By Evo proslavili smo naš lijepi hrvatski Uskrs, veliki trenutak uskrsnuća Isusa Krista i važnost za dobar život zakona Boga nam jedinoga. Većina hrvatskih građana uskrsno jutro počela je svetom misom, nakon koje često idemo na kavu, a zatim kako priliči za Uskrs, obiteljsko i prijateljsko druženje uz ručak. Znamo da bi neki u Hrvatskoj rado Uskrs proveli u okupljanju uz kazan graha sa kobasicom i zastavama sa uzdignutom pesnicom, uz zvuke onih prigodnih pjesmama, kao primjerice „budi se istok i zapad“, ali to je današnja Hrvatska. Ako je to put do mira i duševnog zdravlja te grupe građana, neka im bude, jer gradimo demokraciju pa eto… svakome po guštu i izboru. Ipak, znamo da je velika većina Hrvata u težnji za mirom, barem taj Uskrsni dan, malo stavila sa strane sve ovo što nam se dešava vezano za izbore koji uskoro slijede. Ali prošao je i Uskrs i vraćamo se u našu svakodnevnicu kao i rasprave na temu izbora.
Kao što sam rekao, mnogi od nas, pa tako i ja i moji prijatelji, poslije mise odemo u kafić na nedjeljnu kavicu i razmjenu mišljenja. Ovih dana aktualna tema su izbori pa se nezaobilazno dotaknemo i te teme, a onda netko uleti sa „ovi lijevi“,,, ili „ovi desni“ pa se ja na to malo brecnem, a svi se na to nasmiju, jer znaju da ja na takve i slične pogreške reagiram.
O čemu se radi?
Posve je jasno, i raspravili smo u grupi znanstvenika, uz kavu, i zaključili da nema u Hrvatskoj ni lijevih ni desnih. Lijevi i desni ostaci su bivšeg jugo-režima uz što je išlo „diktatura proletarijata“, „radnička klasa i dokazana inteligencija“, kao i brojne druge floskule koje su označavale vladavinu manjine nad većinom. Bilo je to doba, ako nisi bio „dobar“ zaslužio si Goli otok ili si pak „nestao“ bez puno pitanja. Nakon svega što smo propatili u onoj zloj državi imamo danas nekoliko pokajnika tih zlih tajnih službi one bivše Jugoslavije koji sad, tražeći od naroda oporost i mir, svoje krvave duše iznose prezentirajući istinu i grozne pojedinosti države i života u kojem smo donedavno živjeli. Ali pustimo to i vratimo se na naš izborni cirkus za koji se kaže „da je imati toliko cerade pa je razapeti nad Hrvatskom mogli bi se pohvaliti najvećim cirkusom na svijetu“. Vezano za izbore je na stotine puta ponavljanje lijeva ili desna politička opcija… pa hajdemo riješiti koje su to opcije.
Dakle, lijevo i desno pojmovi su koji su u Hrvatskoj česti pa ih je potrebno obrazložiti i odgovoriti na pitanje ispravnosti njihovog korištenja, posebno u našem hrvatskom okruženju. Pa objasnimo.
Promatrano u političkom smislu, svugdje vidimo korištenje političkih pojmova lijevi i desni pa tako javni mediji i mnogi barataju pojmom lijevo i desno orijentirane političke stranke. Ali kada pitate, što to znači, suvislog odgovora nema. Stoga razmotrimo detaljnije značenja hrvatske političke ljevice i desnice, a zatim definirajmo prave pojmove i karakteristike tih političkih opcija u Hrvatskoj koje nam se sad nude na izborima u travnju 2024.
