By Prije parlamentarnih izbora, nije bilo političara i politikanata koji nije pozivao građane da u što većem broju dođu na birališta i – glasuju. Evo, tako je i sada pred izbore za Europski parlament.
Građani se u relativno velikom broju (začudo) odazivaju na ove i ovakve apele, a svoj glas daju onima za koje misle i vjeruju da ih neće prevariti.
Ali, čim se pojave službeni rezultati izbora, opet „svatko sa svakim“ slaže kockice, birači se više ništa ne pitaju, oni su odradili svoje.
Gotovo ni jedan hrvatski branitelj sigurno nije glasovao da Pupovac i njegovi sateliti budu blizu vlasti, jer tog čovjeka osim novaca malo što zanima. Ali, i razni pupovci su sad u igri, jer svaki je glas u Hrvatskom saboru i te kako važan, poglavito za one koji žele – vladati (a manje služiti).
Ovih dana je velika „gužva“ i za fotelje u Europskom parlamentu. Oni koji su nas dosad tamo predstavljali (svaka čast iznimkama) lijepo su se provodili, dok hrvatski građani od njih manje-više nisu (ali i ubuduće neće) imati neke velike koristi, jer biti zastupnik u EU je isto kao i „kruh bez motike“ ili kako još netko reče- „Tamo ima puno jela, ali se ne dela!“
Inače, Iz Hrvatske se dosad odselilo na desetine tisuća građana. Je li je tko zbog toga prolio suze? Umjesto njih došli su drugi, iz raznih zemalja, i „čiča miča, gotova je priča“! Među onim Hrvatima koji su napustili svoju Domovinu, najmanje je onih koji „kopaju po kantama za smeće“.(Ti i takvi nemaju ni za željezničke i ine karte, a kamoli da počnu kakav-takav život negdje u inozemstvu). U potrazi za boljim poslom najviše je otišlo mladih, razočaranih i visokoobrazovanih ljudi. Nismo primijetili ni da se netko, a poglavito aktualni državni vrh zbog ovog problema uzrujava, niti da su s tim u svezi u proteklom Hrvatskom saboru održali ikakvu sjednicu. Ljudi odlaze jer u Hrvatskoj su plaće i mirovine male, troškovi veliki, i sve veći, a perspektiva gotovo nikakva. Međutim, kad smo oslobodili i stvorili hrvatsku državu vjerovali smo da se ovakvo nešto ne će dogoditi, tim više što je previše ljudi dalo svoje živote i svoje zdravlje za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. No, tu i tamo od pojedinih hrvatskih i inih političara ipak se mogu čuti apeli – ne odlazite. Ali, jeste li primijetili da su još u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata prvi počeli napuštati Hrvatsku i odlaziti „trbuhom za kruhom“ uglavnom djeca političara, tajkuna, ratnih i inih profitera, izdajica i dezertera! Istina, nismo čuli da je ijedan hrvatski političar napustio Hrvatsku u potrazi za poslom i boljom budućnošću, ali djeca većine dobro stojećih političara su već odavno u Europi, ali i u Americi i drugdje gdje se ipak malo bolje živi. U prvim mjesecima, dok se ne snađu, financiraju ih njihovi roditelji iz – Hrvatske. Pa, ako je tako dobro vani, za razliku od Hrvatske, kako to da ni jedan značajniji hrvatski političar ili tajkun još nije otišao živjeti i raditi u inozemstvo? Razlog je prema svemu sudeći vrlo jednostavan: ni jedan od njih nikada takvom brzinom ne bi mogao („po zakonu“) zaraditi ovakvo ogromno bogatstvo kakvo su oni gotovo preko noći, (od pojedinih gradonačelnika, župana, pa sve do saborskih i inih zastupnika), ostvarili u Hrvatskoj, koja je još k tome bila u ratu i skrbila za najmanje milijun prognanih i izbjeglih. Ovdje su njima „Havaji“, tu je njima „Mount Everest“! Oni povremeno jedino odlaze u inozemstvo u shopping, na ljetovanje, zimovanje ili pak u posjetu nekim bankama u kojima drže ogromni kapital.(Svaka čast iznimkama).
Hrvatska pod hitno treba pravo, istinsko ministarstvo „dijaspore“, državnu instituciju koja će nastojati vraćati hrvatske građane iz svijeta, a u kojem će sjediti netko tko je godinama bio i radio vani, koji zna sve probleme.
Jer ovako, kako je dosad, ispada da su nam hrvatski građani koji godinama žive i rade od Europe, Australije, Kanade do SAD-a, i diljem svijeta, jedino zanimljivi kad treba glasovati ili – pomagati.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
