By Europska mreža sjećanja i solidarnosti nastavlja se
„ Kod Hrvata je uvijek bilo teško uspostaviti istinu o dva totalitarizma, politički, zato što ih se do kraja izjednačavalo, ideološki, zato što se nisu znali razdvojiti“ piše Mirko Galić
U čemu su sličnosti i razlike ta dva totalitarizma, fašizam i komunizam;
Fašizam
Osnovne su značajke fašističke ideologije totalitarna vlast i nov društveni sustav, a u vanjskoj politici ekspanzionizam. Država je središnja vrijednost, ima prvenstvo u odnosu na volju i prava pojedinca. Opravdava se autoritarno vodstvo i nužnost hijerarhije, poslušnost karizmatičnomu vođi, koji utjelovljuje državu (totalitarizam). Uspostavlja se nov sustav vrijednosti: borbenost i poznavanje ratnih umijeća, a preziru se stare građanske vrijednosti. U ideologiji su prisutni i elementi misticizma (sudbina, svetost). Korporativizam nalazi temelje u sindikalnim idejama prevladavanja sukoba klasa postavljanjem zajedničkih društvenih ciljeva. Zabranjeni su štrajkovi i sklopljeni kolektivni ugovori te uvedeno socijalno osiguranje. Stvorena je mreža kojom su bile obuhvaćene sve udruge (strukovne, žena, mladeži, rekreativne i dr.). U svojim polit. pogledima fašistička je ideologija bila, s jedne strane, izrazito antimarksistička i antiliberalna, a s druge militaristička i ponajviše nacionalistička. U borbi s političkim protivnicima primjenjivali su promidžbu i nasilje, a provodili su ih uz pomoć paravojnih organizacija i tajne policije.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=19048
Komunizam
Komunizam je radikalna politička ideologija koja revolucionarnim nasiljem želi ostvariti potpunu društvenu jednakost. Predstavlja i politički pokret komunističkih stranaka i politički sustav jednostranačke totalitarne vlasti. Jedno je od političkih strujanja unutar socijalizma. Unutar komunizma razvili su se pokreti titoizam i staljinizam, nazvani prema komunističkim vođama i diktatorima. Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva i na uspostavi zajedničkoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Također politički pokret koji obuhvaća ukupnost komunističkih partija, organizacija i skupina u svijetu, odnosno politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti.
https://hr.wikiquote.org/wiki/Komunizam
Iako ima nekih razlika, kako kaže Mirko Galić, po metodama vladavine i po broju žrtava koje su ostavili iza sebe te razlike postaju ustvari nebitne, osuditi treba oba sistema!
Oba su sistema totalitarna i ostavila su iza sebe ogromne žrtve. Računa se da su nacisti i fašisti, koji su započeli 2.svjetski rat iza sebe ostavili 55-60 milijuna žrtava, civilnih i vojnih, a u državama, u kojima su komunisti bili na vlasti, stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalni izračuni, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, kazuju da su svi totalitarizmi uzrokovali tragedije ogromnih razmjera za čovječanstvo.
Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su svi totalitarizmi bili tragični, ostvareni totalitarni državni poretci, konkretni sustavi vlasti, režimi, imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. „Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.“ Akademik Davorin Rudolf
http://www.matica.hr/vijenac/508/je-li-komunizam-jednako-zlo-kao-i-fasizam-22257/
Upravo zato treba osuditi i komunistički režim bivše Jugoslavije, jednako kao i ustaški bivše NDH i Nedićeve Srbije
Komunizam kao antifašizam
Mirko Galić kaže „Postoje neke civilizacijske- civilizirane norme koje se u demokratskom svijetu ne preskaču,…Jedan je režim poražen u ratu, a drugi poslije rata, bez ikakva izgleda da budu budućnost Hrvatske“
Te civilizacijske i demokratske norme očituju se u antifašizmu demokratskih država Europe, međutim komunizam iako je bio na strani pobjednika fašizma u 2, svjetskom ratu, pogazio je sve te antifašističke norme i počeo se ponašati isto kao i fašizam. Komunističke vlasti obilato su koristile sudjelovanje u ratu na strani pobjednika i komunizam izjednačili sa antifašizmom, što nije nikako odgovaralo istini i stvarnom načinu i metodama vladavine. Dakle komunizam je samo u ratu bio antifašizam, dok se u poraću i kasnije svojim načinom vladanja pretvorio u fašizam. Sudjelovanje u 2.svjetskom ratu na strani pobjednika, nikako ih ne amnestira za zločine počinjene poslije završetka rata.
„Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.“ Akademik Davorin Rudolf
I kada se Mirko Galić poziva na demokratsku Europu, treba se prisjetiti da je Europa osudila komunizam isto kao i fašizam.
Nakon toga u Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa učinilo, ništa baš ništa za osudu komunističkog režima.
Čak suprotno od toga, pojačali si se napadi na Hrvatsku i hrvatski narod za fašizaciju i za ustaštvo. Istraživanja komunističke lažirane povijesti proglašavaju se revizionizmom, traži se kažnjavanje, na djelu je prava medijska i politička hajka!
Proganja se zbog simbola, pozdrava i pjesama, a šuti i uopće ne spominju komunistički simboli. Čak se i VIjeće za suočavanje s prošlošću u svojem Dokumentu dijaloga od 28.veljače 2018.godine,stranica 28, točka c. izjasnilo da crvenu zvijezdu ne smatra spornom.
Mirko Galić u svojem tekstu napominje da se hitlerova svastika, iako je stari indijski znak, upotrebom u 2.svjetskom ratu trajno kompromitirala. Zar se isto tako i crvena zvijezda sa komunističkim zločinima nije kompromitirala???
Zaključak
Iz svega navedenog zaključujem da je javna i nedvosmislena osuda fašizma i komunizma prijeko potrebna! Mirko Galić hvali austrijskog premijera Sebastiana Kurza za odlučnost u kažnjavanju ustaških simbola, ali njemu je bilo jednostavno donijeti takvu odluku, Austrija je demokratska zemlja bez komunističke prošlosti koja bi je opterećivala.
Stoga političari, kolumnisti, pisci, i povjesničari ne pozivajte se na Kurza, jer nema političara koji je javno osudio oba režima kao najveće zlo koje je se dogodilo hrvatskom narodu!
U Hrvatskoj takvog odlučnog i beskompromisnog političara koji bi osudio oba totalitarna režima NEMA! Predsjednik Vlade Andrej Plenković nije imao tu hrabrost i odlučnost, pa je prebacio odgovornost na Vijeće za suočavanje s prošlošću. Čak se ni dr. Franjo Tuđman nije usudio tako nešto javno i odlučno izjaviti, naime zadržao je i bistu Josipa Broza Tita na Pantovčaku.
Tek kada se pojavi hrabar i beskompromisan političar kojemu je dobrobit Hrvatske na prvom mjestu, iznad svih drugih interesa, iznad svih stranačkih i grupacijskih interesa i osudi jednako oba totalitarizma, fašizam i komunizam, u Hrvatskoj će zavladati mir i napokon završiti 2.svjetski rat.
To je propustio Mirko Galić napisati. Ni on nema tu hrabrost da javno i nedvosmisleno osudi jugoslavenski komunistički režim, jer je napisao „U nas je lakše u hipu smijeniti četvoricu ministara, nego zabraniti jedan politički slogan koji se pamti po tome što su ga koristile ustaše kao svoj znak prepoznavanja“
Dva politička slogana g. Mirko Galić, Dva! Kada se već zabranjuje, treba zabraniti oba! Ni vi nemate petlju osuditi oba! Za dom spremni i Smrt Fašizmu, sloboda narodu!
Zbroj doseže stotinjak milijuna žrtava
U najbrutalnijim i najtežim zločinima masovnog ubijanja ljudi, staraca, žena i djece, nijedna kategorija nije bila pošteđena. Pitanje masovnih zločina sa pravnog gledišta prvi puta je postavljeno 1945. godine osnivanjem Nurnberškog suda, kojeg su Saveznici osnovali za suđenje nacističkim zločinima. Priroda tih zločina tada je definirana člankom 6. Statuta Suda, koju utvrđuje tri najveća zločina; zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Pogledom na zločine komunističkih režima, u njima prepoznajemo sve tri spomenute kategorije.
- Zločini protiv mirapo članku 6a, obuhvaćaju,”rukovođenje, pripremanje, otpočinjanje ili nastavljanje agresorskog rata ili rata koji krši međunarodne sporazume, jamstva ili ugovore, odnosno sudjelovanje u usaglašenom planu ili zavjeri radi izvršenja bilo kojeg pojedinačnog čina od navedenih”
U ovoj definiciji prepoznajem agresorski rat koji su Srbija i JNA vodile protiv Hrvatske i zato Srbi i hrvatski Yugokomunisti i Yugofili tvrde da je bio građanski rat, da ih se ne optuži za zločine protiv mira.