Poslužimo se internetskim izvorima znanja pa kako moćna Wikipedija tumači (citiram): „Ljevica Hrvatske okupila je neke lijeve, regionalne i zelene stranke s težnjom popunjavanja političkoga prostora lijevo od centra koji je, prema mišljenju ove stranke, ispražnjeno skretanjem Socijaldemokratske partije Hrvatske ka centru, a katkad i udesno. Ljevica Hrvatske okuplja i pojedince, dio istinskih ljevičara, koji se ne odriču antifašizma, te pozitivnih tekovina samoupravnog socijalizma (npr. besplatnoga školovanja), prihvaća dobra iskustva skandinavskih zemalja i ne prihvaća kapitalizam poput današnjega u Hrvatskoj, nego zapadnog tipa.“ Obrazlažući stav hrvatske ljevice, s obzirom na EU i NATO, Wikipedija nadalje navodi: „Ljevica Hrvatske zalaže se za ulazak Hrvatske u Europsku uniju na ravnopravnim temeljima. Prihvaća međunacionalnu toleranciju kao civilizacijsku osnovu ujedinjene Europe. Protivi se ulasku Hrvatske u NATO, kojega smatra imperijalističkom vojskom, prethodnicom ekonomskoga podjarmljivanja.“ Dakle, ako razmislimo na temu što zastupa hrvatska politička ljevica mislim da ćemo se složiti da smo onda svi ljevičari. Ipak, tumačenje je dosta opsežno, ali malo kaže, a ono što kaže nije sporno i sveprihvatljivo je. S izuzetkom NATO-a (nitko nas skoro ni ne pita), mislim da se nitko neće protiviti osnovnim političkim karakteristikama definiranja hrvatske ljevice. Lijepo je čuti da se hrvatska ljevica (citiram): „ne odriče antifašizma, te pozitivnih tekovina samoupravnog socijalizma (npr. besplatnoga školovanja), prihvaća dobra iskustva skandinavskih zemalja“. Dakle, kao i svi, ljevica osuđuje se fašizam pa bi tu onda po logici stvari išla i druga dva „izma“ (nacizam i komunizam). Tri europska zla, nacizam, fašizam i komunizam sveproihvatljiva su zla i o njima ne bi trebalo raspravljati pa se nadam da se to odnosi i na hrvatsku političku ljevicu, iako Wikipedija to ne navodi. Također je jako dobro da se tzv. ljevica ne odriče pozitivnih tekovina samoupravnog socijalizma, pa se u tu svi slažemo. Jer ništa nije crno-bijelo pa je i u onom samoupravnom jugo-socijalizmu bilo nekih dobrih stvari, ali staviti primjer besplatnog školovanja stvar je dubokog neznanja. Ovdje kao profesor i sudionik Tempus projekta (2010.) „besplatno školovanje u EU“, moram istaknuti da niti smo u Jugoslaviji imali, a niti u Hrvatskoj imamo besplatno školovanje. Vidio sam iz prve ruke što znači besplatno školovanje, a najbolje ga provode visoko razvijene skandinavske države. Sve to vidjeli smo kroz posjete brojnim državama koje zaista imaju besplatno školovanje. Ovo kod nas nije besplatno školovanje. Posve se slažem i sa karakteristikom tzv. ljevice da su dobra iskustva skandinavskih zemalja, ali da li zaboravljaju da se u njima razvija uspješan kapitalizam, a ne socijalizam. Dakle, bravo za Hrvatsku Ljevicu ako je takva,,, a da li je hrvatska ljevica takva vidjet ćemo u nastavku.
Hajdemo sad vidjeti što Wikipedija kaže za političku desnicu, pa citiram: „U moderno doba političkoj desnici pripadaju i stranke koje zagovaraju slobodno tržište i tržišno gospodarstvo“. I to je sve o političkoj desnici! Nema dalje.
I što sad?
Dakle, nismo baš puno naučili o političkim idealima i opredjeljenjima hrvatske ljevice i desnice, a posebno kako se teoretski ona tumači i vezuje za hrvatsku političku scenu. Ako razmislimo, sve što se navodi u Wikipediji za ljevicu i desnicu prihvatljivo je i nesporno je pa se može zaključiti da među hrvatskom ljevicom i desnicom nema bitnih razlika. Nitko nema protiv svega što se navodi za ljevicu, pa su to ujedno karakteristike i desnice, a eventualno negiranje tržišne ekonomije od strane političke ljevice više je nego smiješno. O tržišnoj ekonomiji nema diskusije. Odnosno, pitanje tržišta i tržišna ekonomija sine gua non je svake svjetske ekonomije pa tako i Kine, kao i Rusije. Tržišna ekonomija nema opciju, ona je naprosto nezamjenljiva samo je u pitanju način na koji se ona provodi. Dakle, sukladno navodima, razlike između hrvatske ljevice i desnice ni u teoriji više nema. Treba istaknuti da su Ljevica i Desnica pojmovi nastali u 16tom i 17tom stoljeću u Engleskoj, u Prvoj i Drugoj industrijskoj revoluciji, da bi nestali u Četvrtoj i Petoj industrijskoj revoluciji. „Plavi kolari“ i crveni karanfili zamijenjeni su raznobojnim kabelima i dominirajućom e-tehnologijom, kao i aplikacijama sa kojima živimo.
