Kako smo domove za starije osobe pretvorili i tamnice??

U ne baš tako davna vremena, reći će neki dok je među nama živima i sam Bog hodao po zemlji a ljudi bili ljudi, strije osobe su bile najcjenjeniji dio svake zajednice. To su bili ljudi puni životnog iskustva i veoma često oni kojih se, ako ne sve, a onda zasigurno, puno toga pitalo. Bila su to doba kada je mladenački entuzijazam znao koristiti iskustva starijih i tako na najbrži način pronalaziti najbolja rješenja. Bila su to najplodnija doba svakog društva bez izuzetka.

Bila su to neka doba, doba kojih se mnogi među nam još živo sjećaju,  doba kada je svaki stariji član zajednice, dakle i obitelji, imao svoje važno mjesto za stolom, mjesto oko kojeg su se okupljali svi ostali članovi, mjesto koje je značilo glavu obitelji, mjesto koje je sve članove zajednice čvrsto čuvalo i držalo na okupu, a onda nam je preko noći došla demokracija… sa njom i tzv. tržišna ekonomija, a sa njima zajedno i neka nova pravila i način života.

Odjednom starije osobe gube onu stoljećima važnu ulogu u društvu pa tako i u obitelji, njihovo iskustvo više nije cijenjeno, sve više postaju smetnja društvu, a onda sve više i svojoj zajednici odnosno obitelji. Odjednom njihovi savjeti, životna iskustva i mudrosti nikome ne trebaju. Odjednom svima postaju sve veća smetnja jer u društvu koje smo stvorili više nema mjesta za razumijevanje drugih, empatiju, solidarnost, dobrotu, i neke druge još do nedavno važne osobine svakog od nas čemu su nas baš ti stariji naučili. Odjednom su laž, lopovluk, prevara, klijentelizam, korupcija, kriminal, izdaja, podmetanje itd. postali glavni alati za uspjeh, a oni „najbolji“ u prethodno navedenom postadoše najcjenjeniji članovi društva,  naši lideri, oni koji će nas odvesti u „svijetlu budućnost“…

Osmislili smo tako i uredili u našoj demokraciji i domove za starije osobe u kojima su mogli svoje staračke dane dostojanstveno provoditi, no kako su se mirovine smanjivale tako se polako spuštao i standard  umirovljeničkih domova čime je za mnoge postao nedostupan. Kako je staro poznato pravilo da kada krene loše uvijek može i lošije, tako je posljednjih mjeseci sve kulminiralo na način da su domovi za umirovljenike doslovno preko noći pretvoreni u prave tamnice, ili zatvore ako vam se više sviđa, a  starije osobe u njima pretvoreni u zatvorenike, nerijetko u nekim domovima i u nešto puno gore od toga.

Mnogi korisnici domova već mjesecima zatvoreni ne mogu izaći vani, ne mogu odnosno ne smiju primati posjete, ne mogu se tako mnogi od njih u svojim posljednjim trenucima čak ni oprostiti od svojih najmilijih. Ima li išta gore od toga da osoba nema odnosno da joj se uz oduzimanje slobode oduzme pravo čak i na dostojanstvenu smrt. Pitam se što se to događa sa hrabrim narodom koji se još „jučer“ praktično goloruk u krvavom ratu izborio za svoju slobodu? Zar je moguće da se svoje teško stečene slobode za kojom se stoljećima žudilo sada odjednom tako olako odričemo? Zar je moguće da će zlo ovaj puta pobijediti?

U ovom sve bešćutnijem svijetu kakvog stvaramo posljednjih desetljeća nije daleko ni vrijeme kada će se ponovo „početi“  primjenjivati neke barbarske metode kojima su se nekada i neki davno prije rješavali svojih starijih „neproduktivnih“ članova, ili smo po ovom što se događa već došli do toga, ovaj puta sa samo malo sofisticiranijim metodama??

Da, da, jesmo, ali smo kao društvo postali već toliko bešćutni da to ni sami sebi ne želimo priznati… Sjetimo se: Zlo pobjeđuje samo ako ono dobro ništa ne poduzme!

U Zagrebu, 28.08.2020.

 

Predsjednik BUZ

Milivoj Špika