraju simbole hrvatskog zajedništva i spomene na Oluju, Vukovar, Škabrnju pod izgovorima, u odnosu na veličinu i značaj Domovinskog rata, beznačajnog korona-virusa.
No, prolazi sve. Doći će i bolja i pravednija narodna vremena.
Miroslav Papić