Ako je to tako, onda je pitanje što ovo imamo u Hrvatskoj, i sa kojom tzv. „ljevicom“ i „desnicom“ ulazimo u izbore u travnju 2024.?
Dakle, hrvatske političke Ljevice i Desnice nema, ali imamo bitno polarizirane političke stranačke grupe koje bitno različito vide život i budućnost Hrvatske.
Koje su njihove karakteristike?
Hajdemo početi od tzv. stranke centra, HDZ. Koje su osnovne karakteristike HDZ-a kao stranke hrvatskog političkog centra.
HDZ koji već dugo godina sastavlja Vladu, da bi se pritom ,oblikovao se u visoko kompromitiranu stranku. To je stranka koja je u tranziciji više nego cijela Hrvatska, jer ima tranzicijske ministre i predsjednike uprava državnih tvrtki, koji dođu, podlegnu korupciji i lopovluku, nakradu se i prisile jadnog Plenkovića da ih se odrekne. Svakako, ono par ministara i predsjednika uprava koji se još uvijek drže, ili je ipak pošteno ili pak čekaju u redu za Remetinec. Uz HDZ se sa pravom vezuje visoki stupanj korupcije u Hrvatskoj po čemu smo u samom vrhu članica EU-a. HDZ je također prepoznatljiv u EU po niskom stupnju podrške državne administracije mladom hrvatskom poduzetništvu. Nadalje, gospodarska politika koju vodi HDZ opasna je za budućnost Hrvatske, jer je nacionalne resurse nekontrolirano izložila preuzimanju stranom kapitalu zaigravši na kartu kratkotrajnog dinamičnijeg razvoja, ali sve sporijeg dugoročnog rasta, i na kraju osiromašivanja Hrvatske. Svoje odluke, koje se odnose na nacionalnu ekonomiju, HDZ rješava bez aktiviranja znanosti, pouzdajući se u poslušnike državne administracije. Razvoj makronacionalnog sustava Hrvatske i postavljanje nadstranačkih dugoročnih ciljeva, HDZ-u ne pada ni na kraj pameti. Ne razumijevajući pojam pravne države, kao i „vladavine prava“, sve aspekte života i ekonomije Vlada HDZ-a rješava šumom zakona. Život ne rješavaju zakoni pa se problemi samo gomilaju. To su samo neke od osnovnih karakteristika HDZ-a, ali ima ih još jako puno.
Zašto je to tako, ima nekoliko odgovora, od preuzimanje onog sotonskog što se političaru može desiti kada dođe na političku scenu, „ja sam najpametniji i ne treba mi nitko“ pa do spajanja sa sotonskom potrebom odlučivati o životima drugih ljudi, naroda i vladanja narodom: Vladanje narodom zamijenilo je onu osnovnu pozitivnu ulogu političara, a to je služenja narodu, pa onda imamo političku scenu, moćnike i uhljebe kakve imamo. Također, izvrstan odgovor na bitne promjene u postupanju i stranačkom mentalitetu HDZ-a dao je dr. Hebrang koji je na društvenim mrežama otvoreno kazao kako se Tudžmanov HDZ promijenio onog trenutka kada se u njega učlanilo 90.000 starih jugoslavenskih komunista. Da bi se cjelovito odgovorilo na pitanje što se dogodilo sa domoljubnim Tudžmanovim HDZ-om, koji je nekoć nesporno okupio gotovo cijeli Hrvatski narod oko „Imamo svoju Hrvatsku!“ pa do ovoga danas, trebalo bi provesti ozbiljnu analizu.
Ono što se može reći za Plenkovića kao najodgovornijeg za HDZ je da nije lopov kao njemu bliski, ali postupno je izgubio živce te je postao bahat i arogantan, što svakako nije dobro i čini ga odbojnim. Također, činjenica je da se Hrvatska razvija, jer razvoj se uvijek dešava, ali je također razvidno da Hrvatska u odnosu na druge članice EU sve više relativno zaostaje.