- Ratni zločinipo članku 6b definirani su kao ” kršenje ratnih zakona i običaja. To kršenje uključuje ubijanje, zlostavljanje ili deportiranje na prisilni rad civilnog stanovništva, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, egzekuciju talaca, pljačku javne ili privatne imovine, razaranje gradova i sela ili pustošenje koje nema vojnu svrhu. Ratni zakoni i običaji zapisani su u mnogim konvencijama, ali je najpoznatija Četvrta Haška iz 1907 godine”Za vrijeme rata, stanovništvo i sudionici ratovanja i dalje podliježu načelima međunarodnog prirodnog prava, takvima koja proizlaze iz uzusa među civiliziranim nacijama ”
Sve što definira ratni zločin viđeno je u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku i BIH.
Međunarodna zajednica preko Haškog suda optužila je 161 osobu, 149 postupaka je zaključeno, 80 osuđeno, 5 bosanskih Srba dobilo je doživotnu robiju, 18 ih je oslobođeno, a 13 predmeta je proslijeđeno nacionalnim sudovima, a 36 optužnica je povučeno ili su optuženi umrli. Politika je utjecala na selekciju koga će se procesuirati i u kojim razmjerima. Prema američkoj procjeni o odgovornosti za ratove, procesuirano je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i deset posto Bošnjaka.
Miloševićevi obavještajci Jovica Stanišić i Franko Simatović, za koje je haaško tužiteljstvo tvrdilo da su bili ključna veza između političkog i vojnog vrha u Beogradu te paravojnih i postrojba JNA koje su činile stravične zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, osuđeni su u Haagu na 12 godina zatvora, ali presudu su mnogi stručnjaci odmah protumačili kao praktički oslobađajuću. Jer dvojac nije osuđen ni za što u Hrvatskoj, presudom nije potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata koji je od Slobodana Miloševića preko njih sezao do arkanovaca, šešeljevaca i drugih zločinaca na terenu, a od svih općina u BiH koje su bile obuhvaćene optužnicom odgovornost im je utvrđena samo za pomaganje u počinjenju ratnih zločina u Bosanskom Šamcu.
„Veza s Beogradom ostala je nepresuđena. Ne mogu zaista procjenjivati osobnu odgovornost Stanišića i Simatovića, ali ukupna slika za Haaški tribunal nije dobra. Ostavština Haaškog tribunala sada je takva da je Hrvatska, prema presudi Prliću i ostalima, činila u Bosni i Hercegovini nešto što Beograd, tj. Srbija nije. Što je jednostavno apsurd. Drugo, ako pročitate presudu Martiću, vidjet ćete da se imenom i prezimenom kao članovi udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj spominju Stanišić, Simatović, Šešelj, Slobodan Milošević… Međutim, na njihovim suđenjima Šešelj, a sada i Stanišić i Simatović, bivaju oslobođeni za sve što im se stavlja na teret na području Hrvatske“ izjavio je Luka Mišetić, odvjetnik koji je branio generala Gotovinu u Hagu.
Haški sud nije ispunio svoju zadaću, podlijegao je političkim pritiscima i imao mnogo kritika na svoj rad.
- Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od ‘vitalnih nacionalnih interesa’. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 €.
- Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-a tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog “udruženog zločinačkog poduhvata” Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću, Borisavu Joviću, Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je da vrh JNA i većina od tih pojedinaca nikada nisu optuženi
- Na Haškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava “nacionalistima”
Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff:
„[…] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smíslu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se “srpski”, “hrvatski” i “bosanski” tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih “različitih jezika”, potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ”
To je još jedna velika nepravda i nakaradna odluka Haškog suda , jer se negacijom jezika, negira postojanje naroda kojemu je jezik glavna oznaka identiteta. Svaki narod voli svoj jezik, brižno ga njeguje i čuva, kao dio svog identiteta i svoje samobitnosti. A haški suci sakupljeni zbrda, zdola ustvrdili su da su ” vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ??? Kao da su oni stručnjaci filolozi??? Doista ponižavajuće i nedostojno za jednu međunarodnu instituciju.
- Zločini protiv čovječnosti, složen je i pokriva precizno imenovane zločine. Jedan od njih je genocid. Kako bi se precizirao članak 6c, Nurnberškog suda, Konvencijom UN od 9.prosinca 1948.godine, pod genocid se podrazumijeva” jedno ili bilo koje navedenih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva; a) umorstva pripadnika skupine, b namjerno podvrgavanje skupine uvjetima života koje dovode do cjelokupnog ili djelomičnog njenog uništenja, c) teški nasrtaji na tjelesni i duševni integritet pripadnika skupine, d) mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine, e) prisilno premještanje djece iz skupine u skupinu”
Mnogo je bilo genocida, nije bio to monopol nacista, Srebrenica i Ruanda novijeg su doba. Za Srebrenicu osuđeni su Srbi;
Pravičnu kaznu dobio je Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.
“Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.
Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.” napisala je Višnja Starešina.
Rezolucija Sjedinjenih Država br. 199 o genocidu u Srebrenici
Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država je 27. lipnja 2005. usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresmeni Christopher Smith i Benjamin Cardin ) i tako obilježila 10. godišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom od 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok je 62 glasača bilo odsutno.
Rezolucija je višestranačka mjera kojom se obilježava deseta godišnjica genocida u Srebrenici u kojoj je više od 8.000 muškaraca i dječaka bilo detaljno i metodički odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i muževa, a zatim su ih ubile srpske snage, zakopane u masovne grobnice i potom ukopane sekundarne grobnice za sakrivanje zločina. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995., iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. Pokolj u Srebrenici bio je najgori zločin genocida u Europi od Drugog svjetskog rata.
U rezoluciji se navodi sljedeće:
… Politika agresije i etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. uz izravnu pomoć srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, što je uzrokovalo raseljavanje više od 2.000.000 stanovnika i procijenilo 200.000 žrtava, desetaka tisuće silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili iz Sarajeva i drugih gradskih naselja stalno bili izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definirani su kao kazneno djelo genocida po definiciji iz članka 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, potpisane u Parizu 9. prosinca 1948. i stavljene u punu snagu 12. siječnja 1951.
Presudom nizozemskog civilnog apelacijskog suda od 16. srpnja 2104. Nizozemska je optužena za deportaciju i ubojstvo 300 muškaraca Bošnjaka koji su odvedeni i pogubljeni nakon zauzimanja Srebrenice 13. srpnja 1995. godine od strane Vojske RS . Optužnicu je podnijela Udruga Majka Srebrenice i navodi se da nizozemski vojnici u Potočarima nisu učinili ništa kako bi spriječili deportaciju i ubojstva muškaraca Bošnjaka. Presudu je donijela sudac Larissa Elwin. Tada je pala i nizozemska Vlada.
11.srpnja 2005.godine, na 10-tu obljetnicu genocida u Srebrenici, prisutni su bili i francuski, nizozemski i britanski ministri, kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook . Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw ispričao se u ime međunarodne zajednice govoreći:
… Sramota je međunarodne zajednice da se takvo zlo dogodilo pred našim nosom, a mi nismo ništa učinili …
I opet se međunarodna zajednica ne pridržava konvencija i rezolucija koje donosi , već dopušta masovne zločine i genocid pred svojim vratima. To je samo podstrek onima koji imaju takve namjere da mogu nekažnjeno činiti zločine.
Upravo zbog toga može se dogoditi nijekanje zločina ili manipulacija počinitelja u svrhu umanjivanja ili brisanja krivice. Veliku ulogu ima i klasično i konstantno htijenje krvnika da izbrišu tragove svojih zločina i opravdanju onih što nisu mogli sakriti.
Memorandum SANU 2 to potvrđuje;
-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
-Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
-Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
Vojislav Šešelj je u Hrtkovcima 4. svibnja ove godine djelio bedževe sa tekstom ” Genocida u Srebrenici nije bilo”
Poglavlje koji se odnosi na Jugoslaviju
Komunistički teror bio je organiziran u najstrožoj tajnosti i strahom obavijen velom šutnje.Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji ( oko milijun žrtava ). Višestruki građanski, etnički, ideološki i vjerski rat odnio je više života nego rat protiv okupatora. Glavne žrtve bili su civili, većinom žene djeca i starci. Taj rat, i poračje sa genocidnim crtama, eliminirao je većinu protivnika komunista i njihovog vođe Tita, koji se i sam angažirao na njihovom što bržem eliminiranju. Usput je pomogao i Albaniji da se riješi političkih protivnika.
Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, Katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masovne se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih, još uvijek se postepeno iskopavaju.
Držao se ruske doktrine “I kod nas mogu postojati druge partije. No po ovome se mi razlikujemo od Zapada-kod nas vlada jedna Partija, a sve ostale su u zatvoru ”
Prema izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, država: Jugoslavija, predmet: koncetracijski logori/lokacije/broj kažnjenika situacija je posve drugačija nego nas uvjeravaju Goldsteinovi.
“Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncetracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”: logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.
Logor “Gredjani” je koncetracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčavanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.
Logor “Bela Crkva” je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja. Koncentracioni logor “Botovo”, blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.
Logor na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.
U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U “Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika.
Uz spomenute veće koncetracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncetracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85000 dok je u koncetracijskim logorima zatočeno između 100 i 150 000 logoraša”.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Nastavlja se