Također, za HDZ se navodi često da je to stranka „opasnih namjera“, i zaista, nas Hrvate, a posebno branitelje i dragovoljce to ne čini sretnim, a ni ravnodušnim. HDZ više nije onaj Tudžmanov HDZ pun domoljublja i u Prvom poratnom Hrvatskom Saboru ljudi od respekta. Pretvorio se HDZ u Partiju, pa tako i vodi Hrvatsku na način da sve što „veliki vođa misli i kaže“ po samoj logici stvari je dobro. Gomila uhljeba oblikovala je HDZ i odvojila ga od naroda i ideala za koje smo se borili sagledavajući Hrvatsku kao građansku, kršćansku, poduzetničku, slobodnu, demokratsku državu europske kulturne i društvene provenijencije. Sve toga više nema, ali puna su usta velikog vođe pohvala o uspjesima vladajućeg HDZ-a, iako sva izvješća pokazuju kako Hrvatska među članicama EU-a klizi na dolje i tu sva priča završava sa … nevalja gospodo!
Sa jedne strane HDZ-a, kao stranke centra, a neki bi pogrešno rekli „lijevo od HDZ-a“, posložila se „Crvena koalicija“ na ćelu sa SDP-om. E pa, ako se uz HDZ navodi da je HDZ „stranka opasnih namjera“, onda je ova Crvena koalicija zavrijedila naziv Crvene koalicije užasno opasnih namjera. Kao što i sami ističu, nije SDP stranka nego je partija, što znači da imaju visoko razvijen politički mentalitet „tko nije za nas, naš je neprijatelj“. U vremenu stvaranja Hrvatske, temeljene na domoljublju i davnoj ideji za samostalnom Hrvatskom, djeca i miljenici Socijalističke Jugoslavije, svi koji su bili tada „dobri“ i okoristili se služeći zlim ciljevima te države, zatvorili su se u stanove bojeći se odmazde. Ali pogriješili su, jer ideja demokracije, katoličkog oprosta i ruke mira, a ne odmazde, vladala je Hrvatskom i zaštitila ih je. Ali sada, kada je Hrvatska ekonomski uzdrmana, kao iz mišjih rupa izmiljeli su iskazujući svu mržnju prema Hrvatskoj, zazivajući glasno bivšu Jugoslaviju. Razgovarao sam osobno sa tim ljudima i naprosto je neshvatljivo koliko je ta suluda ideja obnove i ljubavi prema Jugoslaviji u njima još uvijek jaka. Kada potiho, ali sa žarom govore o Jugoslaviji, teško im je parirati, jer sve je toliko suludo da ne raspoznajete jesu li bolesni ili je nešto drugo. Ta mržnju prema Hrvatskoj, koja im je sada oduzela sve one privilegije, način života u kojem su vladali kao nadklasa samo zato jer su članovi komunističke partije, sve je izražajnija i u ovim se izborima ispoljava više nego ikada. Svašta se tu skupilo, a ponajprije komunista koji iz raznih razloga nisu prišli HDZ-u, ili su kao članovi tajnih službi bili previše krvavi za HDZ, ili su pak djeca iz takvih obitelji koje ortodoksno ljube zlu prošlost hrvatskog naroda. Sve što je Hrvatsko, smeta toj Crvenoj koaliciji pa su zlurado dočekali naše prvake vaterpoliste, a Dalića i hrvatsku nogometnu reprezentaciju promatraju sa mržnjom. Svakako, tu je i Crkva u Hrvata, koja Crvenoj koaliciji posebno smeta pa su sve to sublimirali u zastave sa komunističkom šakom, uz „dosta je“.
Mržnja i samo mržnja Crvene koalicije želi, kako kažu, stvoriti „rijeku pravde“, ali bi bila rijeka kojom bi umjesto čiste i prozirne vode, tekla „crvena krvava pravda“. Svakako, podrazumijeva se da se vrača u Zagrebu, kao i svugdje u Hrvatskoj, trg Druga Tita, ali i drugih koji su zadužili tu crvenu pravdu. Na tu temu, Ivica Šola u svom članku u Slobodnoj Dalmaciji 24. 03. 2024. dobro navodi: „Kada se bijes i gorčina organiziraju u politički pokret poput komunizma ili nacizma u ne tako davnoj prošlosti, pa se institucionaliziraju u političke stranke, koje potom postaju banke bijesa, kako je taj fenomen nazvao Petar Sloterdijk, onda smo u banani“. Ma više nego u banani nalazi se Hrvatska, jer sve, baš sve što Crvena koalicija zagovara i kako se ponaša je ono protiv čega smo se borili i ginuli u Domovinskom ratu. Pa kada se to Crvenoj koaliciji kaže, na to će ona postaviti lakonsko protupitanje „a što je sa HDZ-om koji je pokrao Hrvatsku?“, iako je to nepovezivo. Zanimljivo je kada Grbin pokušava uvjeriti slušatelje sa krilaticom „za bolju Hrvatsku“, ali to onda znači srušiti našu Hrvatsku i sve za što smo se borili u Domovinskom ratu. Za tu Crvenu koaliciju Hrvatska je ustaška država i samo je tako vide, i nikako drugačije pa ih to tjera da je sruše i mrze. Antifašizam, antinacizam, antikomunizam temelji su Hrvatske, kao i cijele Europske unije i svijeta, ali antikomunizam za Crvenu koaliciju ne postoji, jer komunizam je njihov ideal. Stoga, kada se gleda sa pozicija komunizma Crvene koalicije, zaista je sve u Hrvatskoj ustaško. Za komunistički mentalitet Crvene koalicije, sve ono što je dobro u oblikovanju današnje Hrvatske, može biti dobro samo ako se poklapa sa bivšom Jugoslavijom. Mnogo se toga nakupilo u mržnji Crvene koalicije, a posebno mjesto ima Crkva u Hrvata. Katolička Crkva u Hrvata naša je nacionalna i ljudska potreba, ali tko je ne želi neka je izbjegne, ali nema nam je pravo oduzeti. Sa krunicom smo se rodili, krunicu na krštenju dobili, sa krunicom ratovali, uz krunicu se ženili i udavali, i sa krunicom ćemo i umrijeti, a na hladnom grobnom kamenu imat ćemo križ. Kome to ne odgovara neka na grobu stavi sebi što hoće, ali ne dirajte nas katolike i Hrvate koji smo daleko većinsko stanovništvo koje čuva svoje katoličke i nacionalne korijene.
Zaigrali su se „crveni“ i u igrama moći pa su anektirali Milanovila, predsjednika svih Hrvata, da više to ne bude nego da ojača njihovu koaliciju. Taj potez pokazuje osjećaj nemoći i poduzimanje očajničkih neustavnih poteza. Hrleći u pomoć SDP-u, Milanović traži dvojnu ulogu kao igrač Crvene koalicije, iako je još uvijek službeno predsjednik svih Hrvata. Ali tu se tipuje na Hrvatsku kao banana državu pa eto… u banani državi sve je moguće… Dakle, onaj isti Milanović koji je kao Premjer Hrvatske 15. svibnja 2015. na branitelje u Zagrebu poslao policiju, kako bi tu zatim umrla braniteljica po kojoj je taj mali trg dobio ime Nevenka Topalušić. Milanović, koji Domovinski rat, stup temeljac hrvatske državnosti, naziva „SLUČAJNI RAT“, pa bi s takvih temelja, slučajno, upravljao „slučajnom“ Hrvatskoj i njenim „slučajnim“ narodom kojega bi on i (ne)slučajna Crvena koalicija vodili u „slučajnu“ komunističku prošlu budućnost. Milanović, koji je izjavio da su u Dominionski rat išli, citiram: „Hrvatsku su branili nepismeni i sirotinja“, što je notorna laž. On, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, morao bi znati da su na prvoj crti bili također sveučilišni profesori i veliki broj visokoobrazovanih, da ne spominjem liječnike i druge, koji zaista nisu nepismeni. E pa zaista, vrlo „slučajno“ bi bilo da vi „slučajno“ takvi kakvi ste, zaista „slučajno“ preuzmete vlast u Hrvatskoj. A kada je riječ o (ne)pismenosti, ne znam zašto se u medijima ističe kako je ona liijepa cura Benčićka studirala 14 godina. Kome to smeta? Pa cura je učvršćivala znanje i eto, prosječno 1 godina za 2,5 godina, ma nije to mala stvar. Cura je „ispekla znanje“ i sada bi u sam Hrvatski vrh. Zaista bravo za takav pristup hrvatskom visokoškolskom obrazovanju!
Pitam se samo, što bi rekao na Crvenu koaliciju veliki Ivica Račan, kao i što bi rekao dr. Franjo Tudžman na današnji HDZ.
Iz svega je razvidno da Crvena koalicija na izborima, koji nam predstoje u travnju 2024. ide sa jasnom opcijom modela bivše Jugoslavije, kojom želi usmjeriti naredno razdoblje u Hrvatskoj, i u konačnici, budućnost naše djece i svih nas. Dakle, ponuda za „crvenu rijeku pravde“, jednoumne pravde i povrat u prošlost, ponuda je za koju će svatko po svojoj savjesti odlučiti na izborima sa Da ili Ne, a neizlazak na izbore također je oblik glasanja. Izađimo dakle svi na izbore pa vidimo tko smo mi Hrvati!?
I kao treća opcija, koju mediji pogrešno nazivaju desna koalicija, oblikovao se Domovinski pokret, na čelu sa Penavom. Šta tu reći? S obzirom na Penavu, koji je osobno prebjegao iz HDZ-a, ali je čovjeka iz slavnog hrvatskog Vukovara, sve što se može reći, i na što Domovinski pokret tipuje je domoljublje. Lijepo je vidjeti kako pomalo nejasno oblikovani izričaj domoljublja okuplja ljude oko Domovinskog pokreta, što budi nadu. Iako je domoljublje Domovinskog pokreta nedovoljno jasno, hrvatski narod još uvijek živi u sebi snažnu potrebu za svojom Hrvatskom i implementiranim domoljubljem, kako god ono bilo nejasno, te stoga izražava podršku i nadu u Hrvatsku. Ali svakako, nada umire zadnja, a Domovinski pokret još uvijek ne može odgovoriti na brojna pitanja koja su aktualna, važna i nezaobilazna, jer i HDZ je nekada započeo sa domoljubljem da bi se ono preoblikovalo u koristoljublje. Misli li Domovinski pokret da je kao i prethodne dvije političke grupe dovoljno pametan da može sam izvesti Hrvatsku iz ovog jada? Ako misli griješi? Ima li Domovinski pokret jasne planove za angažman istinskih stručnjaka i znanosti kako bi se oblikovala učinkovita rješenja? Ako nema, onda opet griješi. Brojna su tu slična pitanja na koja Domovinski pokret za sada ne odgovara. Puno je tu pitanja koja ostaju bez odgovora, jer Domovinski pokret, kao i prethodna dva politička bloka, nema dovoljno jasan politički, a ni ekonomski izborni program po kojem bi se moglo transparentno pratiti djelovanje i realizacija političkih obečanja.
Ima tu još uvijek nekih „samostalnih strijelaca“ gladnih saborske stolice, ali njihov značaj, barem za sada, nije zanimljiv. Oni će možda na kraju izbora biti zanimljivi za potkusurivanje kod sastavljanja Vlade RH, ali za sada nema potrebe raspravljati o njima.
Dakle, ono što je temeljna karakteristika ovih izbora i što se nudi biračima, svodi se na borbu protiv HDZ-a. Svakako, HDZ je debelo zabrljao, ali Crvena koalicija koja ga želi srušiti ne nudi ništa osim jasne mržnje i nejasne vizije Hrvatske po uzoru na Jugoslaviju. Temelji Crvene koalicije je da su svi Hrvati Ustaše, osim njih „dobrih“ hrvatskih komunista. Sa druge strane, Domovinski pokret na krilima posrnulog domoljublja nudi Hrvatima to isto domoljublje koje se u HDZ-u izgubilo, i ništa više.
Ono što je također važno, a što će ovi izbori pokazati, je stjecanje konačnog uvida u mentalne razlike građana Hrvatske. Vidjet će se razlike između onih koji bi Hrvatsku rado bacili na koljena i suludo vratili u prošlost nestalog jugo-komunizma, nasuprot onih koji relativiziraju korupciju i rasprodaju hrvatskih resursa, pa do onih koji Hrvatsku sagledavaju samo u kontekstu domoljublja.
Ovi će izbori pokazati tko smo mi Hrvati, jer kako budemo glasali takvo vodstvo ćemo i dobiti, dakle, dobiti ćemo ono što zaslužujemo svojim izborom.
A što je sa izbornim programima?
Generalno bi se moglo reći da je temeljna karakteristika ovih izbora nepostojanje izbornog programa koji se nudi biračima, programa koji bi birači prepoznali i za koji bi se odlučili, već se sve svodi na borbu protiv HDZ-a. A HDZ, ne nudi ništa bitno niti stabilno što bi uvjerilo birače i održali nadu u bolje sutra. U svom govoru, koji prenosi Dnevnik.hr, navode se riječi Plenovića koji usmeno prezentira izborni program kao: „Odlučili smo reći da ćemo kroz iduće 4 godine dosegnuti najmanje 80 posto prosječne razvijenosti EU. Mi ćemo zasigurno Hrvatsku dovesti na A investicijski kreditni rejting. Prosječnu neto plaću ćemo dovesti na 1600 eura mjesečno, a minimalnu bruto plaću 1.250 eura mjesečno, osigurat ćemo mjesto svakom djetetu u vrtiću, a za svako rođeno dijete majke će dobiti godinu dana radnog staža, a dobna granica za odlazak u mirovinu također će se smanjiti za godinu dana po djetetu, napravit ćemo sve da mirovine narastu za dodatnih 25 posto, udvostručit ćemo kapacitete LNG terminala na Krku, BDP hrvatske poljoprivrede dići ćemo iznad dvije milijarde eura“.
I šta reći na ovo?
Pregršt lijepih riječi, ali bez obećanja rješavanja korupcije, nepotizma, iseljavanja mladih, razvoja domaćeg poduzetništva, zaštite nacionalnih resursa i brojne druge objektivnosti koje guše Hrvatsku i drže je na dnu država i ekonomija EU-a.
Ako pak pogledamo izborne programe drugih, može se zaključiti da realno gledano gotovo da nemaju programe. Ono što se navodi kao programi članica Crvene koalicije nije niti pregršt lijepih želja, već nadmetanje u nesuvislim nebulozama. Ako se pak pogleda izvorni program Domovinskog pokreta, on se sastoji od 13 točaka koje su razrađene kao relativno opsežan dokument, ali stupanj njegove realnosti upitan je. Svakako, teorijski gledano, izborni program Domovinskog pokreta metodološki je najbolji, ali to je sve. Nameće se pitanje, tko će i kako provesti program Domovinskog pokreta, što u programu nije jasno, ali je jasno da ga sam Domovinski pokret, ni uz najbolju volju ne može provesti. Da li bi se taj program mogao provesti uz sveopće zajedništvo, drugo je pitanje na koje se nameće pitanje realne mogućnosti hrvatskog zajedništva. U ovako podijeljenoj, razjedinjenoj, mržnjom po svim osnovama zatrovanoj Hrvatskoj (vidi članak u ovom portalu „Zašto Hrvatska razvija divide et impera?“), bojim se da je zajedničko djelovanje naprosto teško ostvarivo. Neću kazati „nemoguće“ nego ču kazati „teško ostvarivo“, jer je potrebno!
A što o hrvatskom izbornom cirkusu misli Europska unija, teško je za reći, ali činjenica je da EU osuđuje tri europska zla, fašizam, nacizam i komunizam, što ne ide u prilog Crvenoj koaliciji. Istodobno, kao rezultat unutarnacionalnih problema članica, koje EU ne može riješiti (demografija, izbjeglice, proboj europskog tržišta, ratovi na rubu EU-a, predimenzionirana e-tehnologija i drugo), javljaju se nacionalne države, kao primjerice Italija, Poljska, Češka, Mađarska i druge. To svakako pogoduje Domovinskom pokretu, ali ne i ovakvom HDZ-u, a posebno ne Crvenoj koaliciji.
Dakle, zaključno, lako moguća je relativna pobjeda HDZ-a, ali minimalna, što je dobro. Ono što je najvažnije je, ako se zaista želi boljitak Hrvatske, onda treba zaboraviti na stranačke sukobe i uhljebljivanje, jer ovo malo sposobnih ljudi, posebno stručnjaka i znanstvenika izvan politike, potrebno je hitno aktivirati. Bez toga, očekivati bolju budućnost i odljepljivanje Hrvatske sa dna Europske unije, čista je utopija!
Bože čuvaj Hrvatsku moj dragi Dom! Bože opameti Crvenu koaliciju i neka prigrli Hrvatsku kao svoju državu koju treba graditi bez mržnje a ne rušiti. Bože opameti HDZ i otkloni ga od svih nepodopština koje su duboku u njemu.
Zagreb, 02. travnja 2024.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
